Moj dragi prijatelj, hebraist i biblijski prevoditelj Danijel Berković, nekoliko je zadnjih naših susreta proveo ukazujući mi na sličnost riječi muka i muk. Na temelju zvukovne podudarnosti, izveo je zaključak da postoji i neka značenjska povezanost između patnje i tišine, kao da bi muk i muka bili izvedenice iste riječi.
Podrijetlo i značenje riječi
Moj sugovornik ima dva doktorata, od toga jedan iz Oxforda, i uvijek sam ga sklon pažljivo poslušati, ali ovom sam mu prilikom odmah podigao onu policijsku palicu, s crvenim znakom stop. I bez provjere u rječniku, znao sam da te riječi nisu etimološki povezane, što se vidi već iz toga što mȕka imûk imaju različiti naglasak. Rječnik nas utvrđuje u tom mišljenju: riječi muk i mučati potječu od pretpostavljenih praslavenskih riječi mъlkъ i mъlčati, kojima je analogno rusko molčát’ i poljsko milczeć, u istom značenju – općenito tišine, a specifičnije, zatišja koje nastaje nakon prestanka razgovora ili glasanja životinja. Muka, u značenju tjelesne ili duševne patnje i tegobe, ili pak suočavanje s teškim kušnjama, potječe od pretpostavljene praslavenske riječi mǫka, a nalazimo je u ruskom (múka) i poljskom (męka), dok u litavskom postoje srodne riječ minkyti i mankyti, što znači mijesiti, odnosno stiskati; to nam daje i uvid u etimologiju riječi muka: kad nas netko ili nešto muči, osjećamo kao da nas netko gnječi. U svakom slučaju, muka i muk dvije su riječi različita podrijetla i nepovezana značenja, koje su se u davnini i izgovarale različito, ali im se zvučanje približilo, jer su se glasovi od kojih su se sastojale pretopili u neke druge, slične.
Zvuk i bit
Međutim, to ne znači da ne trebamo dalje razmišljati u tom smjeru. Ponajprije, sama zvukovna podudarnost vrlo je često izvor tumačenja, kako u biblijskom tekstu tako i u komentarima; spomenimo samo jezični nesporazum spomenut upravo u opisu Kristove muke, kad je Isus na križu molio psalam što počinje riječima Eli, Eli, što su promatrači protumačili kao zaziv Ilijina imena. Moguće je da je moj prijatelj na povezanost muke i muka i došao nakon godina suočavanja sa sličnim problemima u svojim akademskim proučavanjima Svetoga pisma. Zvučna podudarnost također je snažan poticaj i umjetnicima riječi, napose pjesnicima, koji nas zahvaljujući rimi ili nekim glasovnim obrascima potiču da doživimo ono odvojeno kao spojeno, otkrivajući nam nova značenja – primjerice, antologijska pjesma Dobriše Cesarića ne samo da je utemeljena na rimi kap/slap nego se zapravo na nju može i svesti; između kapi (mene) i slapa (života) postoji duboka povezanost očitovana u dugi koju stvaramo zajedno. Zvuk nije nešto površno i slučajno, nego nam, dapače, omogućuje pogled u bit svijeta.
Neočekivanu potvrdu o povezanosti muke i muka dobio sam na prošlu Cvjetnicu, kada me župnik zadužio da sudjelujem u čitanju Evanđelja. Velečasni Josip savjesno je priredio tekst Muke za čitače tako da je podijelio uloge kako se priliči dramskom tekstu, te su bile jasno izdvojene replike Isusa, njegovih neprijatelja i učenika.
Kristov muk
Poznati tekst tako je bio učinjen nepoznatim, što je dovelo i do novoga uvida. Neka vas ne sablazni, ali ja sam zanemario značenje govorenoga i usredotočio sam se samo na brojenje replika. Nije to metoda koju sam ja izmislio, poznata je odavno, a ja je se sjećam iz jedne studije Shakespeareove tragedije Hamlet, u kojoj su autori jednostavno prebrojili replike i onda ih rangirali: Hamlet ih je imao najviše, a Rosencrantz i Guildenstern najmanje, s ostalim likovima poredanima između njih – naša predodžba o važnosti likova tako se poklopila s pukom količinom izgovorenih riječi; kvantiteta odražava kvalitetu.
U prvom dijelu opsežnoga čitanja na Cvjetnicu, u pripravi za blagovanje Pashe i tijekom Posljednje večere, Isus i učenici stalno se obraćaju jedni drugima, jedini je disonantni glas Judin; u Getsemaniju, međutim, učenici spavaju, neprijatelji još nisu došli, i čuje se samo Isusov glas; to se prekida govorom Jude, i odonda, do gorkoga kraja, zapravo govore samo Božji neprijatelji, s iznimkom Petrova izmotavanja i vrlo kratkoga Kristova obraćanja – Krist je jednostavno zamuknuo, što i samoga Pilata čudi; Krist se oglašava tek na kraju Muke, posljednjim riječima na križu.
Znakovita šutnja
Muka i muk, dakle, ipak su duboko i tajanstveno povezani; Krist, koji je Riječ, i koji je tijekom svih evanđelja mnogo i raznoliko govorio, obraćajući se različitim sugovornicima, u zadnjim trenucima zemaljskoga života jednostavno je zamuknuo. Teologija Riječi veoma je razvijena, ali da bismo razumjeli Muku, potrebna nam je teologija šutnje, odnosno, kako je to hrvatski jezik precizno razgraničio, mûka, one tišine što nastane kad se prestane govoriti.
Ima raznih vrsta tišine. Možemo je zateći u prirodi ili pak kod kuće, iako je u oba slučaja remete razni šumovi. No šutnja kad se ne govori ne mora biti nužno u tišini, kao kad slušamo glazbu, recimo. No nas ovdje ne zanima tišina, nego baš muk – uskraćivanje govora nekome nužno je znak; muk daje novo značenje onome što je rečeno, a također i onome što će se reći. Ljudi mogu umuknuti jer su bezvoljni, i jer ih nije briga; mogu šutjeti jer su se isključili iz razgovora i samo čekaju da prođe; šutjeti možemo jer smo zbunjeni, a možemo šutjeti i iz protesta; šutjeti možemo jer smo posve zaokupljeni svojim radom; šutnja može značiti i da smo u miru i skladu s onima oko sebe; šutimo kad nas iznenada preplave neke važne misli i osjećaji; šutimo kad slušamo bližnje i kad osluškujemo ono nadnaravno; nekad šutnjom pokušavamo produžiti doživljaj koji bi riječi samo uništile, a nekad šutnja baš stvara naš budući govor.
Oblici šutnje
Oksfordski profesor Michael Freeden navodi da postoje razni oblici šutnje: šutimo o onom što je neprihvatljivo ili malo vjerojatno; šutimo o odbojnim i nečuvenim stvarima; šutimo o neizrecivim božanskim tajnama; šutimo o traumatičnom i potisnutom; šutimo o onom što je neprimjetno; šutimo o nespoznatljivom i nepojmljivom; šutnja, kaže Freedan, utječe na naše izražavanje, a također i dodiruje granice našega znanja, pa ipak nam omogućuju da svoje granice prevladamo; podsjeća nas na riječi francuskoga filozofa Pierrea Bourdieua: „To se podrazumijeva jer dolazi bez riječi.”
Kristova muka zacijelo je najveća tajna jer je u njoj koncentrirano čitavo njegovo poslanje; u toj je tajni još veća tajna: zašto je Riječ zamuknula? U početku je bio Logos, a na kraju Siopí, tišina. Ako je kruna Kristova života muka, muk je kruna muke; Isusov muk nešto je što vrijedi osluškivati. Kako je rekao irski nobelovac Samuel Becket: „Ni jedna osoba od stotinu ne zna šutjeti i slušati, ne, čak niti zamisliti što takvo što znači. Ipak, tek tada možete otkriti, izvan glupe galame, tišinu od koje je sazdan svemir.”
