Turbulentna događanja 90-ih godina prošloga stoljeća ostavila su u nasljeđe teške posljedice po funkcioniranje višenacionalne države Bosne i Hercegovine. Istini za volju, tomu je pridonijela i Pax Americana, invalidni sporazum iz Daytona, koji je, uz velika nadanja, iznjedrio tek polovična rješenja. Ozračje podijeljenoga društva, uz ratne traume, pogodovalo je stvaranju nacionalnih mitova i krivotvorenju prošlosti. Tako smo, mimo svih pravila elementarne političke kulture, čuli bizarnu izjavu da su „vlasnici ove zemlje” Bošnjaci koji imaju „neugodne podstanare” (nebošnjake), iza kojih uvijek moraju „čistiti, mesti, popravljati, izrađivati, graditi, nadograđivati”. Riječi su to predsjednika Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona (Dnevni avaz, 6. 9. 2024). Politički etnocentrizam nastao u ozračju rata i poraća, dorađivan u kancelarijama političkih i akademskih elita, ozbiljno priječi civilizacijski, kulturni i duhovni razvitak bosanskohercegovačkoga društva.
Višestoljetna kultura Hrvata u BiH
Bosanskohercegovački Hrvati stoljećima žive na ovim prostorima, i to je neupitno. Ipak, neki bi ih popravljači prošlosti rado prebrisali. Upravo u tom smjeru je išla izjava akademika Muhameda Filipovića s predstavljanja knjige „Bosanski duh lebdi nad Bosnom”. On se, naime, začudio da je izdana knjiga izabranih tekstova hrvatske književnosti BiH počevši od 15. st. (edicija: Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga): „Zamislite urađena je Antologija hrvatske književnosti od 15. stoljeća naovamo. Ma, otkud? Neka mi neko dokaže da su ikakvi Hrvati postojali prije 19. stoljeća. ” (Dnevni avaz, 17. 11. 2006, str. 3).
Akademik, dakle, ne priznaje višestoljetno postojanje Hrvata u BiH. Ni njihovu kulturu! Reagirao je književnik Ivan Lovrenović u sarajevskom tjednom magazinu Dani (24. 11. 2006, str. 24-27). Upitao se što je to „s hrvatskom književnošću u Bosni i Hercegovini, čije uobličenje u ediciju toliko uzrujava akademika Filipovića, i što je to s Hrvatima, za koje tvrdi da ‘nisu postojali u Bosni prije 19. stoljeća’?” U svom osvrtu ukazao je na povijesni hod bh. Hrvata i njihovu kulturu: „U velikoj i zamršenoj, katkad tragikomičnoj, češće samo tužnoj priči o fluktuirajućim identitetima i njihovim (samo)nominacijama, Hrvati u Bosni i Hercegovini uopće nisu usamljen ni rijedak slučaj mijenjanja imena na burnim povijesnim raskrsnicama. Možda su im po tome najsličniji baš – Bošnjaci-muslimani. Da, do polovice 19. stoljeća Hrvati u Bosni i Hercegovini pretežno sami sebe imenuju Bošnjacima, možda za nijansu i ljubomornije nego bosanski muslimani, koji imaju još jedan, mnogo moćniji elemenat identiteta – politički osjećaj istovjetnosti s Turskom Carevinom. [ʽTurska je naša mati, tako je bilo, tako će i ostatiʼ, izjavio je 2008. tadašnji poglavar Islamske zajednice u BiH, reis Mustafa Cerić, op. MK]. (…) Nisu se, dakle, Hrvati u Bosni i Hercegovini odnekud pojavili u 19. stoljeću, kako kafanski drsko sugerira Filipovićev izraz. Postoje oni tu stoljećima, noseći svoj bosanski i svoj hrvatski identitet kako najbolje znaju i umiju, zovući ga na stotinu i jedan način – slovinski, ilirski, slavobosanski, bosanski, hrvatski, jer je to lutanje i traženje, i ta periodična nesebeznalost, prirodna i zakonita kod svih ovakvih malih naroda kojima historija nije bila sklona, a ipak ih nije sklonila s historijske scene. A književnost? Razvijajući se od 16. stoljeća kao, makar i marginalan, svakako integralni dio goleme protureformacijske evropske literature, franjevačka spisateljska praksa u Bosni odigrala je utemeljiteljsku ulogu u bosanskoj književnoj historiji, a istovremeno je bila živim i djelatnim dijelom starije hrvatske književnosti, predstavljajući, dapače, ključnu ulogu u njezinome jezično-literarnom povezivanju i integriranju – od Dubrovnika i Dalmacije, do Slavonije i današnje Vojvodine. Pa kada se govori o hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini, onda se govori o nečemu što je itekako tipološki i kulturalno egzistentno, a što podrazumijeva i afirmira baš tu istovremenost i uzajamnu inkluzivnost hrvatskoga i bosanskohercegovačkoga književnopovijesnog identiteta. Sablažnjavati se pred tom kulturalnom činjenicom mogu samo tvrdokorne unitarne duše, ljuti protivnici pluralnosti i pluralizma (…).”
Bošnjak fra Juraj Dragišić
Na Filipovićevu tragu je i dr. Esad Zgodić, raniji univerzitetski profesor, sa svojim člankom „Bošnjak Juraj Dragišić (Socijalna i teološko filozofska misao)”, u: Pregled, časopis za društvena pitanja – Univerziteta u Sarajevu, 3/2019. On zamjera hrvatskim autorima da fra Juraja Dragišića, filozofa, teologa i humanista, uključuju u hrvatsku kulturu, oslovljavajući ga kao hrvatskoga učenjaka: „hrvatski humanist, filozof, teolog, crkveni velikodostojnik” (dr. Ljerka Schiffler); „poznati hrvatski humanist, teolog i filozof” (dr. Mirjana Urban); „mladi hrvatski franjevac” (dr. Ivica Martinović); „teolog i filozof hrvatskog podrijetla” (dr. Zvonko Pandžić); „hrvatski filozof i franjevac jedan je od najznačajnijih hrvatskih mislitelja s kraja petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća” (dr. Bruno Ćurko); slično i niz drugih autora. Od četrdesetak autora, na koje se dr. Zgodić bibliografski referira u svom članku, redom su to, uz tek poneku iznimku, hrvatski znanstvenici.
Dragišić se rodio u Srebrenici oko 1445. gdje je kasnije stupio u franjevački red. Godine 1462, nakon turskoga osvojenja grada, otišao je u Zadar, a odatle u Ferraru na studij teologije (1464–69). Potom je studirao na sveučilištima u Rimu, Bologni, Firenzi, Paviji, Urbinu, Parizu i Oxfordu. U Firenzi je predavao filozofiju i teologiju. God. 1490. postao je franjevački provincijal u Toskani. Bio je mentor/odgojitelj sinova firentinskoga vladara Lorenza Medicija od kojih je jedan postao papom (Lav X). Boravio je u Dubrovniku 1496–1500, gdje je napisao svoje glavno djelo. Zauzimao se za reformu julijanskoga kalendara. Pisao je u obranu kardinala Bessariona, talijanskoga filozofa i humanista Pico della Mirandola, dominikanca G. Savonarole i njemačkoga filozofa i filologa J. Reuchlina; protivio se spaljivanju židovskih knjiga. God. 1512. izabran je za naslovnoga nazaretskog nadbiskupa sa sjedištem u Barletti, gdje je i umro 1520. godine.
Dr. Zgodić želi da ga se smjesti u bosanskohercegovačku kulturnu historiju: „Budući da nije rođen na tlu onodobne ili savremene Hrvatske nego u Bosni, kako, s druge strane, nije zabilježeno da je govorio o svom osjećanju hrvatstva, a da je Bosnu, a ne Hrvatsku, doživljavao kao svoju domovinu… U skladu s tim gledištem valja Juraja Dragišića vratiti u kulturnu historiju Bosne i Hercegovine i tretirati ga njenom značajnom i znamenitom figurom. (…) Kao sina bosanske grude, Bosanca, Bošnjaka i bosanskog franjevca svrstavamo Juraja Dragišića u historiju bosanskohercegovačke društvene, političke, filozofske i teološke misli.”
Istini za volju, fra Juraja Dragišića ne treba vraćati „u kulturnu historiju” BiH, jer je on odavna u njoj, već i po tome što je ponikao iz duhovnoga i kulturnoga okružja bosanskih franjevaca. O tome također svjedoče i niže navedene bosanske zbirke starijih tekstova (hrestomatije) u koje je uključen i fra Juraj Dragišić, čime se potvrđuju njegovi bosanski korijeni ali i pripadnost hrvatskoj kulturnoj i književnoj tradiciji:
Bosanskohercegovačka književna hrestomatija: Starija književnost, prir. dr. Herta Kuna, dr. Pavao Anđelić, prof. Petar Pejčinović, dr. Muhamed Hadžijahić i Vojislav Maksimović, Sarajevo 1974. U hrestomatiji su odabrani tekstovi srednjovjekovne književnosti, te srpske, hrvatske, muslimanske i židovske književne tradicije. Hrvatsku književnu tradiciju tvore isključivo franjevački autori: pisci (a) na narodnom jeziku, (b) na latinskom. Fra Juraj Dragišić je, razumljivo, među 13 franjevaca latinista, a ima svoje mjesto i u ostalim izborima starijih književnih tekstova: Književnost bosanskih franjevaca. Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti, prir. Ivan Lovrenović, Sarajevo 1982.; Bosanski franjevci. Hrvatska književnost od Baščanske ploče do naših dana, prir. Marko Karamatić, Erasmus, Zagreb 1994.; Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, prir. Ivo Pranjković, Sarajevo 2005.
Zaključno: Fra Juraj Dragišić je unutar bosanskohercegovačke, franjevačke i hrvatske kulturne historije. Ne treba ga, dakle, vraćati – on je tu. Dr. Zgodić piše „da je Bosnu, a ne Hrvatsku, doživljavao kao svoju domovinu”. On je uistinu volio svoj zavičaj, ali ne samo njega. Tako je, zbog neprilika u Italiji otišao u hrvatski Dubrovnik (1496–1500) gdje je napisao svoje glavno djelo i posvetio ga Dubrovčanima kojima, u Predgovoru, svesrdno zahvaljuje za srdačno gostoprimstvo: „Vi ste opravdano izazvali moja osjećanja svojim bezbrojnim dobročinstvima. Nikad neću moći zaboraviti onu čovječnost kojom ste me zaista, u ne maloj nevolji koja je zadesila cijelu Italiju, a nije mimoišla ni mene, kao sina primili i ugostili, zdušno i nesebično se prema meni ponijeli.” Dr. Zgodić mimoilazi činjenicu da su deseci franjevačkih pisaca od 17. do 19. st. (Divković, Bandulavić, Lastrić, Šitović, Margitić, Jukić, Šunjić, Martić…), rođeni u BiH te da pripadaju i bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti. Ni fra Juraj Dragišić u tome nije iznimka! Bosanski franjevci to vrlo dobro znaju!
