Braćo i sestre, naša kršćanska vjera puna je paradoksa, s nevjerojatnim stvarnostima za one koji nemaju Božjeg duha.
Paradoks je misao ili ideja koja je na prvi pogled čudna, nevjerojatna, „koja se čini proturječnom zdravom razumu”, ali koja je zapravo istinita. Znamo mnoge paradoksalne narodne izraze, npr. npr.: „Tko ide polako, stiže daleko.” (Doista, onaj tko brzo hoda, brzo se i umori i često ne stigne na odredište, ili stigne prekasno.) Ili: „Idi okolo, pa ćeš brže stići!” (Jer tko ide poprijeko, izvan javnog puta, netko će ga zaustaviti i prisiliti da se vrati na put, pa će takav kasno stići onamo kamo je krenuo). Ili: „Kraći put ispadne predugačak” – u istom značenju kao i onaj prvi izraz.
Isto se događa i u pravnom aspektu: netko želi nešto učiniti izvan pravne procedure, ali kad se otkrije, biva kažnjen, te se na kraju mora vratiti na početak i poštovati pravnu proceduru – a posao se pokaže duljim, težim i skupljim nego inače.
Osobito naša kršćanska vjera ima mnogo takvih paradoksa. Ljudi se obično bore za visoke položaje, ali Bog uzvisuje ponizne. Ljudi tlače jedni druge – obično bogati siromašne, veliki male, osvajači pokorene, ali Bog je na strani potlačenih i patnika, a protiv tlačitelja i osvajača.
Zbog toga Božja mudrost kaže u Svetom pismu (Sir 35, 12-14. 16-18): „Molitva poniznog prodire kroz oblake” i Bog će uspostaviti pravdu, kao što smo čuli u prvom čitanju.
Zato nas Psalam 34 poziva: „Nek čuju ponizni i nek se raduju!” – jer Bog voli i podržava ponizne.
To potvrđuje i sam Isus Krist, primjerom molitve oholog farizeja i poniznog carinika, kako smo čuli u Evanđelju (Lk 18, 9-14).
Carinik, ponizni grešnik, otišao je iz Hrama opravdan, dok je oholi farizej – koji se imao čime hvaliti, ali ne pred Bogom! – molio uzalud. Naprotiv, Krist ga kritizira zbog njegove oholosti, koja je prvi od šest glavnih grijeha, odn. mana, tj. stalno stanje grijeha, sličnost s vragom, koji ne saginje glavu ni pred dragim Bogom, a kamoli pred bilo kim drugim. I Krist završava svoj govor porukom: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.”
Razum ohola čovjeka to ne shvaća, ali dobar čovjek je svjestan da je i on grešnik, i stoga nedostojan pred Bogom, te se nikada ne hvali pred svojim Stvoriteljem, već ponizno traži njegovu pomoć i blagoslov, bez kojeg ne može ni živjeti, a kamoli učiniti ikakvo dobro djelo, kojim bi mogao zaslužiti vječnu nagradu u Kraljevstvu Božjem.
Samo ponizni ljudi, koji dobrovoljno i spremnošću poniznih Božjih slugu izvršavaju njegovu svetu volju, mogu „zaslužiti” vječnu nagradu – uz Božju pomoć. Takav je bio sveti Pavao apostol, koji je neposredno prije smrti napisao svom učeniku Timoteju (2 Tim 4, 6-8.16-18): „Dobar sam boj bio, trku sam završio, vjeru sačuvao. Stoga pripravljen mi je vijenac pravednosti…” Blago onome tko na kraju svog života mogne iskreno reći ove riječi o sebi, siguran da je takav pred dragim Bogom, siguran da ga čeka nagrada u nebeskom Kraljevstvu! I ne zaboravimo: koliko god ponizan i jednostavan bio, sveti Pavao je bio najveći misionar i najuspješniji propovjednik Evanđelja Isusa Krista.
Katolička Crkva i danas ima mnogo misionara i misionarki diljem svijeta, koji su posvetili svoje živote Bogu i širenju vjere među onim narodima koji još uvijek ne poznaju našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Moramo uvijek moliti za njih i za sve one ljude kojima su poslani kao svjedoci vjere i vodiči na putu spasenja.
Dobri vjernici također pomažu misijama i financijskom pomoći. Istina, postoje i ljudi koji ne mogu puno pomoći u materijalnom smislu, posebno djeca i siromašni, ali i oni mogu puno pomoći molitvom i raznim žrtvama. Na primjer, duhovne plodove ove sv. mise, molitava, ispovijedi, pričesti i žrtava ovoga dana – možete posvetiti Bogu za misije, i Bog će činiti čuda na temelju vaših molitava i žrtava.
Dakle, svi mi možemo pomagati misijama i na neki način biti uključeni u naviještanje Evanđelja Isusa Krista, i to bismo uvijek trebali činiti, dokle god smo živi.
Sve na čast i slavu Krista Gospodina, danas i zauvijek! Amen.
