Braćo i sestre, za spasenje – za spas duše, za ulazak u Kraljevstvo Božje i uživanje vječne sreće –nužno je obraćenje!
O kakvom se obraćenju radi, pokazuju nam čitanja današnje sv. mise. U Evanđelju (Mt 21, 28-32) Isus nam je ispričao prispodobu o dva brata koje je otac poslao raditi u njegov vinograd. Prvi je isprva odbio, ali se potom predomislio i otišao. Drugi je odmah prihvatio zahtjev i lijepo odgovorio, ali nije otišao i nije ispunio svoju dužnost.
O kakvom se obraćenju radi, pokazuje nam primjer prvog sina. U početku nije bio spreman slušati i izvršavati očevu volju, ali se potom predomislio i ispunio svoju dužnost. To je obraćenje o kojem govori i prorok Ezekiel u prvom čitanju (Ez 18, 25-28): „Kad se bezbožnik odvrati od svog bezakonja koje je činio i čini što je pravedno i ispravno, spasit će svoj život.“
Dakle, obraćenje nije samo promjena misli i svjetonazora. Jest i to. Ali obraćenje je prije svega pozitivna promjena u načinu života i djelovanja. „Kad se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti i čini ono što je pravedno i ispravno…“ To je glavno. Ne samo um, već i srce i djela. Jer um nas može zavarati da mislimo da smo se popravili, nakon što shvatimo da smo bili nepravedni i na krivom putu – ali to nije dovoljno. Ako nismo poboljšali svoj život i djela, uopće se nismo popravili.
Naprotiv: onaj tko je shvatio da je na krivom putu, ali se ne obraća i ne poboljšava svoj život i ponašanje – grešniji je od onoga tko griješi, misleći da je u pravu.
Dakle, promjena uma je samo početak obraćenja, a ne cilj. Nakon poboljšanja uma, potrebno je i poboljšanje srca, poboljšanje volje – koja zapovijeda djelima. I tek kad poboljšamo i djela, možemo reći da smo se istinski obratili od zla k dobru, od grijeha k Bogu. Inače ne.
Kad govorimo o obraćenju, moramo imati na umu da postoje dvije glavne vrste obraćenja. Prvo je TEMELJNO OBRAĆENJE, „fundamentalno“ („optio fundamentalis“), o kojem ovisi cijela naša budućnost. To se događa u trenutku kad čovjek odluči napustiti poganstvo, odnosno nevjeru, i prihvatiti vjeru u Isusa Krista i kad se krsti. Krštenje je vrhunac toga temeljnog obraćenja, kojim smo odredili put svog života: pozitivan put, prema Kraljevstvu Božjem, u poslušnosti Božjoj riječi.
Razumije se da čak i nakon krštenja čovjek još uvijek može griješiti i da zaista griješi, ali je njegovo glavno usmjerenje je dobro. On, iako hrom i sakat, ide u smjeru spasenja duše, u smjeru Kraljevstva Božjega. Istina sporo, polagano, ali sigurno.
Za onoga koji se nije obratio od grijeha, odnosno od nevjere u pravog Boga, možemo reći da i on može činiti mnoga dobra djela, ali glavni smjer njegovog života je pogrešan: ide u propast, ide prema paklu, iako s vremena na vrijeme i on učini po neko dobro djelo.
Budući da čak i dobri ljudi griješe, potrebno nam je i drugo obraćenje, koje nazivamo „trajnim obraćanjem“ (ili grčki „metanoia“). – Kao što vozač na svakom koraku ispravlja smjer kola prema putu kojim ide, tako se i vjernik na svakom koraku mora ispravljati, kako ne bi prekršio nijedno pravilo ili bilo koje pravo i ne bi pao u ponor grijeha. Zbog toga se često ispovijedamo. Zbog toga se svaki dan kajemo za svoje grijehe i često izgovaramo „Djelo skrušenja“ (kajanja), posebno svake večeri, prije nego što krenemo spavati. Zbog toga tražimo oprost od Boga i jedni od drugih, ako smo ga uvrijedili ili pogodili nekom teškom, nepristojnom riječju ili gestom.
Kako bismo trebali živjeti ovo stalno obraćenje, uči nas sveti apostol Pavao u drugom čitanju (Fil 2, 1-11), gdje traži od vjernika da žive po primjeru Isusa Krista, koji je, iako je Bog, ponizio sam sebe i uzeo na se ljudsku narav „postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik. Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi…“
Zato nas sveti Pavao moli: „Ispunite me radošću: složni budite… jednodušni, jedne misli budite. Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe…“ Jer takvo nas ponašanje čini sličnim Isusu Kristu i pokazuje da smo se obratili od grijeha k spasenju, od đavla k Bogu.
Dao Bog da svi budemo takvi i da nitko od nas ne izgubi svoju dušu, budući da smo jednom već obećali Bogu da ćemo živjeti po njegovu zakonu i da ćemo vršiti njegovu svetu volju. Neka nam u tome pomognu Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji. Amen.
