Podsjetimo, dva mjeseca prije toga potpuno je srušen i okupiran Vukovar, njegovi stanovnici su pobijeni ili protjerani u neizvjesnost. Tri mjeseca ranije bio je pokušaj atentata na hrvatski državni vrh i raketirani su Banski dvori. Hrvatska je krvarila od sjevera do juga. Porušene su mnogobrojne crkve, škole i bolnice. Opljačkana je i uništena kulturna baština, a zločinci se nisu libili raketirati čak ni staru jezgru stoljetnoga Dubrovnika, unatoč činjenici da se nalazi na popisu Svjetske baštine. Njezine prometnice su presječene, dijelovi teritorija okupirani, institucije su se tek stvarale, a oni koji su je trebali braniti bili su – bez oružja. Hrvatska je mjesecima pokušavala nagovoriti međunarodnu zajednicu da intervenira i zaustavi agresiju, ali su se službeni Brisel i Washington pretvarali kao da ne znaju što se uopće događa na prostoru tadašnje Jugoslavije i pokazivali su općenitu zatečenost. Dio svjetskih moćnika je bio interesno povezan s Beogradom pa je činio sve kako bi sačuvao status quo, drugi je nasjeo na velikosrpsku propagandu kako je riječ o pokušaju očuvanja cjelovite države i zaštiti ugrožene srpske manjine u Hrvatskoj, a trećima se uopće nije činilo opravdanim baviti „divljim balkanskim plemenima, koji se ionako pokolju svakih pedesetak godina”.
Je li vrijedilo truda?
Rijetki su u međunarodnoj politici imali hrabrosti založiti se za istinu i pravdu, a među njima je bio najzauzetiji sveti papa Ivan Pavao II. koji je jako dobro poznavao hrvatski narod, ali i prilike u bivšoj Jugoslaviji. Svojim moralnim autoritetom, diplomatskim umijećem, ali i upornosti potaknuo je i druge europske lidere da se odvaže i pomognu žrtvi u borbi za demokraciju, neovisnost i slobodu. Neupitna je i potpora tadašnje Njemačke i niza drugih europskih država i lidera, koji su shvatili da je Jugoslavija mrtva, da iza zla koje se događa stoje nacionalizam i želja za stvaranjem Velike Srbije, koje je pokrenuo Milošević te su stvari nazvali pravim imenom i napravile hrabar potez – priznale neovisnost i samostalnost novonastalih država. Bio je to povijesni događaj za Hrvatsku i Sloveniju, jer što bi značili referendumi o samostalnosti i proglašenja neovisnosti da najmoćnije sile svijeta mladim državama nisu dale zeleno svjetlo da postanu punopravni subjekt međunarodnih političkih odnosa.
Jasno je da međunarodno priznanje nije automatski zaustavilo ratna događanja, ali je Hrvatskoj dalo snažan vjetar u leđa da se izbori za svoje interese i omogućilo da izravno sudjeluje u kreiranju svoje budućnosti. Isto tako, važno je zamijetiti da priznanje Hrvatskoj nije nitko poklonio, jer su gotovo sve države u početku bile za kakvo-takvo očuvanje Jugoslavije. Ono je bilo, prije svega, rezultat hrvatske upornosti, borbe i odlučnosti, ali i strašnih događanja na terenu, koja nisu ostavljala više šanse za zajednički život.
Podsjetimo, ideja o neovisnosti je i u Zagrebu bila rezervna opcija, sve dok u Beogradu nije odbačen prijedlog o konfederalizaciji Jugoslavije i dok nisu krenuli otvoreni napadi na Zagreb zrakoplovstvom tadašnje JNA. U to vrijeme, čini se, jedino je Hrvatska vjerovala u sebe. Toga postajemo svjesni kad čitamo izvješća stranih obavještajaca iz tog vremena, koji su Hrvatskoj davali tek par mjeseci otpora ili preporuke moćnika upućene Beogradu: „Napravite to, ali brzo!” Hrvatski otpor i želja za slobodom mnogim su i svjetskim moćnicima pobrkali planove pa su morali priznati realnost na terenu.
Mnogi se danas, pritisnuti gospodarskom krizom, pitaju – je li sve to vrijedilo truda i žrtve, odnosno je li se isplatilo stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države? Tim više što osjećaju kako nam je država sve manje neovisna, imamo li u vidu inozemne političke i gospodarske interese i uplive u funkcioniranje institucija, rasprodane ključne korporacije i nacionalna dobra… Mladi koji bi trebali biti budućnost zemlje masovno odlaze u svijet u potrazi za poslom i domom. Smjenjuju se generacije političara, a građanima se sve više čini kako se poigravaju našim sudbinama i fokusiraju uglavnom na svoje interese i popularnost, bez vizije i želje da se žrtvuju za opće dobro. Velika su očekivanja od vlastite države, a ona se prema nama često ponaša kao da je maćeha i kao da smo mi tu zbog birokracije i punjenja proračuna, a ne oni u našoj službi.
Pogled u budućnost
Baš smo prošlog mjeseca vidjeli svu pogubnost vođenja gospodarske politike posljednjih petnaestak godina, na primjeru INA-e. Najprije je socijaldemokratska Vlada prodala udjele u toj hrvatskoj naftnoj kompaniji, kako bi pokrili državnu rastrošnost, bivši HDZ-ov premijer Sanader potom je navodno pomogao Mađarima da se dokopaju upravljačkih prava, prošla SDP-ova i HDZ-ova Vlada nisu učinile ništa da ih vrate pravosudnim putem… Sad smo dobili presudu arbitražnog suda kako nismo uspjeli dokazati kriminalne radnje mađarske strane, pa smo odlučili skupiti novce i natrag vratiti udjele u toj naftnoj kompaniji. Jasno, po nekoliko puta većoj cijeni nego smo ih prodali. Ne morate biti vrhunski ekonomist da biste shvatili da nešto ne štima sve ove godine u vođenju države, odnosno u zaštiti nacionalnih interesa i kreiranju energetske strategije.
Srećom, sad kad smo članica Europske unije veće su šanse da nas sama briselska administracija zaštiti od nas samih, odnosno od nekih budućih nelogičnih poteza, budući da svaki ozbiljniji projekt ide na neku vrstu usuglašavanja. No, teško je vjerovati da nam Brisel želi više dobra nego mi samima sebi. Zato je želja hrvatskih građana, u prigodi 25. obljetnice priznanja, da konačno oni koji nas vode postanu mudriji i odgovorniji, te da imaju više poštovanja i ljubavi prema zemlji i njezinim stanovnicima. Također, ne bi bilo loše da shvate kako im je služiti, a ne vladati.
Oni koji su bili privilegirani u bivšem komunističkom sustavu nostalgično vjeruju kako se onda živjelo bolje. Međutim, statistike su neumoljive, pa pokazuju kako je to tek dobar mit za samozavaravanje, izuzmemo li onu šačicu građana koji su mogli sve i kojima je sve bilo dostupno. Neki još vjeruju da je Jugoslavija mogla preživjeti i biti uspješna članica Europske unije da Hrvatska i Slovenija nisu imale toliku želju za neovisnošću.
Samo površna analiza jugoslavenskog sustava pokazuje kako je još osamdesetih, nakon odlaska Tita, bilo sasvim jasno da takva država nema budućnosti. S jedne strane doživjela je potpuni gospodarski kolaps, jer je takav način funkcioniranja bio neodrživ. S druge, komunistički aparat koji je državu održavao na okupu, pod utjecajem pada komunizma u cijeloj Europi i krize u vlastitim redovima, raspao se. A onda je Milošević zapalio fitilj, oživljavanjem aveti prošlosti i nacionalizma. Uostalom, sjećamo se proslave famozne 600. obljetnice Kosovske bitke, ukidanja ovlasti pokrajinama, ubojstava na Kosovu, pa pohoda na Sloveniju… Rijetki znaju da su se u Kninu i okolici četničke pjesme počele pjevati i držati huškački govori još u ljeto 1989. Dakle, punu godinu dana prije tzv. balvan revolucije. Pokrenuti kotač se, nažalost, nije mogao zaustaviti, a Jugoslaviji su presudili upravo oni koji su se na nju najviše zaklinjali.
Prema tome, stvaranje hrvatske države, nakon toliko stoljeća tuđinske vlasti i zajedničkih država, bila je povijesna nužnost. Bio je to i blagoslov, za koji su svoje molitve, žrtve i nade založili naraštaji. Međutim, imati vlastitu državu je prije svega odgovornost. Odgovornost prema prošlosti i budućnosti, prema onima koji u njoj žive i prema pripadnicima hrvatskog naroda diljem svijeta, osobito prema onima u Bosni i Hercegovini, koji su dobrim dijelom žrtva službene politike Zagreba proteklih 25 godina.
Dr. sc. Božo Skoko je sveučilišni profesor, komunikacijski stručnjak i publicist. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu obnaša dužnost predstojnika Odsjeka za strateško komuniciranje. Objavio je šest knjiga posvećenih odnosima s javnošću, međunarodnim odnosima te identitetu i imidžu Hrvatske. Bivši je novinar Hrvatske televizije i Glasa Koncila. Predsjednik je Hrvatskog katoličkog zbora MI. Rođen je 1976. u Ljubuškom, a živi i radi u Zagrebu.
