Svečano euharistijsko slavlje na vanjskom oltaru u crkvenom dvorištu predvodio je domaći sin fra Andreo Matanović, ovogodišnji mladomisnik Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, koji je tom prigodom slavio i sekundiciju svoje mlade mise pod geslom „Ustat ću i poći Ocu svome!” Uz fra Iliju Vrdoljaka, provincijala franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda suslavio je fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije, domaći župnik fra Franjo Dalibor Stjepanović, plehanski gvardijan fra Anto Tomas, derventski dekan fra Ivan Marić i još petnaestak svećenika.
„Ova župna crkva, četvrta po redu među župnim crkvama Foče, svjedočanstvo je da i dalje ostajemo ustrajni, da sa 180 godina, kao župna zajednica nismo ostarjeli, nego smo nošeni snagom koju crpimo iz vjere u kojoj su nas odgajali naši roditelji, djedovi i bake. Na nama je da se, na temelju ovih vrijednosti na državnoj, republičkoj i lokalnoj razini, ne dopustimo gurnuti u stranu, te da zauzmemo mjesto koje nam pripada u raspodjeli sredstava i mogućnosti za razvoj. Samo na taj način, uz iskrenu molitvu i svakodnevno obraćenje, možemo stvarati uvjete za održivi povratak, i očekivati da ovaj kraj ponovno zaživi kako je to bivalo u dosadašnjoj povijesti”, rekao je u pozdravnom govoru domaći župnik Stjepanović.
U prigodnoj homiliji provincijal Vrdoljak je govorio o djelovanju franjevaca od njihova dolaska u Bosnu i osnivanju vikarije u prvoj polovici 14. stoljeća naglasivši kako su u Srednjovjekovnoj Bosni upravo franjevci počeli davati vjernički i katolički karakter koji se sve jasnije formirao kao uređena crkvena institucija, da su načinom svoga pastoralnog djelovanja oformili svoje samostane kao značajna misionarska sjedišta i centre i ustrojili redoviti pastoralni rad koji se sve više širio. Posvjestivši da su katolici u Bosni kroz povijest doživjeli velika stradanja ustvrdio je kako su upravo franjevci uvijek bili uz svoj puk te svojom mudrošću i zauzetošću iznalazili rješenja. U nastavku je govorio o povijesti fočanske župe, koja je 1939. odijeljena od Plehanske župe i od kapelanije te postala samostalna župa pod titulom sv. Roka, sve do 1954. kada je promijenila naslov u Srce Marijino, pa do danas.
Naglasivši kako je povijest te i drugih župa Bosanske Posavine teška i mučna ustvrdio je kako franjevci koji su tu djelovali nikada nisu gubili nadu za dolazeća vremena, te da tome svjedoči i mladomisnik Matanović, koji je toga dana slaveći sekundiciju svoje mlade mise župi darovao najveći dar. Zaželio mu je sretan i blagoslovljen put kojim, kako je rekao, kreće s torbom Kristova sjemena koji treba sijati po njivama na koje ga Krist po Crkvi šalje. Župljane raseljene diljem svijeta zamolio je da ne zaborave svoj rodni kraj, da svećenicima koji tu djeluju budu podrška i pomoć da sagrade ono što su građevinski započeli, a napose da sačuvaju vjernost onome što su na tom brežuljku-Kunari naučili, te sačuvaju vrijednost kršćanskog života i ljudskog vladanja.
Pozdravnu riječ uputio je na kraju i provincijal Šarčević poručivši župljanima da budu zajedno sa svojim franjevcima kako bi imali bolju i svjetliju budućnost. Pozvao ih je da hodočaste u njegovo svetište i župu sv. Leopolda Mandića u Zagrebu obećavši da će prikupljati priloge za obnovu fočanske župne crkve.
Župnik Stjepanović zahvalio je svojim župljanima, kako onima koji su se vratili i tu žive tako i onima raseljenim diljem svijeta, koji su u velikom broju za tu prigodu došli u svoju župu i koji je redovito pomažu. Zahvalio je hodočasnicima, koji su došli iz Zagreba, Vukovara, Tuzle, Tramošnice, kudovima koji su bili odjeveni u narodne nošnje te nazočnim predstavnicima društveno-političkih vlasti iz BiH i Hrvatske na svakoj pomoći župi kako bi povratak bio održiv.
Prije nego je udijelio svoj mladomisnički blagoslov mladomisnik Matanović iskazao je svoju radost i zahvalnost Bogu da u svojoj rodnoj župi, iz koje je kao jednogodišnji dječak morao u izbjeglištvo, na taj veliki jubilej može slaviti sekundiciju svoje mlade mise.
Slavlje je pjevanjem uveličao VIS Damjan iz Vukovara. Zaigralo se i zapjevalo poslije mise ispred župne crkve baš kao nekada o većim događanjima u toj župi. Pod velikim šatorom potom su svi zajedno objedovali, a bila je upriličena i aukcija slika nastalih na likovnoj koloniji održanoj 2. listopada na temu „Slike iz prošlosti”. Prikupljena sredstava od prodanih 20-ak likovnih radova, koje su naslikali i župi darovali Petar Vidak, Iko Bilkić, Brankica Lukačević te Filip Gavran, namijenjeni su za obnovu župne kuće i uređenje župne crkve. Za to veliko slavlje župljani su se pripremali trodnevnicom od 2. do 4. listopada.
Povijesni presjek župe Foča
Od devedesetih godina 18. st. Foča djeluje kao samostalna kapelanija, a vlastite matične knjige vodi od 1808. Već kao kapelanija u svom razvoju broji skoro dvije tisuće vjernika, te se 1839. godine potpuno osamostaljuje od župe Velika kao nova župa sv. Roka. Od 1954. godine nosi naslov Srce Marijino, a sv. Rok joj je suzaštitinik. Početkom šezdesetih godina 19. stoljeća u župu dolaze Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije i tu ostaju do ratnih 1992.
Župa je proživjela velike gubitke u Prvom i Drugom svjetskom ratu, poratnim krizama koje su rezultirale velikim brojem iseljavanja radno sposobnih muškaraca u inozemstvo. Međutim, najtragičnije posljedice su se provukle kroz Domovinski rat 1992. – 1995. godine, kada su novosagrađena crkva i župna kuća potpuno razorene, a sve filijalne crkve i kapele stradale. S njima je stradao i cijeli arhiv župe, kao i matične knjige. Ratna stradanja preživjele su samo zavjetna slika sv. Roka, zavjetna slika (freska) sv. Ane i Lik Nebeske Majke koji je čudom ostao s izgorjele slike u filijalnoj crkvi u Bukovcu. Taj ratni period teritorijalnu župu je u potpunosti uništio. Na području župe Foča ostale su svega dvije do tri katoličke obitelji. Župljani su se u izbjeglištvu počeli organizirati u udruge, koje su se nerijetko okupljale upravo oko ratnog župnika i franjevaca koji su opsluživali župu Foča. Ta je povezanost pomogla da čitava Bosanska Posavina, pa tako i župa Foča izbjegne sudbinu koju su ti krajevi pretrpjeli nakon Bečkih ratova u 17. stoljeću. Povratak je započeo 2000. godine.
U 180. godina povijesti župe sagrađene su četiri župne crkve. Tek sagrađena župna crkva po projektu Zlatka Ugljena u ratu 1992. je porušena, a nova crkva sagrađena po projektu Ane Pranjić čeka unutarnje uređenje. Župa sada obuhvaća sela Foču, Bukovac, Johovac, Komaricu i Vranduk. U župi se nalaze dvije filijalne crkve u Bukovcu i Johovacu te ima još osam kapelica i četiri groblja.
Župa je prije Domovinskoga rata, u kojem je poginulo i nestalo 69 župljana, brojila oko četiri tisuće katolika, a danas ih se vratilo i tu stalno živi njih tek 140. Prepoznatljiva je i po duhovnim zvanjima te imaju 15 svećenika i redovnika, među kojima mons. Zdenka Križića, koji je sada gospićko-senjski biskup, a najmlađi svećenik-redovnik je ovogodišnji mladomisnik Matanović. Župa je iznjedrila i pet redovnica.
