Početna stranica » Ognjeni Sirijac Ignacije

Ognjeni Sirijac Ignacije

161 pregleda

Glavne osobine sv. Ignacija Antiohijskog bile su posvemašnja predanost dužnosti, žarka ljubav za žrtvom te bezgranična neustrašivost u obrani krš­ćanskih istina

Dok su oči svijeta uprte u Siriju u kojoj već bjesne vojni sukobi, praćeni razaranjem zemlje te stradavanjem i izbjeglištvom civila, uništavanjem crkava i krš­ćanske nazočnosti uopće, u kalendaru naše Crk­ve za 17. listopad iz takve se apokaliptične izmaglice promalja kao žarka buktinja ime jednog Sirijca, sv. Ignacija Antiohijskog, biskupa i mučenika, crk­venog oca koji je kao što mu ime, a i život kazuju – gorio nevjerojatnim žarom za Krista.

Ignacija se ubraja u apostolske oce, tj. u one svete pisce koji su bili neposredni učenici svetih apostola i koji su osobno poznavali Kristove apostole ili njihove učenike. Osim njega u tom probranom društvu glavnih otaca tog vremena još su i druga dva sveta mučenika rane Crk­ve. Jedan je sv. Klement Rimski, treći nasljednik sv. Petra na biskupskoj stolici u Rimu (92-101) Drugi je sv. Polikarp, biskup grada Smirne u Maloj Aziji (današnji turski Izmir) koji je mučeništvo podnio oko godine 155/156.

Je li Ignancije dijete u Isusovom naručju? Ignacije je rođen u Siriji oko 50. godine, a mučeništvo je pretrpio u Rimu, u vrijeme cara Trajana (98-117), najvjerojatnije oko godine 110. Prema jednoj legendi, Ignacije bi bio ono malo dijete iz Evanđelja po Marku (9,36) i Evanđelja po Mateju (18,2) koje je Isus u Kafarnaumu zagrlio i postavio pred apostole koji su putem raspravljali tko je među njima najveći. Temelj ovoj legendi bilo bi ime Theophoros (Teofor, Bogonosac) koje je Ignacije sam sebi često pridavao, što su neki naglašavajući treći slog od kraja, a ne predzadnji kako je to činio svetac, razumjeli kao “nošen od Boga”. Zapravo, Ignacije “nije nikad vidio Spasitelja niti osobno općio s njime”, kako nam potvrđuje sv. Ivan Zlatousti (344/354-407).

Podatak da je, zajedno s prijateljem sv. Polikarpom, bio među učenicima apostola sv. Ivana, smatra se pouzdanim. Jednako takav je i podatak da je u sirijskoj Antiohiji poslije sv. Petra i Evodija bio treći biskup ovog znamenitog grada, u vremenu od 68/70. do 107/110. Povijesni izvori svjedoče da je biskupsku posvetu primio od apostola, sv. Petra ili sv. Pavla.

Antiohija – kolijevka krš­ćanstva. Grad Antiohija u kojem je i rođen danas se naziva Antakya, a nalazi se u južnoj Turskoj, blizu granice sa Sirijom i ima 216.000 stanovnika. U Ignacijevo vrijeme Antiohija je “kraljica Istoka” kako su joj tepali, slobodni grad u sastavu Rimskog Carstva. S više od pola milijuna stanovnika, s ljepotom arhitekture, razvijenom kulturom i snažnom trgovinom te važnim prometnim i vojnim položajem, na bitnim trgovačkim putovima začina i svile, drugi je grad carstva i, uz Aleksandriju u Egiptu, najvažniji grad Bliskog istoka, svojevrsni istočni Rim. U to vrijeme u njoj je prisutna i snažna židovska zajednica pa je shvatljivo da su se, nakon prvih progona u Jeruzelemu, krš­ćani skrasili upravo ovdje (Dj 11). U njoj su, osim apostola Petra, boravili i djelovali i Pavao i Barnaba (usp. Dj 11–13), a ovdje su Isusove učenike “i to prvi put” nazvali “krš­ćanima” (Dj 11,26) pa se Antiohiju s pravom može nazivati “kolijevkom krš­ćanstva”.

Već u vrijeme progona za cara Domicijana (81-96) Ignacije se pokazao doraslim teškim iskušenjima. Kao pravi pastir stada, neustrašivi Kristov vojnik, potiče na nadu i ustrajnost u progonima. Želja koju je godinama gajio, da svoju pripadnost Kristu potvrdi mučeničkim svjedočanstvom, uskoro mu se ispunila u vrijeme cara Trajana. Prema carskom ukazu, krš­ćani su se trebali priključiti poganima u njihovom štovanju bogova. Pod istinitom optužbom da krši carsku naredbu i da druge od nje odvraća, Ignacije je uskoro priveden pred cara koji se tada nalazio upravo u Antiohiji. Prema kratkom postupku osuđen je na smrt i to na tada uobičajenu smrtnu presudu – bacanje divljim zvijerima za zabavu gledatelja u areni, što je trebalo biti izvršeno u Rimu.

Nemojte me oslobađati smrti koja me čeka! Na putu iz Sirije u Rim Ignacija, okovanog u lance, prati deset surovih stražara koje on naziva “leopardima” koji su to bivali gori što je prema njima ljubaznije postupao. S putovanja piše sedam znamenitih pisama krš­ćanskim zajednicama u: Efezu, Magneziji, Tralama, Rimu, Filadelfiji i Smirni te sv. Polikarpu. Sve što se o njemu pouzdano zna, zna se zapravo iz ovih pisama u kojima mudro i učeno piše o Kristu, o ustrojstvu Crk­ve i krš­ćanskom životu. Prva četiri napisao je iz grada Smirne. U tome gradu u kojemu će ostati nekoliko dana preda nj su, uz biskupa sv. Polikarpa, izišli predstavnici obližnjih maloazijskih općina “da njegovom junaštvu i trpljenju za sv. vjeru iskažu počast i da mu se preporuče” (Šimrak).

Efežanima, Magnežanima i Tralcima zahvaljuje za ljubav te ih odvraća od krivovjernih nauka proširenih u tim krajevima preporučujući im da se povežu sa svojim biskupom i prezbiterima. Rimljanima javlja svoj skori dolazak moleći ih da ništa ne poduzimaju za njegovo izbavljenje. Pristigavši u Troadu, posljednju postaju s puta po Maloj Aziji, Ignacije piše krš­ćanima u Filadelfiji i Smirni, a šalje i pismo sv. Polikarpu, biskupu Smirne, svome učeniku. Najvažnije pismo, svakako i najpoznatije širem čitateljstvu je ono napisano Rimljanima, s poznatim rečenicama u kojima budući mučenik priziva da ga zubi divljih zvijeri samelju u Božje žito od kojeg će on postati kruh Kristov. No, svih sedam pisama su istinska riznica za povijest istina naše vjere.

Žito sam Božje. U pismu koje je napisao zajednici krš­ćana u Filipima nakon što je Ignacije odatle već otišao dalje prema Rimu, biskup Polikarp za poslanice svog učitelja kojega već naziva blaženim, a koje su mu oni tražili, navodi: „Njima ćete se moći uvelike okoristiti, jer sadrže vjeru, ustrpljivost i svako potaknuće, koje se odnosi na Gospodina našega.”

Nedugo poslije dolaska u Rim, Ignacije je u Flavijanovom amfiteatru bačen divljim zvijerima pa se s njim ostvarilo ono što je priželjkivao da se dogodi. Njegove relikvije poslije su vraćene u Siriju i pokopane u predgrađu Antiohije da bi 637. ponovno bile prenesene u Rim i pohranjene u crk­vi sv. Klementa gdje se nalaze i danas.

Kum naziva “katolička Crk­va”. Za Ignacija, “koji se zove i Bogonosac”, može se reći da predstavlja najvažniju poveznicu između apostola i prvih crk­venih otaca. Kako se kretao u krugu Isusovih apostola, primio je evanđelje i Kristov nauk iz prve ruke pa njegovo svjedočanstvo ima itekakvu težinu. Bl. John Henry Newman (1801-1890) kazao je za sedam njegovih poslanica da u osnovnim crtama sadrže sav sustav katoličkog nauka. Neka od tih načela naše vjere koja se nalaze u tim poslanicama su: Crk­vu je Bog ustanovio kao vidljivu zajednicu zbog spasenja duša pa se oni koji se od nje odvoje, odvajaju i od Boga; crk­venu hijerarhiju je ustanovio Krist; hijerarhija ima svoju trostruku narav; biskupstvo je nadređeno svećeništvu; Crk­va je jedna, sveta, katolička, nezabludiva; prvi put je Presveti Sakrament nazvan Euharistijom; prva pojava naziva “katolička Crk­va” kojom obuhvaća sve krš­ćane; vjera u utjelovljenje Božje snagom Duha Svetoga u Djevici Mariji; djevičanstvo je nadnaravna krepost; ženidba ima vjerski značaj; vrijednost i moć skupne molitve te prvenstvo biskupske stolice Rima nad drugima.

Papa Benedikt lucidno je primijetio da “nijedan crk­veni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u njemu”. Sv. Ivan Zlatousti izbrojio je pet njegovih vijenaca: slava uzornog biskupa, uzvišeno apostolsko dostojanstvo, teške borbe i zasjede uz koje je vršio svoju službu, upravljanje slavnim gradom Antiohijom te posebna slava grada Antiohije u kojoj je mnogo godina boravio sv. Petar. Jedan drugi, također odličan poznavatelj života i djela “ognjenog Sirca Ignacija”, za njega je ustvrdio da su njegove glavne osobine bile posvemašnja predanost dužnosti, žarka ljubav za žrtvom te bezgranična neustrašivost u obrani krš­ćanskih istina.


“Pišem svim Crk­vama i poručujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne spriječite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan čas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu. Ništa mi neće koristiti draži svijeta niti kraljevstva ovoga vijeka. Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Isusom Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo. Nadolazi čas moga rođenja. Oprostite mi, braćo, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti” (Rimljanima, IV).