Bog svakom vremenu dariva svece, svoje miljenike po kojima upozorava i poziva cijeli ljudski rod da se vrati k Njemu, Stvoritelju i Gospodinu. Životi svetaca su ujedno vidljivi primjer i svjedočanstvo neizmjerne božanske ljubavi koju Bog iskazuje svakom čovjeku. Stoljeće koje je iza nas bilo je iznimno tragično za cijelo čovječanstvo. Pošasti bezbožnih pokreta nacionalsocijalizma i komunizma gurnuli su u propast milijune nedužnih života. Nažalost, povijest se ponavlja i kao da ništa nije naučeno od učiteljice života: iznova svjedočimo kako bezbožna ideologija liberalizma, zaogrnuta ruhom ispraznih fraza o ljudskim pravima i europskim „vrijednostima”, gradi suvremenu babilonsku kulu – novi svjetski poredak u kojem za Boga nema mjesta.
Iz razloga gore navedenoga korisno je čitateljima ukratko prikazati život jedne posve neobične žene iz prošloga stoljeća, koja je uistinu proročki znak, upozorenje i putokaz u današnjem vremenu kada promatramo kako se tamni oblaci paklenih boja nadvijaju nad licem zemlje. Ona je Marta Robin, stigmatizirana mističarka, franjevačka trećoredica, duša žrtva i osnivateljica Ognjišta ljubavi.
Bila je kći jednostavnih francuskih seljaka. Njezin život je iznimni primjer patnje koju je svim srcem prikazivala Gospodinu za strašne zločine čovječanstva kojima je bila svjedokom. Odrastala je u seoskom ambijentu kao vesela djevojčica koja je posebno uživala u ljepoti Božje prirode čuvajući stada krava i ovaca. Ali već u šesnaestoj godini života sve će se stubokom promijeniti. Odjednom su započele strašne glavobolje, a kasnije i neobjašnjiva oduzetost nogu i ruku. Nije bila u stanju ni gutati hranu. Unatoč silnom trpljenju ova hrabra djevojčica skromne izobrazbe i vjerskoga znanja u svemu prepoznaje prst Božji te u dobi od 23 godine svoj život posvema predaje Božjoj volji, a vlastitu patnju prikazuje za spas izgubljenih duša. U srcu je osjetila silnu Božju ljubav i odlučila je žrtvovati se do kraja. O tome svjedoči njezina molitva predanja: „Bože moj, sve si zatražio od svoje male službenice. Uzmi i primi sve. Ovoga se dana predajem Tebi bez pridržaja i povratka. O, Ti ljubljeni moje duše! Jedino Tebe želim i za Tvoju ljubav odričem se svega.” Razmišljajući o ovim riječima jednostavne djevojke, valja si posvijestiti i nama kako je ovo jedini ispravan put suočavanja s ljudskom patnjom: prinijeti je Bogu kao žrtvu, kako bi patnja nama samima, kao i potrebitim dušama, postala spasonosnom stazom koja vodi u život.
Ono što je fascinantno u Martinom životu jest činjenica da je od 1928. godine pa sve do svoje smrti, dakle tijekom razdoblja od 53 godine, živjela isključivo od svete pričesti!
Jednom ili dva puta tjedno donosili su joj euharistijski kruh koji je primala s velikom ljubavlju i strahopoštovanjem. Budući da Marta nije mogla primati nikakvu hranu, sam način konzumiranja hostije bio je ravan čudu: čim bi joj hostiju stavljali na jezik, ona bi nestajala bez uobičajenoga procesa gutanja. O važnosti euharistije običavala je govoriti: „Naš stupanj slave i sreće u nebu odgovarat će kvaliteti naših svetih pričesti na zemlji.” Nisu li ove riječi potrebne da se duboko zamislimo nad brojnim primjerima nedoličnih i svetogrdnih pristupa svetoj pričesti, najvećem i najuzvišenijem otajstvu naše vjere?
Nadalje, svih ovih godina Božja službenica nije uopće spavala, što je s medicinske strane još veća zagonetka od preživljavanja bez uzimanja hrane. U normalnim okolnostima to bi dovelo do smrtne agonije. Pored nabrojenih patnji i posvemašnje paralize ruku i nogu koja je nastupila s vremenom, ispaćena djevojka je također bila izložena đavolskim napadima, koji su bili čak i fizički vidljivi na njezinu tijelu. Vrhunac njezine mistične patnje dogodio se u rujnu 1930. godine kada joj se ukazao sam Isus i pitao je: „Želiš li biti poput mene?” I ne znajući što Gospodin od nje traži, izrekla je svoje fiat – neka mi bude po Tvojoj volji. Ubrzo nakon toga, negdje oko blagdana Rana sv. Franje, Marta je na glavi, rukama, nogama i boku bila obilježena svetim ranama našega Spasitelja. Od toga trenutka pa sve do svoje smrti, svakoga petka, proživljavala je Isusovu pregorku muku, a tragovi krvi bili su vidljivi po cijelome tijelu.
Ubrzo nakon ovih događaja glas o njezinoj svetosti pronio se po cijeloj Francuskoj i diljem svijeta. U posjet su joj dolazili mnogi. Među njima i brojne poznate osobe tražeći od nje savjet i molitvu. Ovo apostolsko djelovanje trajat će pedeset godina, sve do njezine smrti. Svi materijalni darovi koje je primala, a njoj samoj bili su posve nepotrebni, postajali su dio Martine košarice iz koje su hranjeni siromasi diljem svijeta. Po njezinu nadahnuću i zalaganjem nastaje i projekt Chateau (Dvorac), kršćanska škola za djevojke, kao i Foyers de Charite (Ognjišta ljubavi), kuće za duhovne obnove namijenjene vjernicima laicima. Danas ih ima sedamdeset pet diljem svijeta. Marta je umrla na glasu svetosti 6. veljače 1981. godine.
