Baš zato što mi je neophodan taj odmor da bih mogla dalje stvarati i raditi, osjetila sam laganu frustraciju kad sam primila obavijest od organizacije s kojom kao mentorica volontiram u zatvoru za žene da će se ceremonija dodjele svjedodžbi za završen tečaj pod nazivom Bolje odluke održati toga dana. Zar ne bismo trebali pričekati, barem jedan dan, prije nego što se vratimo svojim rutinama, gunđala sam u sebi dok sam se spremala.
Ostavila sam mobitel u autu (po propisima zatvora) i prošla kroz tri sloja vrata i ograda. S druge strane bodljikave žice osjetila sam neku posebnu radost – kao da ne postoji ni jedno drugo mjesto gdje sam taj trenutak željela biti nego baš tu – u zatvoru, sa ženama s kojima smo nas desetak mentora proveli zadnjih osam tjedana.
Jer tu se zaista osjetio Uskrs: tu gdje se odslužuju kazne i gdje se pronalazi oprost – ne samo kroz odrađenu robiju nego i kroz rad na sebi, iskreno pokajanje i odluku na predanost ljubavi. Tu se više nego na običnim mjestima nalaze duše spremne na transformaciju: ostaviti prošlost i promijeniti uvjerenja i načine života koji su ih naveli na kriminal i prihvatiti novi, potpuno obnovljen život.
Val emocija
Zbog nepredvidive gužve na cestama, a i moga odugovlačenja da se izvučem iz udobnosti slobodnoga dana, kasnila sam nekoliko minuta. Kad sam napokon pronašla pravu učionicu, većina zatvorenica već su se predstavile grupi. Pogledom sam pozdravila svoju„učenicu” koja mi je uzvratila velikim osmijehom olakšanja. Da se nisam pojavila, znam da bih osjetila razočaranje – baš kao nebrojeno puta u prošlosti kad su je prijatelji i članovi obitelji zaboravili i iznevjerili. Vratio bi se osjećaj napuštenosti, kao i emotivna bol koju je godinama nosila u sebi.
Traume, zlostavljanja, nasilja kroz što je većina njih prošla u ranom djetinjstvu rezultiralo je bijegom u drogu. Bez neophodne psihoterapijske pomoći, i pomoći društva, gotovo je nemoguće pronaći izlaz, rehabilitaciju i ozdravljenje
U tom trenutku i ja sam osjetila val emocija od kojih mi se vrh nosa zacrvenio, a oči napunile suzama. Tu sam. Došla sam. Nisam ju iznevjerila! Čak i da se nisam pojavila toga dana, znala sam da je kroz naš rad usvojila alate koji bi joj pomogli da to razočarenje osjeti, prepozna i pusti da prođe. Umjesto da dopusti razočaranju da ju, kao prije, odvuče u stanje duboke osamljenosti, iznevjerenosti i osjećaja manje vrijednosti, usmjerila bi svoje misli u drugom pravcu. Na primjer, sama sebi bi rekla da je razlog mom nedolasku neka obveza s djecom, a ne zato što mi ona nije bila važna ili zato što nikoga nije briga za nju.
Sjela sam u klupu i slušala zatvorenice i žene mentorice koje su predstavljajući se ukratko ispričale kako se osjećaju (voditeljica programa uvijek započinje grupni susret pozivom da svatko od prisutnih podijeli nešto osobno – kako se osjećaju, za što su toga dana zahvalni, što im je prošloga tjedna bio najveći izazov i slično.) Većina njihovih osjećaja toga dana su bili zahvalnost i ponos. Kad je došao red na mene, rekla sam: „Ja sam Tajči Cameron. Žao mi je što kasnim i osjećam se vrlo užurbano.” Nisam očekivala da ću ih sve dobro nasmijati. Moja „učenica” mi je dala „palac gore” u znak odobrenja. Sad sam ja bila ta koja je primila razumijevanje i oprost.
Prije nego što smo im podijelili svjedodžbe, voditeljica tečaja predstavila je završnu vježbu. Počela je s osvrtom na pet koraka koji nam mogu pomoći pri donošenju odluka: 1. Jasno uvidi svoju situaciju, 2. Znaj koji rezultat želiš postići, 3. Pronađi što više mogućih strategija, 4. Procijeni svaku i odluči se za jednu koju ćeš provesti, 5. Djeluj.
Predstavila je fiktivnu situaciju i dok su zatvorenice prolazile kroz vježbicu, vješto pronalazeći najbolje rješenje, podsjetila sam se na vrijedne i važne vještine koje su naučile kroz naš tečaj: o tome kako razabrati ono na što možemo i ono na što ne možemo utjecati; kako reći „ne” i zaštiti se; kako djelovati pod stresnim situacijama i razlučiti vanjsku situaciju (na koju često ne možemo utjecati) i unutarnju (misli, uvjerenja, stavove i emocije kojima mi sami možemo dopustiti ili ne dopustiti da na osnovi njih donosimo životne odluke).
Nažalost, žene u zatvoru su tek nakon počinjenih kriminalnih djela dobile priliku za razvoj svijest o sebi, da nauče osnovne životne vještine i da se izgrade u osobe pune potencijala. Traume, zlostavljanja, nasilja kroz što je većina njih prošla u ranom djetinjstvu rezultiralo je bijegom u drogu. Bez neophodne psihoterapijske pomoći, i pomoći društva, gotovo je nemoguće pronaći izlaz, rehabilitaciju i ozdravljenje.
Ako je pravo na život bez nasilja i zlostavljanja osnovno ljudsko pravo, zašto onda onima koje nismo mogli zaštiti ne omogućimo lakši pristup rehabilitaciji? Zar je opravdano čekati da se toliki životi unište prije nego im se ponudi mogućnost rehabilitacije – tek u zatvoru?
Prilikom predaje svjedodžbi, svaka od mentorica dala je mali osvrt na svoju zatvorenicu. U svakom je bila evidentna transformacija: od trauma, beznađa i ovisnosti o drogi do iscjeljenja, nade i potencijala. Većina mentorica spomenula je kako su sigurne da će njihove zatvorenice jednoga dana biti liderice i pomoći drugima da ne završe na istom mjestu.
„Hvala ti na svemu”, rekla mi je moja zatvorenica i zagrlila me. „Žao mi je što sam završila ovdje, ali da nisam, nikad ne bih dobila priliku da izgradim novi život, puno bolji od onoga koji sam naučila u svojoj ograničenoj sredini.”
„Žao mi je što nije bilo nikoga da ti pomogne dok si bila sasvim mala”, odgovorila sam joj i zagrlila malo čvršće. „Ali, tu smo gdje jesmo. Jaka si, sposobna i imaš divno otvoreno srce. Sigurna sam da ćeš uspjeti.”
Osnovno ljudsko pravo
Na putu doma razmišljala sam o čudnom sustavu u kojemu živim – u kojemu se glamurozira osobno materijalno bogatstvo i opsjednutost pretjerano profitabilnim biznisima, dok se briga za svakoga čovjeka zapostavlja prebacivanjem na tuđu odgovornost u kojemu se mentalno i emotivno iscrpljeni ljudi doživljavaju kao „teret”, a ne kao posljedica društvenoga nemara. Ako je pravo na život bez nasilja i zlostavljanja osnovno ljudsko pravo, zašto onda onima koje nismo mogli zaštiti ne omogućimo lakši pristup rehabilitaciji? Zar je opravdano čekati da se toliki životi unište prije nego im se ponudi mogućnost rehabilitacije – tek u zatvoru?
Kad sam stigla u svoje naselje, svratila sam do prodavaonice da kupim zelenu salatu, svježi kruh i piletinu za večeru. Svaku od tih namirnica odabrala sam s posebnih polica obilježenim natpisima „organic”. Haha, nasmijala sam se u sebi, ne od dragosti, nego iz očaja: „Kako uopće govoriti o pravu svake osobe na mentalnu i emotivnu rehabilitaciju i brigu kad nam svima nije jednako dostupna prirodna hrana koja je potrebna da uopće izgradimo zdrave moždane stanice i hormonalni balans kako bismo funkcionirali?” Poznato mi je iz vlastitoga iskustva kako je lako „planuti” i dovesti se u neugodnu situaciju kada se ne osjećamo dobro, ili kad smo iscrpljeni od dva ili tri posla koje moramo raditi da bismo platili režije. Poznajem i previše samohranih majki koje su obolijevale od preteškoga života u društvu u kojem jaki, zdravi i privilegirani imaju prednost. No pomisao na desetak rehabilitiranih žena u zatvoru, i grupice nas koje će pružiti priliku još desecima – daje mi nadu… Svaka nova transformacija života mali je, ali znatan pomak prema budućnosti u kojoj će svatko imati jednako pravo na život, rad, odmor i rehabilitaciju.
