Početna stranica » Zlostavljači svojih roditelja i sebe

Zlostavljači svojih roditelja i sebe

5 min

Danas se počinje govoriti o djeci tinejdžerima koja zlostavljaju svoje roditelje. Kako nastaju takva djeca, kojim odgojem i tko ih je poučio takvom ponašanju. Koliko roditelji imaju udjela u svemu a koliko drugi činitelji kojih je mnogo i koji često zasjenjuju utjecaj roditelja?

Ovih dana često gledam roditelje napuštene od svoje djece. Iste one djece koju su roditelji napuštali kako bi zarađivali za život. Sada roditelji sjede u domovima, a djeca zarađuju za život. Stari odsutno gledaju jedni druge, sve su više izgubljeni i samotni. Djeca dođu i odu, a oni ostaju u svojoj umornoj i blijedoj prošlosti o kojoj nitko ne želi slušati jer je prošla, nestala i živi samo još u sjedim glavama kojima je sadašnjost nešto strano. I tako prođe život, prođe vrijeme, prođu događaji. Opet su postali djeca. Djeca svoje djece.

Danas se počinje govoriti o djeci tinejdžerima koja zlostavljaju svoje roditelje. Kako nastaju takva djeca, kojim odgojem i tko ih je poučio takvom ponašanju. Koliko roditelji imaju udjela u svemu a koliko drugi činitelji kojih je mnogo i koji često zasjenjuju utjecaj roditelja? Roditelji posustaju, gube bitku s novim tehnologijama, s aparatima koji im odvlače djecu i gutaju sve njihovo vrijeme. I roditelji sami koriste te sprave i sami se otuđuju i, dok se okrenu, nikoga oko njih! Svatko u svom svijetu, prati neke bljeskove s ekrana i prstima upravlja svoju komunikaciju. Ne jezik, nego prsti postaju spone između ljudi, ne govor nego tekst postaju osobe, postaju mostovi, postaju spone. Spone koje ništa ne povezuju, koje samo vežu čvrsto i neupitno ljude za sprave, sprave za ljude. I kao što gore spomenuti starci ostaju sami jer se njima nema tko više baviti, tako i ovi, još malo pa roboti, ostaju sami jer to žele, jer ne znaju drukčije i jer jedni drugima smetaju, ometaju pratiti omamljujuće bljeskove.

Udovoljavanje dječjim hirovima

Tako kad roditelji pokušaju pažnju djeteta usmjeriti na nešto drugo, na neki rad, neko druženje, djeca zareže, pruže svoje jezike, namrgode se i roditelji u čudu gledaju tu masku, to čedo koje ne prepoznaju, to biće koje su othranili, odijevali, obuvali, dali mu krov nad glavom. Htjeli su dati mu i ljubav, ali ona je bila popuštanje, ispunjavanje želja, udovoljavanje svakom hiru i zaduživanje kod drugih da bi dijete pratilo trendove. Pri tom se dijete izgubilo, postalo je sebičnjak bez usađenih normi i pravila od kojih su ih roditelji “zaštitili”. Sebičnjak kojemu roditelji ne trebaju osim u ispunjavaju materijalnih potreba. Ako i osjeti neko čuvstvo spram tih ljudi, brzo se ohladi, jer nema vremena, mora chatati, googlati, twitati.

Znanstvenici su već počeli istraživati ovaj fenomen djece zlostavljača. Promatraju, prate i odmahuju glavom. Nije to novost, u svijetu se to već zbilo ali kod nas se zataškavalo sve dok nije eskaliralo. Djeca zlostavljači svojih roditelja postaju zlostavljači svih, a najviše samih sebe. I što reći, uhvatiti se za glavu i pitati što sam krivo uradio, sve sam mu dao. Eto odgovora, sve sam mu dao. A da si mu što uskratio, da si učinio da osjeti kako je što privrijediti, zaraditi, biti koristan i podijeliti zadovoljstvo nakon urađenog. Zašto su ti osjećaji i ti porivi tako nepoželjni. Zašto se tumače kao da se djeca pate, opterećuju? Zašto se sumnja u sposobnosti djece? Zar pomoći nekomu jest patnja? Odreći se nečega je izazov, podijeliti s drugim ono što imam ispunjava me. Zar učiniti dobru stvar, jest patnja? Zar je tako teško biti dobar, biti fin, koristan i drag? Otkuda djeci da to nije dobro? Od odraslih. Neće se ona patiti kako sam se ja patio! Nitko ne uči iz svojih postupaka i pogrešaka, nego samo nastoji izbjeći nešto što je njemu bilo teško, ne pitajući se koliko je to pridonijelo da bude danas kakav jest. Zašto su postupci drugih uvijek pogrešni? Pa možda su nas baš oni pokrenuli, otvorili vrata ka naprijed. Ne mora svaki poraz biti poraz, možda je putokaz! Zašto uvijek samo jedno gledanje, jedno shvaćanje, kad je svijet tako složen i znanje tako nejasno.

Odrasli sebi ispunjavaju želje

Djeca su blago, djeca su radost, moramo imati djecu, što ćemo bez njih. A onda djeca stignu i započnu problemi. A tko ih pravi? Odrasli. Izmišljaju svakakve novotarije, čine od tih malih štruca neka zahtjevna stvorenja, kupuju im skupa kolica, skupe spravice, ugađaju boje odjeće, čitaju što djeca trebaju jesti. Treba li to djeci? Ne treba. Dijete će biti zadovoljno u običnoj trenirci, sretno ako je sito i zaigrano. Komu trebaju “marke”, skupi brendovi? Odraslima, jer djeca se rađaju nevina i skromna, bez igdje ičega i sve što im je treba jest red, urednost, pažnja, toplina i ljubav. Sve drugo će doći u svoje vrijeme. Međutim, odrasli ispunjavanju sebi želje, svoje snove ugrađuju u ta mala bića i zatrpavaju ih nepotrebnim ponudama, igračkama, slatkišima. Pušta ih se da razbijaju po kući, tjera ih se u izbore koje ne mogu nositi jer nemaju iskustva, gnjavi ih se pitanjima što će jesti, ostavlja ih se same radi još jedne kupnje… A djeca žele topao zagrljaj, blizinu roditelja, razgovor, druženja, prirodu, igru, smijeh, i opet LJUBAV.

Zar je to tako teško? Je li teško biti prirodan i normalan? Zašto se svijet uvrnuo i postao nešto samo sebi čudno i neprirodno. Nastoji se i prirodu staviti u kalupe, oblikovati drveće, oblačiti pse u kaputiće, djecu kao odrasle… Što se to dešava, zašto se ljudi mijenjaju u nekom smjeru koji se ne može ni pretpostaviti a kamoli zamisliti i postaju sve usamljeniji i nesretniji pored sveg obilja koje ih okružuje.


Prof. dr. sc. Snježana Šušnjara izvanredna je profesorica na Odsjeku za Pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. Istraživački i nastavni interesi vezani su joj za povijest pedagogije i školstva, specijalnu pedagogiju, metodiku odgojnog rada i savjetodavni rad, temeljna nastavna umijeća, komunikaciju u nastavi i dr. Objavila dvije knjige iz područja povijesti pedagogije i školstva i specijalne pedagogije; autorica je više znanstvenih i stručnih članaka, te sudionica mnogih međunarodnih znanstvenih skupova. Magistrirala u Sarajevu i Finskoj; doktorirala u Finskoj.