Početna stranica » Zlatne ruke

Zlatne ruke

351 pregleda

Kad sam prvi put čula za japanski kintsugi – stoljetno umijeće popravljanja razbijenih posuda gdje se pukotine popune zlatom i na taj način pretvore u dragocjen ukras, prvo sam pomislila na svoju majku. Njezine rane joj nikad nisu dale osjećaj manje vrijednosti, nego je samo učinile još ljepšom.

Kad su moji sinovi bili mali i igrali se s bakom, promatrala sam kako se nitko od njih nije obazirao na to da ona ne može potpuno ispružiti lijevu ruku kad bi lovila loptu ili pokušavala doseći frizbi zapetljan u nekoj krošnji. Ni jedan od njih se nije ustručavao izazvati je na test jakosti zbog toga što su njezini mišići na desnoj ruci prekriveni ožiljcima od opeklina. Tek su iz mojih priča počeli obraćati pažnju na ožiljke koji su im svjedočili o boli, iscjeljenju, životnoj snazi i nepresušnoj radosti moje majke.

Ovoga ljeta gledala sam je kako dugo, sasvim mirna, sjedi kraj moga supruga, s rukama položenim na njegova leđa, prsa, rebra, pluća – mjesta gdje mu je karcinom izazivao bol. On bi je često pozvao da mu svojom toplinom i svojim rukama ublaži patnju. Tko bi rekao da slomljene i napaćene ruke moje majke mogu biti tako jak, neiscrpan i ljekovit izvor ljubavi koja liječi.

Svakoga jutra moja majka bi obišla cvijeće i naš mali vrt u kojemu smo posadile rajčicu, krastavce, salatu, rotkvice i luk. Kao da je i vrtu godio dodir njezinih ruku. Susjedi su u čudu pitali kakve preparate stavljamo u zemlju da nam daje obilje plodova i prekrasne cvjetnice, i još se više čudili kad bi im odgovorila da su to jednostavno ruke moje majke.

„Što se dogodilo Štefici?” pitala me je prijateljica nakon što smo s mamom bile na kavi. Ispričala sam joj kako je kao sedmogodišnja djevojčica pala u lonac u kojemu je njezina majka pripremala hranu za praščiće. Bio je Badnjak i u njihovoj maloj zagorskoj hiži najtoplije mjesto bio je pretinac iznad krušne peći. Tu je sjedila sa svojom sestrom sve dok ih mama nije pozvala da pripaze na nećaka u kolijevci. Jedan pogrešan pokret i mala Štefica je završila u loncu. Vruća masnoća je oblijepila njezinu dječju ruku prodirući kroz slojeve kože, a ona je u strahu trpjela. Tek sljedećega jutra su ju na konjskim saonicama prebacili do vlaka za Varaždin. Negdje na putu izgubila je svijest i probudila se u bolnici. Liječenje je trajalo godinu dana i u to vrijeme nije bilo adekvatne narkoze ili načina da se ublaži bol kroz koju je prolazila. Njezin otac je prodao obiteljsku kravu da bi bolnica nabavila nešto što im je trebalo da bi je uopće spasili od amputacije. Godinu dana bila je udaljena od svoje majke, sestara i braće. Samo su joj tata i brat koji su radili u Varaždinu mogli doći u posjet. Rana je nakon dugo vremena i velike patnje konačno zarasla u ožiljak koji će kroz život nositi njezinu priču i duboko proživljenu traumu, ali koji nikad nije i neće uspjeti slomiti njezinu životnu snagu, radost i ljubav ili unakaziti njezinu ljepotu.

Pukotina ispunjena zlatom

U srednjoj školi bila je pozvana da se natječe na izboru ljepote. Prekrasnoga tijela i duge bujne plave kose, moja majka je hodala ponosno po pisti uz druge ljepotice. No, kad je došao red na kupaći kostim, povukla se. Njezinoj ruci nije bilo mjesto ispred reflektora. Od tada ju je počela skrivati. Znala je vješto izabrati ljetne haljine s rukavima koji bi joj pokrili ožiljak. Ono što je zaista ljudima odvlačilo pogled s ruke bio je njezin veliki osmijeh i srce uvijek spremno za davanje.

Kad joj je obiteljski prijatelj u 31. godini ponudio platiti plastičnu operaciju, odbila je. Rado se sjeti kako sam joj tada rekla da ju neću moći pronaći na plaži jer će biti kao i druge „obične” mame. Njezina ruka je u tom trenutku postala pukotina ispunjena zlatom.

Nekoliko godina nakon toga moja majka je imala automobilsku nesreću u kojoj je zadobila potres mozga i prijelom lijevoga lakta. Liječnici koji su je operirali rekli su joj da je sreća da se našla u blizini baš te slovenske bolnice gdje su se nalazili specijalisti koji su joj znali spasiti ruku od amputacije. Druga olakšavajuća okolnost bila je ta da je prijelom bio na zdravoj ruci. Zbog kompliciranih operacija fizikalna terapija joj je vratila samo 60 % pokretljivosti. Živac koji pokreće mišiće šake bio je povrijeđen do te mjere da ni liječnici nisu vjerovali da će se moći spasiti. Nikad više nije mogla ispružiti ruku. Ali uvijek bi napomenula kako je Bog imao još puno planova za njezine ruke pa joj je vratio upotrebu šake u potpunosti.

Ne, moja majka nije oštećena ili prikraćena. Njoj ništa ne nedostaje. Ona nema ništa manje od drugih i nitko nije „savršeniji” od nje. Jer ona u sebi nosi neiscrpan izvor Ljubavi koji sve životne pukotine i slomove zacjeljuje zlatom

Nikad nisam pomislila na svoju majku kao osobu s invaliditetom. Sve njezine ozljede nisu umanjile njezinu snagu. Čudila sam se kako su njezine ruke jače od mojih. Nije se žalila ili tražila poseban tretman. Često bi mojoj sestri i meni znala reći: „Vi samo učite i radite na sebi. Ja ću raditi sve kućanske poslove. Imat ćete vremena za njih kad mene ne bude.”

Dok molimo Očenaš na nedjeljnoj svetoj misi, držimo se za ruke. Moji sinovi, moj suprug, moja mama i ja. Njezin stisak je jak, pun snage i karaktera, a njezina koža meka i nježna. Omekšana, ali u isto vrijeme osnažena godinama koje prolaze.

„Jer tvoje je kraljevstvo i moć i slava u vjekove”, izgovaramo i dižemo ruke. Naše ispružene i zdrave, njezine odaju rane. Moje još uvijek preoprezne i bojažljive, njezine pune sigurnosti u sebe i Onoga koji je uvijek bio uz nju – u boli, u doticaju sa smrtnošću, u buđenju i svakom jutru koje pozdravlja s novom snagom.

Njoj ništa ne nedostaje

I kad se ponovno, po tko zna koji put, pozdravljamo na aerodromskim izlazima i sigurnosnim punktovima, vraćamo da izmijenimo još jedan osmijeh kroz suze i mašemo si kroz stakla i granične stražare, zadnja slika koja ostaje sa mnom su njezine ruke. Jedna koja nosi teške kofere – pune mirisa i sitnica koje će ju podsjećati na njezinu djecu i unučad i druga kojom maše, a koju ne može ispružiti…

Ne, moja majka nije oštećena ili prikraćena. Njoj ništa ne nedostaje. Ona nema ništa manje od drugih i nitko nije „savršeniji” od nje. Jer ona u sebi nosi neiscrpan izvor Ljubavi koji sve životne pukotine i slomove zacjeljuje zlatom.

„Zašto ljude koji imaju neke kronične deformacije nazivamo osobe s teškoćama?” pita me moj sin tijekom jedne od naših obiteljskih večera na kojima se uvijek dotaknemo nekih dobrih i dubokih tema. „Oni nisu osobe s teškoćama, nego s drukčijim sposobnostima”, nadodaje mudro.

„Slažem se”, odgovorim mu. „Samo zato što ne ulaze pod neki ‘standard’ koji mi drugi nazivamo ‘normalnim’ uopće ne znači da su oni slabiji ili, Bože sačuvaj nas od takvih misli, manje vrijedni.” „Kad smo već kod toga”, uključi se stariji sin, „jeste li čuli za japansku umjetnost popravljanja posuda kintsugi?”
Nakon što nam ispriča poučnu priču, najmlađi pita: „Tko je za palačinke? I kad će se baka vratiti? Njezine su najbolje!”