Kad pomislimo na prijašnja vremena i sjetimo se svih priprema za fotografiranje – jedan klik, jedna prilika za „ispasti dobro”. A sam rezultat slikanja čekao se i više dana dok se slike izrade. Nakon toga slijedi suočavanje s fotografijom i ili oduševljenje ili razočaranje onim što vidimo i kako smo „ispali”. Fotografiju bismo, ukoliko je po našim očekivanjima bila dobra, uokvirili i držali na zidu. Promatrali, analizirali i divili joj se. S druge strane imamo sadašnju situaciju beskrajnih svakodnevnih slikanja. Uz mogućnost mnogih ponavljanja iste ili slične poze te promatranja na licu mjesta jesmo li zadovoljni kako izgledamo na fotografiji ili ne. Čak imamo i mogućnost raznih filtera, dorada, preinaka. No, fotografija na zidovima je sve manje. Ne zadržavamo dugo pažnju ni na jednoj. Svaki dom imao je na zidu fotografiju bračnoga para s vjenčanja, slike baka iz mladosti i sl., no sada je rijetkost vidjeti i fotografiju mladoga para na zidu. Kao da se pojavila psihološka prezasićenost slikama te uslijed toga niti im više dajemo na važnosti niti se vežemo za pojedinu fotografiju.
Nedostaje usredotočenost u trenutak. Nakon jednoga iskustva već se olako trči za drugim, trećim i tako u neki krug, vrtlog praznine. Stoga nije ni čudo da se umjetnošću počinje nazivati i niz besmislenih apsurda. Dovoljno se sjetiti banane zalijepljene za prazno slikarsko platno. No, ono što je zanimljivo iz psihološkoga kuta ovdje promatrati jest narativ „tko u tome ne vidi umjetnost, taj je primitivan, neobrazovan i sl.”. Težnja čovjeka da pripada grupi, da bude prihvaćen je ono što će gotovo uvijek u njegovu srcu nadvladati razum. S jedne strane ima nešto u sebi što se zove „zdrava logika stvari”, a s druge strane ima nešto što mu društvo predstavlja kao „normalno, moderno, poželjno” i sl. Nažalost, nerijetko se u tome krije i smicalica te u htijenju da bude dio grupe, bira društveno prihvaćena ponašanja te zagušuje u sebi glas zdravoga razuma. Računica je jasna: što će mi zdrav razum ako ostanem sam, ako me izoliraju, proglase manje vrijednim. Lakše mu se čini na trenutak malo zažmiriti na ono što smatra ispravnim. No, što kada to postane učestalo? I, kada podvući granicu ispod koje se ne ide?
Glumljenje života
Svjedoci smo mnogih nesretnih i žena i muškaraca koji su u želji da se „ukalupe” u društveno očekivane slike fizičkoga izgleda na svome tijelu napravili mnoge preinake, a nakon niza operacija, natrag nema. Ni najbliži članovi obitelji ih više ne prepoznaju. Time gube i dio osobnoga identiteta. Gube svoje „ja” u nastojanju da se uokvire u „ja” koje percipiraju da drugi od njih očekuju. Gubitak nije, nažalost, samo na planu tijela, još je veći na psihološkom planu. Javlja se osjećaj da „nikad nije dosta” preinaka, nadopuna i sl. Javio mi se estetski kirurg i potužio se kako sve češće ima probleme s klijentima kada ih odbije u njihovoj nakani da im napravi još jednu izmjenu na tijelu, a već su ih dosta kod sebe napravili. Kroz razgovor smo došli do otvaranja niza pitanja o tome što se uopće „liječi” u primjeni estetske kirurgije pri korekciji lica, nosa, podizanju obrva, kapaka… i niza drugih zahvata koji imaju za cilj sve samo ne zdravlje pacijenta.
Jesmo li već odavno izgubili granicu zdravoga razuma i ima li nade za nas da siđemo sa „scene” glumljenja života u svoj obični, svakodnevni život u kojem su kamere pogašene i odvija se stvarnost? Otkud nam uvjerenje da uvijek moramo na slikama izgledati nasmiješeni, sretni, a kad iste osobe pogledamo u njihovu realnom životu nerijetko vidimo raskorak. Nedavno mi je jedna klijentica koja ima oko šezdeset godina pokazala fotografiju svojih roditelja s vjenčanja. Majka joj je bila divna, krhka mlada djevojka koja se smije na slici dok je otac bio nešto vidno stariji s oštrim i ozbiljnim crtama lica. Obje smo to prokomentirale kroz smijeh kako njezin otac na toj slici izgleda kao prisiljen na brak. No, istina je da je tada profesionalni fotograf svima govorio kako trebaju biti ozbiljni na slikama i da se suzdrže od smijeha. Danas je glavna uputa „nasmiješi se”. Zar će to biti jedini trenuci smijeha u našim životima? Smijeh na sceni. Smijeh dok su u nas reflektori upaljeni. No, kad se svjetla ugase i vratimo se u svoju rutinu, što smo tu izgradili? Je li moguće da živimo samo za kratke trenutke glume svoga „idealnog” života pred drugima? Jesmo li svoj život pretvorili u onu bananu s platna za koju svi jasno znamo da je čista ludost bez premca? Da bismo živjeli svoju autentičnost, ono svoje pravo „ja”, prvo moramo uopće poznavati sebe. To nije lak posao. Svakoga znamo, vjerujemo tako, iz društvenih mreža, priča po kavama, no poznajem li sebe?
Važnost samouvida
U psihoterapiji je samoprocjena prvi korak u procesu mentalne stabilizacije ličnosti. No, i najteži. Ljudi sve manje imaju samouvid. Ne razmišljaju o svojim postupcima. Ne ostavljaju si vremena u danu za samouviod, analizu sebe, svoga dana, što sam napravio dobro i što bih mogao promijeniti. To vrijeme je uglavnom prirodno u fazi predspavanja kada nam u mozgu lagano počinju rasti alpha valovi koji inače služe za porast mentalne opuštenosti te su, psihološki rečeno, oni vrata u podsvijest. Tada smo otvoreniji da bez filtera stavimo ispred sebe situacije koje smo u danu prošli, ljude koje smo susreli. Zbog otvorenih vrata našoj podsvijesti, u tim trenucima smo značajno skloniji reći i istinu, reći i ono što u stanju pune budnosti, kada su nam filteri svijesti na razini zadatka, nikada ne bismo rekli. Kao psihoterapeut uvijek govorim roditeljima kako je to upravo najbolje vrijeme za razgovor s djecom o nekim postupcima koje su radili tijekom dana. U krevetu, pred spavanje. S jedne strane su vam djeca tada spremna značajno više stvari ispričati, a s druge strane sve što vi u tim trenucima djeci govorite daleko više ostaje pohranjeno u njihovoj svijesti i ima jači utjecaj na njih. No, odrasli tada često uzimaju mobitel u ruke umjesto da to vrijeme koriste za samoprocjenu. Na taj način i ono malo šanse da se sa sobom susretnu u izgradnji osobnosti, uništavaju nizom, za njih potpuno nepotrebnih, slika, zvukova, informacija o tuđim životima. U tim trenucima sve to ulazi u njihovu podsvijest te tijekom života u budnosti postaje input koji ih pokreće u određenim ponašanjima i modelira donošenje odluka o oblikovanju života. Tako da nije ni čudo što se sve češće susrećem s ljudima od pedeset, šezdeset godina koji znaju reći: ovo uopće nije onaj život koji sam ja želio živjeti.
Za sreću u životu nužna je budnost i usredotočenost. Nužno je sići sa scene, maknuti se od reflektora i očekivanih šablona života, izgleda i sl. u koje nas sadašnje društvo agresivno pokušava zarobiti. Za zdravlje čovjekove psihe nužna je svijest o nutarnjoj slobodi duha i njega samouvida u svoje postupke. Nužno je vrijeme za sebe. Vrijeme za samoću. Vrijeme za osobnu izgradnju. U protivnom, pretvorimo se u razvaline duha s prazninom koju uzalud pokušavamo zatrpati samoprozvanim trendovima ovoga vremena. Budni budimo. Usredotočimo se na svoju svakodnevnicu. Tu imamo sve. Da bismo to vidjeli, pogasimo ekrane.
