Početna stranica » Zašto ne vidimo kada gledamo?

Zašto ne vidimo kada gledamo?

130 pregleda

U ponedjeljak, 25. veljače 2019. godine, održano je predstavljanje knjige "Polja i visoravni Bosne i Hercegovine”. U nastavku vam donosimo cjeloviti govor ravnatelja Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi i glavnoga urednika revije Svjetlo riječi, te definitora Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Janka Ćure. 

Uvažene dame i gospodo, poštovani gosti, srdačno vas pozdravljam u ime Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi – medijske kuće franjevaca Bosne Srebrene, koju, uz vrlo popularni mjesečnik Svjetlo riječi koji kontinuirano izlazi već 37 godina, čine još i istoimena Izdavačka kuća te web i radijska služba.

Nakon što smo prošle godine uspješno realizirali knjigu Zemlja planina BiH, večeras predstavljamo novu: Polja i visoravni BiH koja će čitatelje upoznavati i uvoditi u svijet naših prelijepih polja i visoravni. Obje knjige su plod upornoga, temeljitoga i nadasve entuzijastičkoga rada prof. dr. Dalibora Balliana s kojim Svjetlo riječi uspješno surađuje već pet godina.

Za razliku od knjige Zemlja planina BiH čije smo tekstove prvo objavili u reviji Svjetlo riječi, a potom sabrali i objedinili u knjigu, sadržaj knjige Polja i visoravni BiH do sada nije nigdje objavljivan, pa možemo reći da je ekskluzivan. Nadalje, svi oni koji poznaju profesora Balliana znaju da on nikada ne sužava, nego samo širi svoj rad pa nas je počastio bonusom: naime, broju od 52 polja koja je obradio u knjizi, dodao je još 11 polja o kojima kroz ovu godinu piše u reviji Svjetlo riječi. Sve u svemu, profesoru Ballianu zahvaljujemo što znamo gdje se možemo upoznati pa potom prijateljevati sa 62 polja naše, prirodnim bogatstvom, jedinstvene države.

Večerašnji uvaženi predstavljači su vam govorili o sadržaju knjige. Ja bih želio s vama podijeliti osobna promišljanja širega konteksta teme kojom se obje knjige bave: našom prelijepom prirodom i našim preružnim odnosom prema njoj što se, nažalost, ne tako rijetko oslikava i u naše međuljudske odnose.

Odmah na početku želim istaknuti da nije nimalo lagan put kojim ova knjiga stigne do svojih čitatelja. Cjelokupan rad na njoj zahtjeva puno odricanja i onoga čega čovjek danas ima najmanje, a to je vremena. Naravno, uz nepromjenljivu i najdugovječniju konstantu, a to je manjak novca. Srećom, nije čovjek uvijek jedini dirigent onoga na čemu radi. Jednostavno se dogodi, kako to kažu mladi, kemija, s nečim što započne kao posao i vrlo brzo preraste u strast koja sve drugo stavi u drugi plan. Naše bosanskohercegovačko blago planina, polja, visoravni, rijeka, jezera, pećina izazove baš taj efekt. Međutim, kao u životu, tako je i u prirodi teško zavoljeti ono što gledaš, a ne vidiš, ono što slušaš, a ne čuješ, ono što dodiruješ, a ne osjećaš. Da bi zavoljeli prirodnu ljepotu u koju smo uronjeni, moramo je prvo upoznati u njezinim dubinama, a pogotovo u njezinim nijansama.

Do samo prije koju godinu, i ja sam bio jedan od onih koji prirodu poznaju onoliko koliko obično znaju predmet svoga studija studenti druge godine: Sve je poznato, materija savladana… što to uopće profesorima nije jasno? Mislio sam da dobro poznajem svoj okoliš sve dok ga nisam počeo s profesorom Ballianom obilaziti i tako doslovno otkrivati prave nove svjetove prirodnoga blaga. Tek tada sam počeo shvaćati dubinu i grandioznost svega onoga što nas okružuje, grli i s čime provedemo cijeli ljudski vijek, najčešće kao stranci koji ne govore isti jezik, a ne žele ga naučiti. Nisu to samo novi krajevi prirodne raskoši, nego su to zapravo novi obzori razumijevanja života i čovjeka. A priroda nas toliko toga može poučiti i o sebi i o nama ako smo je spremni čuti dok je slušamo.

Naime, ono oko čega se svi u BiH možemo od prve složiti jest da se gotovo ne slažemo ni oko čega. Ponekad mi se čini da istu boju drukčije vidimo jer ne gledamo što ona jest nego je bojimo kako je doživljavamo, a da ne spominjem naše krupnije različitosti. Ne gledamo što je čovjek onakav kakav jest, nego ga odmah provučemo kroz prizmu vlastitih i naslijeđenih impresija koje se najbolje definiraju kao predrasude. I prije nego što se upoznamo već se „poznajemo”. I zato drugoga i drukčijega čovjeka gledamo, ali ne vidimo, slušamo, ali ne čujemo, dodirujemo, ali ne osjećamo pa nam je nepodnošljivo lako drugoga i zaprljati. Baš kao i prirodu. Jer, sve je povezano.

Svi dobro znamo da nam je priroda prelijepa, da su nam planine plemenite, polja i visoravni bajkoviti, rijeke i jezera slikoviti, ali se ipak odnosimo prema njima isto kao prema čovjeku koji nije „ja i moj” provlačeći ih kroz prizmu vlastitih predrasuda i skučenoga ili nikakvoga znanja. Planine, polja i visoravni se sustavno uništavaju nerazumnom gradnjom, neprimjerenom sječom, namjerno izazvanim požarima… a što činimo svojim rijekama i jezerima jednostavno prelazi svaku granicu iživljavanja i pakosti koju samo čovjek može demonstrirati. Ne znam mogu li se više na prste jedne ruke nabrojati naše nezagađene rijeke i jezera iz kojih se, ne tako davno, moglo piti?

Zašto to činimo svojoj prirodi? Zato što je nismo upoznali i zavoljeli. Zato što ne živimo s njom nego pored nje i zato što ne znamo da voljeti nju znači voljeti sebe i ljude. Čini mi se kad bi bolje upoznali i zavoljeli svoju prirodu, bolje bi upoznali i zavoljeli jedni druge. Ili obratno. Znali bismo da je Božji blagoslov to što imamo jedni druge i tako bogate prirodne darove. Naučili bismo da ne moramo biti svi isti kako bismo bili kompatibilni i da, hipotetički, kad bismo i postali svi isti koliko bismo bili osiromašeni i – dosadni. Zamislite da je svaka planina ista kao Jahorina, svaka rijeka ista kao Vrbas, svako jezero isto kao Zvorničko, svako polje isto kao Resanovačko i svaka visoravan ista kao Dubravska? Jednom riječju – dosadno. Bjelašnica je drukčija od Jahorine, Vlašić od Treskavice, Vranica od Prenja, ali svaka od njih, kao kamenčić u mozaiku, čini našu geografiju jedinstvenom i veličanstvenom. Gvozno i Popovo polje nisu isti, Nišićka i visoravan Morine nisu iste, ali su svaka na svoj način nezamjenljivi i blagoslovljeni kako za čovjeka tako i za raznoliki, tj. bogati biljni i životinjski svijet.

To je taj širi kontekst i motiv koji je stvorio onu kemiju i probudio u nama strast za strpljivi rad na ovome golemome projektu vrijednim i jedinstvenim za cijelu našu zemlju. Kad doista vidimo, čujemo i osjetimo ljude i prirodu koji su nam jednostavno darovani, znat ćemo s njima razgovarati pa ćemo ih lako razumjeti i zavoljeti. Ova knjiga je samo mali korak u tom pravcu, ali korak za koji se nadamo da će prerasti u jednu ljepšu i bolju priču čovjeka i prirode. A svaka priča ima svoga pripovjedača. Ova naša ima sjajnoga profesora, stručnjaka i entuzijastu dr. Balliana koji ju je započeo i bez predaha priča onako kako to samo može onaj tko voli jednako i prirodu i čovjeka. Iskreno mu i duboko zahvaljujem na suradnji, za koju se nadam, da će potrajati još godinama.

Zahvaljujem također svima koji su na bilo koji način pomogli izdavanje ove knjige. Posebno bih istaknuo tim Svjetla riječi: Nikolinu Marčić, Anitu Tolo, Danijela Stanića i Emila Perkovića koji su sa zadovoljstvom odrađivali svoje zadatke na knjizi, a Lorki Kalašu zahvaljujem na dizajnu knjige.

Hvala također svima onima koji su prepoznali vrijednost ovoga projekta i novčano nam pomogli:

Općina Busovača, načelnik Asim Mekić
Općina Kreševo, načelnik Renato Pejak
Grad Mostar, gradonačelnik Ljubo Bešlić
Fondacija za izdavaštvo
Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-sanskog kantona, ministar Adnan Alagić
Predsjednik Federacije BiH, gospodin Marinko Čavara
Proizvodno-prometno uslužno društvo Vuković d.o.o. Turbe
Rudnici boksita Jajce