Početna stranica » Zašto baš Betlehem?

Zašto baš Betlehem?

203 pregleda

U kršćanskim razmišljanjima o Božiću Betlehem ima posebno mjesto. Ondje se rodio Isus Krist kao ostvarenje svih Božjih obećanja. No, čitaju li se pažljivije proročki tekstovi u kojima prepoznajemo navještaj dolaska Mesije, primijetit ćemo da je u središtu grad Jeruzalem i gora Sion na kojoj se nalazio jeruzalemski hram, a ne grad Betlehem

Zapravo, samo jedan prorok otvara mogućnost Mesijina rođenja u Betlehemu, a njegove riječi nalazimo i u Evanđelju po Mateju.
Evanđelist Matej, kad opisuje događaje vezane uz Isusovo rođenje i govori o tome kako su svećenički glavari i pismoznanci bili uvjerenja da se Mesija – Krist treba roditi u Betlehemu, navodi riječi proroka Miheja: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela (Mt 2,6; usp. Mih 5,1).

Mihejevo vrijeme

Tko je bio prorok Mihej i zašto je baš po njemu Bog htio najaviti rođenje Mesije u Betlehemu, protiv svih očekivanja prema kojima bi bilo logično, kako smo vidjeli, da se Mesija rodi u središtu svega vjerskoga života Božjega izabranog naroda, to jest u Jeruzalemu.

Prorok Mihej djelovao je u 8. st. pr. Kr. u Kraljevstvu Judi čiji je glavni grad bio upravo Jeruzalem iz kojega je vladala Davidova kraljevska dinastija. Iz prvoga retka njegove knjige saznajemo da je živio u vrijeme kraljeva Jotama, Ahaza i Ezekije, a to bi bilo vrlo dugo razdoblje – od 750. pa sve do 687. pr. Kr. To je razdoblje u kojem su se Izrael i Juda, nakon dugoga vremena mira i blagostanja, našli pod pritiskom asirskoga nadiranja. Asirce je tada predvodio kralj Tiglat-Pileser III. koji je kroz niz godina osvajao područja oko Izraela i Jude, a onda i pojedine njihove gradove te je razna kraljevstva učinio sebi podložnima. Kad se, nakon njegove smrti, Izrael pobunio, Asirci su osvojili Samariju i cijelo Kraljevstvo Izrael, te je na jugu ostalo Kraljevstvo Juda u koje su došle brojne izbjeglice. Pretpostavlja se da Mihejevo djelovanje valja smjestiti pred kraj vladavine Ahaza i početkom vladavine Ezekije, to jest negdje u razdoblju od 725. do 701. pr. Kr. U doba kralja Ezekije i Juda se počeo buniti protiv Asiraca te su ovi 701. pr. Kr. poveli jedan od svojih pohoda protiv Jude. Tada su Asirci osvojili niz judejskih gradova i mjesta na području koje je poznato kao Šefela. Riječ je o brežuljkastom predjelu zapadno i jugozapadno od Jeruzalema. Na tom prostoru bio je Morešet, Mihejevo rodno mjesto. Tako se i Mihej s ostalim izbjeglicama našao u Jeruzalemu, u središtu kraljevstva.

Bahatost i propast Jeruzalema

Prorok Mihej nije bio iz bogate obitelji, a u izbjeglištvu mora da se njegov položaj pogoršao. Stoga on, nakon što je upozorio na pad Samarije i na osvajanje dijelova Jude, proziva judejske moćnike zbog načina kako koriste svoju moć. Tako on kaže: Teško onima koji smišljaju nedjelo i snuju zlo na posteljama svojim! Kad svane dan, oni ga izvrše, jer je sila u njihovoj ruci. Zažele li polja, otimaju ih, i kuće, uzimaju ih; čine nasilje čovjeku i kući njegovoj, vlasniku i posjedu njegovu (Mih 2,1-2). U nastavku, obraćajući se narodnim glavarima, dodaje: Vi ljudima derete kožu s tijela i meso s kosti njihovih. Oni proždiru tijelo moga naroda i deru mu kožu, lome kosti. Oni ih komadaju kao u loncu, kao meso u punom kotlu! (3,2-3).

Svi se ti zločini i nepravde nanesene siromasima i obespravljenima događaju uglavnom u Jeruzalemu kamo je i Mihej pristigao kao izbjeglica. On to opisuje riječima: Čujte dakle ovo, glavari kuće Jakovljeve, suci doma Izraelova, vi kojima se pravda gadi te izvrćete sve što je ispravno! Vi koji gradite Sion u krvi i Jeruzalem u zločinu! Glavari njegovi sude prema mitu, svećenici njegovi poučavaju radi zarade, proroci njegovi bale za novac (3,9-11). Stoga prorok navješćuje propast Jeruzalema: Poradi vas i vaše krivnje Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a goru Doma prekrit će šuma (Mih 3,12). Nije riječ samo o uništenju grada nego i o uništenju jeruzalemskoga hrama na čijem će mjestu rasti šuma.

Doista možemo zamisliti Miheja koji je došao s izbjeglicama sa zapada, koji dijeli njihovu sudbinu siromaha i bezemljaša i koji s podozrenjem promatra bahatost jeruzalemskih velikaša koji iz pohlepe dodatno ugnjetavaju ove siromašne pridošlice.

Božja riječ ipak, kao što to obično biva, ne zastaje na osudi i kazni, nego nastavlja gledati prema budućnosti. Tako već u sljedećem poglavlju Knjige proroka Miheja slušamo o stvarima koje će se dogoditi „na kraju danâ” (Mih 4,1). Tada, u nekoj budućnosti, bit će obnovljen Jeruzalem, a svi će narodi govoriti: Hajde, uziđimo na goru Gospodnju, u dom Boga Jakovljeva! (4,2).

Takva nada treba držati Jeruzalem i u trenucima opsade kakvi su se dogodili 701. pr. Kr., kad su Asirci bezuspješno opsjedali grad. Sva su okolna naselja bila osvojena, a Jeruzalem je bio u bezizlaznom položaju. Samo ga je Božji zahvat mogao spasiti, što se na kraju i dogodilo. U takvom bezizlaznom trenutku Mihej kaže: Opkoljeni smo i opsjednuti, palicom po licu udaraju suca Izraelova (4,14) pri čemu misli na kralja u Jeruzalemu koji je u okruženju. Asirski kralj u svome izvještaju piše da je kralj Ezekija bio „kao ptica u kavezu”.

Nada iz malenoga Betlehema

U takvu ozračju Mihej odmah u nastavku kaže: A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena (5,1). Betlehem je grad iz kojega je nekoć potekao David, pa je to i izvorište Davidove dinastije. Osim toga, Betlehem je malen i u doba Mihejevo neznatan grad, prava suprotnost velikom i bahatom Jeruzalemu. Iz malenosti ponovno će doći vladar. Na taj će se način spojiti obećanje koje je Bog dao Davidu da će njegov potomak dovijeka vladati nad Jeruzalemom i očekivana obnova pravednosti u kraljevstvu, koja će doći od malenih.

U nastavku prorok kaže: Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj. On će se uspraviti, na pašu izvodit’ svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom Boga svojega. Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir! (5,2-4). Prorok očekuje rođenje toga kralja iz Davidove dinastije, a njegova će vladavina označiti prestanak neprijateljstava, povratak prognanoga naroda u njegovu domovinu i uspostavu pravednosti koja je naviještena slikom pastira. Sve će to omogućiti mir.

Prorok, dakle, sve promatra u svome vremenu i u svojim životnim okolnostima. On očekuje rođenje kralja koji će donijeti mir u trenucima asirske opasnosti te pravednost u okolnostima u kojima se utjecajni sloj jeruzalemskih građana nepravedno bogatio na račun siromašnih. Zato odmah Mihej i dodaje: I on će nas osloboditi od Asiraca ako provale u našu zemlju, ako stupe na naše tlo (5,5). Mihej ne misli ovdje na Mesiju u obliku Isusa Krista kako ga mi poznajemo. On ne misli na budućega kralja koji će podnijeti muku i smrt, koji će uskrsnuti i izbaviti ljude od grijeha i smrti. On misli na novoga kralja koji donosi spasenje od konkretnih neprijatelja njegova vremena.

Puniji smisao

Ipak, evanđelist Matej koristi ovaj odlomak kako bi progovorio o rođenju Isusa Krista. U tome njegovu postupku prepoznajemo ono što se u tumačenju Biblije naziva „punijim smislom”. To je onaj smisao koji izvornom piscu nije bio jasan, koji izvorni pisac, u ovom slučaju Mihej, nije vidio, ali koji je prepoznao neki kasniji biblijski pisac, u ovom slučaju Matej. Riječ je o onom smislu koji je u tim riječima od početka vidio Bog, ali je tek kasnije nadahnuo evanđelista da to i objasni.

Evanđelist vidi novoga kralja rođenog u Betlehemu kao onoga koji će vladati do krajeva zemlje i koji će donijeti mir. Taj mir nije izbavljenje od asirske opasnosti, nego izbavljenje od grijeha i ropstva smrti. Riječ je o pomirenju s Bogom i čovjekom. Tako već kod Isusova rođenja, zahvaljujući Mihejevu proroštvu koje Matej navodi, postajemo svjesni da iz malenosti Betlehema dolazi spasenje i pomirenje svega svijeta i svih naroda. Tako započinje putovanje od Betlehema, kako je to navijestio Matej, preko Galileje, kako se to čita kod Izaije, do Jeruzalema, onoga zemaljskog i onoga nebeskog, kako je to naviješteno kod većine proroka.