To su zapreka javnoga doživotnog zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi (kan. 1088) i zapreka svetoga reda (kan. 1087). Za valjanost njihove ženidbe nužno je da obje zapreke budu uklonjene.
Osnovna razlika između redovništva i dijecezanskoga klera jest ta da se redovnici i bez primanja svetoga reda dragovoljno obvezuju na beženstvo polaganjem doživotnih zavjeta u redovničkim ustanovama. A što bi to bili zavjeti? Zavjeti su promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru te se moraju ispuniti iz kreposti vjere (kan. 1192 § 1). Redovnici najprije polažu privremene zavjete kojima se obvezuju na obdržavanje redovničkih zavjeta na određeno vrijeme. Nakon isteka zakonskoga propisanog vremena (barem tri godine) za privremene zavjete, polažu se doživotni. Tek nakon polaganja doživotnih zavjeta redovnik može biti pripušten svetom redu. Što znači da ako bi jednoga dana Rimski prvosvećenik službeno i dokinuo obvezu celibata u Katoličkoj Crkvi to nikako ne bi vrijedilo za redovnike koji pristupaju svetom redu, jer kako je rečeno oni već ranije dragovoljno prihvaćaju redovničke zavjete radi kraljevstva nebeskoga (zavjet čistoće) po primjeru siromašnoga (zavjet siromaštva) i do smrti poslušnoga Krista (zavjet poslušnosti) neovisno postoji li u Crkvi celibat ili ne. Tako kanon 599 navodi samu bit evanđeoskoga zavjeta čistoće: prihvaća se radi kraljevstva nebeskoga, što je znak budućega svijeta i izvor obilnije plodnosti u nepodijeljenu srcu, obvezuje na potpunu uzdržljivost u celibatu.
Narav zapreke
Kako navodi L. Chiappetta u komentaru ovih kanona, zapreka koja proizlazi iz položenoga javnog doživotnog zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi predstavlja srodnost sa zaprekom koja izvire iz svetih redova, ali se ipak od nje razlikuje. I ova je zapreka crkvenoga prava jer proizlazi iz pozitivne odredbe mjerodavne crkvene vlasti, a ona glasi: nevaljano pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su vezani javnim doživotnim zavjetom čistoće u redovničkoj ustanovi (kan. 1088). Zapreka proizlazi iz dvostruke naravi: javnoga doživotnog zavjeta i samoga zakona Crkve. Kako navodi komentar, iz zavjeta proizlazi moralna zabrana božanskoga prava koja čini nedopuštenim sklapanje ženidbe iz kreposti vjere, a iz crkvenoga zakona izvire ništavni učinak te iste ženidbe (po samom pravu) koja se protivi zavjetu čistoće.
Da bi se moglo govoriti o ženidbenoj zapreci, mora se raditi o točno određenoj vrsti zavjeta: javnom i doživotnom. Što znače pojmovi javan i doživotan? Zavjet je javan samo ako ga u ime Crkve, a ne u osobno ime, prima zakoniti redovnički poglavar (kan. 1192 § 1). Kao takvi mogu biti položeni u redovničkoj ustanovi bilo muškoj bilo ženskoj, papinskoga ili biskupijskoga prava. Ako se radi o javnim zavjetima, može se govoriti i o javnoj zapreci jer se može sa sigurnošću dokazati da je neka osoba položila javne doživotne redovničke zavjete. Svi drugi zavjeti su privatni jer ih nitko od strane zakonitih crkvenih poglavara ne prima u ime Crkve, nego ga osoba polaže sama pred Bogom, odnosno sama se zavjetuje da će nešto učiniti ili obdržavati. Inače, zavjet je doživotan jer se polaže za čitav život, zbog čega je i sama zapreka onda trajna te neće prestati nikada sama od sebe. Svi drugi zavjeti su privremeni koji se, kad im istekne vrijeme (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
