Dok na sjeveru kišna sezona traje samo četiri mjeseca, ostali dio godine je sušna sezona. Uganda je bogata vodom te ima puno jezera od kojih se Viktorijansko jezero smatra izvorom rijeke Nil. Svoju neovisnost od Britanije stekla je 1962. godine. Dakle, relativno mlada država. Geslo ove države je „Za Boga i moju zemlju” (For God and My Country), a himna „O Ugando, zemljo lijepa” (Oh Uganda, Land of Beauty).
Službeni jezik je engleski, a plemenski jezici gube na važnosti. Plemenski jezik sačuvan je samo zato što se u plemenima pričalo na tom jeziku. Ali kako je engleski službeni jezik, u školama se ne uči plemenski jezik, tako da rijetko tko zna pisati njihov plemenski jezik i teško može objasniti pravila. Oko očuvanja kulture i jezika jako puno pomaže Katolička Crkva. Crkva je tiskala rječnike i liturgijske knjige na plemenskim jezicima i tako ih u Ugandi na desetke spasila od zaborava.
Uganda je zemlja brzorastuće populacije. Za usporedbu, 2005. godine u Ugandi je bilo oko 28 milijuna ljudi, a sada 2017. godine ima ih oko 40 milijuna. Većina su katolici, oko 50 %, a protestanata je oko 30 %. Ostalih 20 % su razne sekte i religije. Sve više ljudi postaje katolicima zbog svega onoga što katolička vjera nudi svojim vjernicima. Najviše ih privlače sakramenti i katolička liturgija. Sakramenti su za njih kruna njihova cijeloga života. Oni posebnost katoličke vjere naspram drugih vjera vide u tome što mogu primati sakramente. To je direktan dar od Boga koji drugi nemaju. Liturgija je središnji životni događaj, a oni su privilegirani jer se na liturgiji događa pretvorba. Na misu nedjeljom dolaze svi vjernici. To je nezaobilazan događaj. Dolaze cijele obitelji s malom djecom. Zanimljivo, puna crkva dječice, a skoro nikad ne plaču. Dječici je jako zabavno jer je veselo tijekom mise zbog puno pjesme i plesa.
Ostalim danima posjećenost je jako velika jer često prije radnoga vremena oni dolaze na misu kako bi čitav dan bili u blagoslovu Božjem. Tako je na selima jer globalizacija još nije zavladala u punom smislu riječi.
Izoliranost je vrlo velika. Putovi su neprohodni i kvazihumanitarne udruge ne mogu lako doprijeti do ovih ljudi te sijati sjeme laži. Bog ih još čuva dok ne postanu dovoljno jaki u vjeri da se mogu boriti s novotarijama koje prividno olakšavaju život. A u biti su zamaka za neuke i slabe. Tako je na misionaru velika odgovornost da toga nevinog čovjeka pripremi za sutra koje dolazi. Puno i prepuno zamki u koje lako upadaju ovi ljudi ako im se ne daju pravi putokazi. Sami jednostavno ne mogu.
Liturgijska svečanost
Ljudi na selima uglavnom žive od stočarstva i poljoprivrede. Jako su siromašni i žive u kolibama. Kolibe su izgrađene od suhe trave koja se vezuje u snopove pričvršćene uz kolce koji su zabijeni u zemlju. Krov je napravljen od kombinacije suhe trave i pruća. Mnoga sela su gotovo bez kontakta s civilizacijom jer do njih uopće nema nikakvoga puta. U takvim mjestima velika je potreba za obrazovanjem. Zato misionar ima višestruku ulogu na misiji. Često je liječnik, učitelj, savjetnik itd. Za njih je misionar poput nekoga univerzalnog čovjeka koji im pomaže u svim njihovim potrebama. Zbog neznanja i siromaštva ponajviše ispaštaju djeca. Haraju raznorazne bolesti. Zbog nehigijene dogode se epidemije koje najviše odnose dječje živote. Nema dovoljno rijeka, većinom su to neke močvare koje su prepune bakterija. Takva voda je skoro potpuno neupotrebljiva za čovjekove potrebe. Malarija je najčešća iako postoje programi sprečavanja oboljenja od malarije koje provodi država. Ali ljudi ih (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
