Početna stranica » Zagrljaj Milosrdnoga Oca

Zagrljaj Milosrdnoga Oca

188 pregleda

Kada odrastem, želim biti… Ovako počinju naša maštanja i veliki snovi o budućnosti. Onako djetinje, zaigrano, bez puno komplikacija, izričemo svoje želje jer još nismo svjesni svih problema i teškoća na putu do ostvarenja tih želja. A što se događa s našim željama i kako to Bog piše po krivim crtama? Biser ostaje biser i kada padne u prašinu, a to često zaboravimo.

Sanja Barišić, rođena u Slavonskom Brodu, nakon završene gimnazije i glazbene škole, upisala je Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu. Iako odlična studentica, napušta fakultet i udaje se, te s mužem vodi kafić. Za Boga tada nije znala osim preko pokojne bake koja je molila za cijelu obitelj, ali i posebno za živahnu Sanju. Sakrament krštenja primila je po rođenju, a ostale sakramente prije braka. Vjera i Crkva nisu je pretjerano zanimale, iako je voljela baku i za nju bila posebno vezana.

Sanjin brak bio je daleko od idealnoga. Nije slutila koliko će ju taj korak obilježiti i odrediti u budućnosti. Njezin tadašnji muž, iako na početku veze bivši ovisnik, počinje se ponovno drogirati nakon smrti majke, stoga je većina posla zajedničkoga kafića pripao Sanji.  Nakon godinu i pol bespomoćnoga gledanja muža u sve gorem stanju, odlučila je i sama probati drogu pravdajući se kako će s tim iskustvom znati pomoći mužu. Pod izlikom dobra započela je put ropstva.

Kafić su zatvorili, prodali sve što su mogli kako bi osigurali dovoljno droge. Započeo je i rat. Granate padaju, konstanta pucnjava, uzbune, skrivanja u podrum. Svi osim Sanje i njezina muža. Dok su se drugi trudili sačuvati svoj život, njih je ovisnost natjerala da po Slavoniji traže ono bez čega više nisu mogli. Ovisnost ne pita kakvi su uvjeti i što je racionalno. Sve ono što čovjek misli da je pitanje slobode, zapravo je veliki plašt iluzije koji skriva ropstvo.

Zbog nedostatka financija i velikih dugova Sanja odlazi raditi u Njemačku. Dvije godine uspjela je ostati „čista” jer kako sama kaže, „kada nešto smisleno radiš, smiri te”. Nakon dvije godine rastaje se te u Njemačkoj ponovno počinje s drogom. Crack i kokain postaju svakodnevnica, a sav novac koji bi zaradila napornim radom odlazio je na kupovinu droge. Tragični događaji se samo nižu. Ni povratak u Hrvatsku nije pomogao. Sanjina majka se teško razboljela, a kako nije mogla podnijeti svoju bolest, njezina majka je postala vrlo depresivna te je sama sebi okončala život.

Tragičnu smrt Sanja je liječila alkoholom i drogom, a u međuvremenu je odlazila baki koja se za nju i dalje jednakom zauzetošću molila te ju ništa manje nije voljela. Nakon dvije godine od smrti njezine majke, umire i baka. Rana za ranom, a utjeha na pogrešnom mjestu.

Kako bi oca poštedjela prizora kćeri koja se drogira, drogu je pripremala u kući pokojne bake i tamo provodila krizne trenutke uzrokovane drogom. U tim trenucima čitala je neke duhovne knjige što ih je našla u toj kući. Jedne večeri, dok je pripremala dozu droge, pogledala je u sliku Srca Isusova koja se nalazila ispred nje i zavapila: „Bože ako te ima, daj da živim ili da umrem.” Nekoliko mjeseci iza ovoga događaja, budući da nije imala više novaca kod sebe, odlučila je za drogu založiti goblen Gospe Međugorske koji je izvezla njezina baka. Te iste večeri predozirala se i u muci i tjeskobi odlučila počiniti samoubojstvo. U kadi punoj vode izrezala je vene. Kako je s krvlju nakon reza izišao i kokain, došla je sebi i pomislila na bol oca koju bi doživio kada bi je pronašao mrtvu i to samo nekoliko godina nakon suprugina samoubojstva. Ljubav prema ocu Sanju je u tim trenucima održala na životu.

Psihijatrija, sljedeća stanica u kojoj završe svi koji pokušaju samoubojstvo. Iste te liječnici liječe tabletama koje, kako Sanja kaže, umrtve tijelo da si ne bi ništa mogli napraviti. Ali tablete ne pomažu oprostiti sebi i drugima. Ne pomažu Ljubavi ući u srce čovjeka kako bi tu našli snagu. Za vrijeme boravka u ovoj ustanovi dvije rečenice koje su dotaknule njezino ranjeno srce bile su: „Ja sam tvoj Bog, ako se meni predaš, svaka patnja će imati smisao.” i „Ako ti je Bog oprostio, tko si ti da sebi ne oprostiš?”

Bili su to susreti s ljudima i riječima koje su Sanju potaknule poput izgubljenoga sina na put povratka Ocu. Zatražila je od svoga oca papir na kojemu je bio popis institucija za odvikavanje. Označila je one vjerske i „spontano” odabrala Cenacolo.

Unutar zajednice Sanja je upoznavala Ljubav koja je liječila njezine rane u svakodnevici. Nakon 14 godina ropstva, 6 godina provela je u Cenacolu gdje je uz sav fizički rad bio najteži onaj koji zahtijeva kopanje na njivi vlastite duše. Iskustvo Božjega milosrđa mijenjalo je njezinu dušu kako bi mogla oprostiti i sebi i drugima. Duh zajedništva i služenja koji krasi ovu zajednicu odlučila je ponijeti u svijet. Nakon zajednice je teško zaposliti se jer nitko od poslodavaca ne želi primiti bivšega ovisnika. Stoga Božja providnost Sanju odvodi u Međugorje gdje se uspjela zaposliti i upoznati svoga sadašnjega muža.

Boris i Sanja, oboje nakon zajednice Cenacolo, nakon životnih borbi i brakova iza sebe, uz Božju pomoć strpljivo su dočekali mogućnost sklapanja crkvenoga braka. U 52. i 50. godini života uplovili su u istu arku i započeli zajedničko poslanje. U trenutku sklapanja braka Sanja je išla na kemoterapije zbog raka koji je otkrila. Borisa to nije pokolebalo u ljubavi i odlučnosti za brak. Usprkos lošim liječničkim prognozama, rak je nestao. Sada žive u Međugorju gdje su prijatelji zajednica Cenacolo i Majka Krispina, sigurnoj kući za žene. Svoje živote u ljubavi stavljaju na raspolaganje prolaznicima, hodočasnicima i drugim ljudima kojima je na bilo koji način potrebna pomoć. 

Nikada nije kasno započeti nešto novo, odvažiti se na nove korake i promijeniti svoj život iz temelja. Dopustimo Bogu da po našim životima piše razne priče koje nas zasigurno neće razočarati. Ipak smo u Njegovu zagrljaju najsigurniji.

Što drugo na kraju reći nego ponoviti zajedno sa sv. Augustinom: „Ti si Bog moj, tebi uzdišem danju i noću… Kasno sam te uzljubio, Ljepoto, tako stara i tako nova. A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću. Zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću. Prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom. Okusio sam ga pa gladujem i žeđam. Dotaknuo si me i ja gorim za mirom tvojim.”