Za bivšega komunista i velikoga kritičara komunizma Francoisa Fureta, antifašizam je jedan od ključnih mitova komunizma: „Boljševizam i fašizam slijede jedan drugoga, uzajamno se uvjetuju, limitiraju se i bore jedan protiv drugoga, ali prije svega oni su proistekli iz istoga tla, … oni su djeca iste povijesti.” Lice komunizma se prema Furetu više ne definira onim što čini njegovu srž, već njegovim protivljenjem fašizmu. Nije slučajnost da su u Sarajevu antifašisti nosili na sebi oznake komunizma protestirajući protiv komemoracije blajburških žrtava u katedrali Srca Isusova. Ono što francuski kritičar ovdje čini, može se njegovim riječima nazvati „zabranjenom usporedbom”. Prvim koji se usudio napraviti tu „zabranjenu usporedbu” – antifašizma s fašizmom – smatra Furet berlinskoga revizionista Ernsta Noltea i za to ga hvali. Kudi ga, međutim, što usporedbu tih dviju ideoloških koncepcija koristi kako bi opravdao i legitimirao fašizam.
Budući da socijalizam i komunizam danas imaju još samo pragmatično značenje, lijeva se inteligencija već duže vremena nalazi u nekoj vrsti nelagode. Izgubili su status nasuprotnosti kapitalizmu čime se poljuljao cjelokupni svjetonazor moderne. U toj situaciji antifašizam zadobiva vrlo čudno svjetonazorsko značenje. Štoviše, antifašizam danas sam postaje svjetonazor i predstavlja se kao novi moralizam. Za antifašiste se u fašizmu, ustaštvu, nacizmu i nacionalsocijalizmu dogodila najveća povijesna samoobjava apsolutnoga zla i povijest je u toj negativnoj objavi zadobila svoj radikalni zaokret: ili će nakon Auschwitza, Dachaua, Jasenovca, Marijin dvora sve postojeće propasti ili će napokon nastati čista i nepatvorena ljudskost (čovječnost).
Ako se dogodi ovo posljednje, onda je otuđujuća pretpovijest nadvladana i konačno se dospjelo u pravu povijest čistoga humaniteta. Peter Furth u svomu manuskriptu iz 1990. godine (prvi put objavljen tek 2016. godine u časopisu Tumult) precizira: „Ispravna spoznaja jedinstvenosti nacionalsocijalističkoga zločina omogućava antifašizmu moralni kredit koji je isto toliko neizmjeran koliko i zlo čijom se nasuprotnošću ono smatra. Dugo se godina taj (moralni) kredit činio sigurnim i nemogućim za izgubiti. Pojava otpora protiv etabliranoga poimanja povijesti dovodi ga, međutim, u pitanje.”
Antifašističko čistilište
Društvo koje je odgovorno za zločine fašizma stoji u svjetonazoru antifašista pod prisilom pročišćenja (purgatio). U tome antifašističkom čistilištu ujedno se vidi i prilika za novo utemeljenje društva, ali tek onda ako to pročišćenje predstavlja samopročišćenje. Kada bi žrtve mogle osvetom provesti pročišćenje, to bi bilo beskorisno jer je odmazda, tvrdi Peter Furth. Radi purgacijskog (čistilišnog) djelovanja moraju potomci počinitelja i novi naraštaji pružiti zadovoljštinu za zlo počinitelja i za mučeništvo žrtava. Sve namjere, odluke i motivacije današnjega društva za antifašista stoje pod znakom opasnosti mogućnosti ponavljanja zločina. Današnji su antifašisti uvjereni kako se društvo nakon fašističkih zločina ne može osloboditi prošlosti i krivnje, već ih može samo ponoviti. Oni se i ne pitaju žele li uopće ljudi suvremenoga društva biti odgovorni za žrtve fašizma. „Odakle potreba antifašista za stalnom inscenacijom i ponavljanjem iste fašističke tragedije”, pita se Furth i nastavlja: „Odakle dolazi ta strast (grč. pathos – odatle riječ patologija, op. a.) s kojom antifašisti danas, desetljećima nakon fašizma, nastupaju? Oni se naknadno solidariziraju sa žrtvama fašizma, ali ta solidarnost djeluje retroaktivno i na njih same. Primarno je solidariziranje identifikacija sa žrtvama. Ako se, međutim, malo bolje pogleda, onda se pokazuje kako je u igri i drevna identifikacija s agresorima (predstavnicima tadašnje moći, op. a.). Jer tadašnje žrtve više nisu ono što su one nekada bile, nemoćne… Danas su one prisutne u svojim reprezentantima koji su premoćni i u borbi za vlast na zemlji ne mogu ostati nevini. Što je skriveni smisao antifašističke identifikacije sa žrtvama holokausta? – To je identifikacija s mučenicima po kojoj se dolazi u posjed onoga što oni predstavljaju. Radi se o identifikaciji sućuti, ali pored toga i moći. Jer radi se pri toj identifikaciji o fundamentalnome svojstvu žrtve: njezinoj apsolutnoj dobrostivosti.”
Nije slučajnost da su u Sarajevu antifašisti nosili na sebi oznake komunizma protestirajući protiv komemoracije blajburških žrtava u katedrali Srca Isusova
U pitanju je dakle antifašističko prisvajanje nevinosti i nedužnosti žrtava. Transfer nasljedstva žrtvenosti nije, međutim, tek tako moguć kako to antifašisti zamišljaju. On je moguć samo uz uvjet provođenja osvete za žrtve. Ali komu se osvetiti ako su počinitelji fašističkih zločina već davno mrtvi? Odgovor antifašizma je: svakomu novom naraštaju jer je svaki novi kriv za zločine fašizma ako ne komemorira njihove žrtve, ako ne drži sveprisutnim sjećanje i spomen na njih, ako najzad ne stupi u antifašističku borbu: „Stalna prisutnost osvete, uvijek obnavljana prijetnja Erinija, to je antifašističko sjećanje” (P. Furth) na žrtve fašizma. To znači, kaže isti, ako apsolutno zlo sada nije dostupno, moraju se producirati novi „počinitelji” koji ga mogu predstavljati. Za ovaj „epigonalni antifašizam” (Daniel Zöllner) jedina dostatna pokora i okajnica za žrtve nacizma jest dokidanje nacija, nacionalne svijesti i svakoga oblika patriotizma. U lijevome utopijskom univerzalizmu žrtve fašizma zadobivaju povijesno-spasenjsku vrijednost. „Trajno tribunaliziranje” (Odo Marquard) novih naraštaja koje provode antifašistički čuvari ćudoređa omogućava njima samima bijeg iz „imati savjest” u „biti savjest”. Tribunalu se najefektivnije i može umaći tako što se postane tribunalom.
Zloporabljeni antifašizam
Markus Günther smatra velikom samoobmanom to što današnji antifašisti sebe vide kao nasljednike nekadašnjih boraca protiv fašizma. I to ponajprije zbog sasvim jednostavnoga razloga: ne živimo više u fašističkoj državi! Pored toga, usporediti smiješne i banalne protestne akcije suvremenih antifašističkih aktivista s otporom koji su pružili nekadašnji borci protiv fašizma krajnja je trivijalizacija i obeščašćenje časne stvari.
Ali komu se osvetiti ako su počinitelji fašističkih zločina već davno mrtvi? Odgovor antifašizma je: svakomu novom naraštaju jer je svaki novi kriv za zločine fašizma ako ne komemorira njihove žrtve, ako ne drži sveprisutnim sjećanje i spomen na njih
Ne postoji i ne smije postojati nikakva identifikacija suvremenih antifašističkih aktivista s jednim Theodorom Haeckerom (1879. – 1945.) ili jednim Antonom Schmidom (1900. – 1942.). Prvi organiziraju rock-koncerte i golf-utakmice u borbi protiv fašizma ili skliznu čak u bizarno kada poput jedne kampanje mladih u Dortmundu apeliraju: Ne seksu s nacistima! Drugi su svojom hrabrošću uime slobode i ljudskoga dostojanstva založili svoje živote kako bi srušili ogavnu diktaturu. Današnji antifašisti tvore u Europi neku vrstu novoga sekularnog svećenstva koje trguje moralističkim indulgencijama: „Moralna superiornost se jednostavno postiže – uključivanjem u borbu protiv desnice” (Markus Günther). Time se odmah stječe status čestita i poštena čovjeka, moralne vertikale i hrabra borca za uzvišene vrijednosti. U pravu je bio Franz Werfel (1890.-1945.) kada je pisao kako ljudska čežnja za moralnom superiornošću predstavlja jedan od najvećih nagona u čovjeku.
Fašizam je od samih početaka slovio kao borbeni program buržoazije protiv proletarijata pa su se povremeno inflacionarno sve protiv komunizma usmjerene aktivnosti etiketirale kao fašističke. Profesor Armin Pfahl-Traughber siguran je: „S obzirom na ‘realni fašizam’ to nije samo sadržajno apsurdno, već objektivno gledano i banaliziranje onoga što je pod tim terminom (antifašizma) bilo izvorno političko nastojanje.” Stoga i ne treba čuditi što mnogi danas govore o „zloporabljenome antifašizmu“ (Manfred Agethen, Eckhard Jesse, Erhart Neubert). Nije zlato sve što sja! Ono što se danas predstavlja kao antifašizam, velikim je dijelom zapravo njegov plagijat koji radi stjecanja statusa moralne superiornosti i društvene dominacije sebi za zadaću uzima cijelomu društvu nametnuti „Orestovo grizodušje”.