Pamtim to kroz zgodne anegdote, kako su, prvenstveno starije, nepismene žene u selu, molile spajajući iskrivljene latinske riječi, onako kako su ih one čule i zapamtile, u potpuno nove, bez ikakva značenja. Jasno, pPri tom su se, jasno, trudile, svaka za sebe, biti što glasnija, jer mi ljudi uglavnom smatramo da će nas tako Bog bolje čuti i prije uslišati molitvu. Kako li je to moralo zvučati ušima mladoga bogoslova ili onom svećeniku na oltaru…
Znam, oni drukčijih stavova reći će da se griješi ili izgovara bez razmišljanja i na materinskojem jeziku, da ne treba baš sve, niti u potpunosti demistificirati, da je to bio univerzalni jezik, koji je ujedno označavao i vezu s Crkvom, nepromjenjiv… Kao i to da smo danas daleko obrazovaniji nego tada. Sve to stoji. Ipak, prilično sam sigurna, kako je moja baka s početka priče, nakon što je bila zatečena promjenama u obredu, jer volimo rutinu pa tvrdoglavo prigovaramo, na koncu ipak bila zadovoljna. Kao i svi mi danas koji molitve, riječi slavlja, lakše objasnimo, lakše približimo svojoj djeci na narodnom, materinskojem jeziku. I ne manje važno, lakše pronađemo sebe. Znate onaj trenutak kada te nešto jako boli, brine, a onda u riječima evanđelja, propovijedi, ma molitve ili stiha pronađeš utjehu i nadu. Božju poruku, baš u pravi trenutak, kao da se upravo tebi riječima obratio i kaže ti – Izdrži, bit će dobro! Jer čak i čvrsta osobna vjera mučena kušnjom ponekad treba zagrljaj!
Jer vjera se ne da stiskati, ucjenjivati i plašiti. Pa sjetite se samo Jehovinih svjedoka. Kad ljude presreću na ulici, guraju u lice svoju „Kulu stražara“ ili uporno dolaze na vrata, kucaju i plaše – Budi spašen! Odaberi pravi put! Kraj je blizu! Budi jedan od malobrojnih! Uz dužnu ispriku, normalna je reakcija da poželiš pobjeći iz vlastite kuće glavom bez obzira gazeći i zadnju mrvu pristojnosti kojoj su te roditelji naučili. Toliki pritisak, prijetnja, napadnost… I po tko zna koji put se upitam – koga uopće mogu na taj način pridobiti? Vjerujte što hoćete, samo idite. Samo šutite! Ucjena i vjera se ne vole!
Osim toga, danas postoje načini da se vijesti, riječi, puno brže šire. To je blagodat i ujedno bolna točka doba u kojem živimo. Toliko je portala, stranica i linkova poveznica na kojima se može pronaći mnoštvo korisnih obavijesti, informacija, razmišljanja, rasprava i tekstova vjerskoga sadržaja. I to je dobra strana priče, dostupnost u svakom trenutku, širina. Raspoloživost upravo onim što nas trenutno zanima.
Ono što nije dobro je što se u mnoštvu žita nalazi i mnoštvo kukolja, pa treba pažljivo razlučiti jedno od drugoga. Kao i sve ostalo ponuđeno na bespućima mreže. Često nismo dovoljno čvrsti, dovoljno stabilnih stavova da isprve proniknemo u bit neke informacije. Ljudima sjajno zvuči senzacionalizam, drukčije razmatranje o nečemu, urote i zavjere, pa bile one i potpuno neutemeljene. Takve informacije preuzimaju bez razmišljanja i s vremenom postaju zbunjeni, nesigurni, zapravo paradoksalno neinformirani.
Evo nedavna crtica iz života moje Crkve -– u tijeku su nekakvi građevinski radovi, preuređenje, pa i unutrašnjosti same crkve. Zbog nepreviđenih okolnosti, kako to u gradnji obično biva, prošle nedjelje nije bilo moguće slaviti najposjećeniju misu, onu u 11 sati. Informacija je bila stavljena na ploču za obavijesti ispred crkve. Prvenstveno se, ipak, oslanjalo na onu na internetskom portalu župe kao, mislilo se, najsigurnijem i najmasovnijem sredstvu za prijenos informacija. Došlo je do potpune zbrke! Ljudi su dolazili, ulazili, otvarali namjerno zatvorena vrata, pitali, vrtjeli se u krug, ljutili… Pa sljedeća grupica sve to ispočetka, nebrojeno puta. A župnik? Ljut zbog neorganiziranosti, jadan, nije znao što bi. Vraćao je kući ministrante, vjernike… Uglavnom, oni uporniji su se malo družili ispred crkve, djeca protrčala u lijepo nedjeljno jutro i onda se svi vratili svojim kućama. Izgleda da je usmena predaja ipak majka širenja svake informacije. Treba ju samo uputiti na vrijeme.
I nije to sve. Nisu ovo jedini načini kojima se prenosi informacija, pa i Radosna vijest. Najuvjerljiviji su oni nebrojeni, oni koji dolaze u najrazličitijim oblicima, oni koji se žive…
Gledala sam nedavno razgovor s jednim poznatim američkim glumcem. Čovjek je prilično neobičan, bolje rečeno različit od svega onoga što ste pomislili čitajući riječi „američki glumacˮ“. Svoje podrijetklo vuče iz Irske. Ali ono što je time baštinio, nije crvena kosa, bučan govor i ljubav prema pivu. Ono što je ponio iz staroga kraja je, za Hollywood, tako netipično: potječe iz velike tradicionalne obitelji, pa i sam ima petero djece, sa istom suprugom, u istom braku i prije svega čvrstu katoličku vjeru koju živi. Da, moguće je to i u Americi. I kad si filmski glumac! Kaže da je mnoge uloge izgubio, dugo bio na svojevrsnoj crnoj listi onih kojima se uloge uopće ne nude, mnoštvo novaca dao za plaćanje kazni zbog, kako su rekli, nepoštivanja uvjeta snimanja… To pojednostavljeno znači da je odbijao glumiti ljubavne scene. Odbijao je ljubiti drugu ženu osim svoje, jer, kako je sam rekao, on svoju suprugu voli i poštuje. Kaže, Uu šali, kaže da zato uglavnom glumi negativce ili uloge u ratnim filmovima. Negativni likovi nisu baš zaljubljive prirode, a u ratu nema puno romantike. Moram reći da čovjek ostavlja dojam izuzetno zadovoljne i simpatične osobe, zrači pozitivno. Prije svega širi vjeru, širi Radosnu vijest, na izvrstan i vrlo uvjerljiv, vrlo prihvatljiv način, zar ne?
I na kraju, postoji li pravi put, pravi način za širenje riječi vjere? Treba i vjeru živjeti u skladu s vremenom, naravno ne dopustiti da samo vrijeme bude mjerilo i kalup u koji ćemo tako važnu, veliku riječ stavljati. Tako i internet ima svojih izvrsnih strana, izvrsnih mogućnosti koje svakako treba iskoristiti. Prije svega njegovu širinu, brzinu, dostupnost i osjećaj mogućnosti pristupa informacijama ma gdje se nalazili. Jer danas živimo u pokretu. Naše informacije su davno prestale biti statične.
Ali internet ima i jedan veliki nedostatak, a to je što, zapravo, nema nikoga kod kuće. Nema onoga svećenika sada okrenutoga narodu, tako potrebnoga kad zapnemo u svojim razmišljanjima, kad nas informacije dovedu u sumnju. Jer nema internetskoga portala koji može saslušati, razumjeti i razjasniti, pomoći, kao što to može živ čovjek, onaj kome je upravo to poslanje. Baš kao niti dovoljno uvjerljivoga ili utješnoga odgovora poslanoga elektroničkim putem mail-om kad je muka ili kada sumnjamo. Sjećate se onoga izraza pastir? Onoga živog zagrljaja vjere s početka priče? Zato će ostati nezamjenjivi. Bez obzira na ona naša, dobro poznata, ljudska, subjektivna, (ne)sviđanja.
I svakako, ne treba zaboraviti niti glumca irskoga podrijetkla, također iz ove naše priče. Vjera se najbolje širi djelima. Vlastitim životom. Budimo svjesni da smo mi, naš odnos prema drugima, naš način na koji živimo, najbolja reklama ili antireklama onoga što volimo, onoga što jesmo. A naša vjera smo svi mi. Stoga je uz trud svećenika, mnoštvo informacija i život svakoga čovjeka vrlo bitan važan u prenošenju riječi vjere. Naš život je njezino tiho svjedočanstvo, on je jezik, koji svi ljudi svijeta mogu razumjeti. Ujedno i najuvjerljiviji.
