Crkva kao religiozna, duhovna i božanska ustanova za svoj krajnji cilj ima postizanje vječnoga spasenja ljudi, a za ostvarenje toga cilja služi se duhovnim sredstvima: naviještanjem Božje riječi i svetim sakramentima. Ali, jer je ona i vidljiva i zemaljska zajednica ljudi – vjernika, nužna su joj i služi se također ovozemaljskim vremenitim ili materijalnim dobrima.
Ima opravdanih i dobronamjernih prigovora na stanje i postupanje u Crkvi u pogledu stjecanja, posjedovanja i korištenja vremenitih dobara, ali ih ima također neutemeljenih i zlonamjernih. Smatram stoga korisnim osvrnuti se na neka pitanja kao što su: potreba vremenitih dobara i novca na svim razinama crkvenoga ustroja i organizacije, od župa, preko biskupija i metropolija, do sveopće Crkve; načini stjecanja vremenitih dobara i novca; te svrhe kojima vremenita dobra i novac u Crkvi služe i za što se mogu od vjernika potraživati i prikupljati. Ovdje želim ukratko reći nešto o tome.
Potreba Crkve za vremenitim dobrima i novčanim sredstvima
Vremenita dobra i novčana sredstva potrebna su Crkvi za vršenje njezine službe ili zadaće poučavanja, posvećivanja i upravljanja; iz toga proizlazi i pravo koje Zakonik kanonskoga prava ovako formulira: „Katolička Crkva može po prirođenom pravu, neovisno o svjetovnoj vlasti, stjecati, posjedovati i otuđivati vremenita dobra te upravljati njima da bi postigla svrhe koje su joj vlastite” (k. 1254).
Vidljivo je posve kako se podižu crkve i druge bogoštovne građevine, posvuda vrše djela apostolata, podižu i održavaju odgojno-obrazovne i kulturne ustanove, odgajaju i obrazuju kandidati za svećenički poziv, osigurava naknada za rad i sredstva nužna za život klera i osoblja u crkvenim službama te čine, napokon, širom svijeta, osobito u siromašnim krajevima, tolika djela ljubavi i milosrđa. A za sve to nužna su materijalna sredstva ili vremenita dobra.
Stjecanje crkvenih vremenitih dobara
Zakonik govori i o načinima stjecanja vremenitih dobara, pa određuje: „Crkva može stjecati vremenita dobra na sve pravedne načine, bilo naravnog bilo pozitivnog prava, kako je to dopušteno i drugima” (k. 1259). Stoga svi načini koji su uobičajeni za stjecanje vremenitih dobara u ljudskom društvu mogu se primjenjivati ili koristiti i u Crkvi.
Najrasprostranjeniji i najčešći način kako Crkva stječe ili dolazi do vremenitih dobara doprinošenje je vjernika, pripadnika ili članova Crkve, i u Zakoniku se posebno govori jedino o tom načinu za koji se kaže: „Crkva ima prirođeno pravo tražiti od vjernika ono što joj je potrebno za vlastite svrhe” (k. 1260); i drugo: „Vjernicima je slobodno davati vremenita dobra u korist Crkve” (k. 1261, § 1). Iz tih odredaba proizlazi da nikakva vlast ne može zabraniti Crkvi da od vjernika traži ili da od njih prima doprinose i darove, niti može zabraniti vjernicima da daju svoje doprinose i dobra za potrebe Crkve.
Svrhe kojima služe vremenita dobra u Crkvi
U Zakoniku kanonskoga prava određuje se i čemu imaju služiti vremenita dobra u Crkvi, te se kaže: „Svrhe pak koje su joj vlastite osobito su ove: uređenje bogoštovlja, briga za dolično uzdržavanje klera i drugih službenika, vršenje djela apostolata i dobrotvornosti, napose prema siromasima” (k. 1254, § 2).
Duhovni pastiri, osobito župnici, često se obraćaju vjernicima molbom za pomoć u različitim potrebama, a vjernici tim radije pomažu ako znaju svrhe u koje se vremenita dobra i novac od njih traže, i k tome ako vide da se uistinu koriste u te svrhe, a ne radi bogaćenja i raskošna života.
