I najmekša je vjerska istina već križarski pohod. Tako je pisao Emmanuel Levinas prije gotovo pedeset godina u tekstu naslovljenom Religija i tolerancija. Levinas je filozof koji je svoj misaoni zadatak prepoznao u senzibiliziranju Zapada za drugoga i drukčijega, za stranca, za drukčiju, proročku riječ u grčkoj, filozofskoj raspravi.
Vjerska istina kao moguća opasnost rata. Opasnost netrpeljivosti vjerske istine, bez obzira o kojoj i kakvoj je istini riječ. Samim tim što dolazi iz područja vjere istina krije u sebi mogući rat. Zapad je tako brz u prihvaćanju opasnosti vjere. Naravno, Zapad ima mnoštvo razloga. Svoje vjerske ratove, primjerice. Uz to, vjerojatno nema većega izvora groze od nasilja počinjenoga u ime vjere i u ime Boga. Nasilje opravdano Božjim riječima ne priznaje nikakav drugi autoritet. Goli ljudski život gubi snagu otpora pred naletom istine koja se osjeća ugroženom pred jednostavnom prisutnošću drugoga i drukčijega. Jeza ovoga spoja Boga i nasilja, vjere i terora, pobožnosti i ubijanja vodi izravno u samo jedan zaključak. Što dalje od vjere, Boga i pobožnosti! Što dalje od vjere i što brže u prostor tolerancije, poštivanja drugoga, jednakopravnosti svih religija, svih mišljenja i svakog čovjeka. Dočim religiju dekliniramo u množini, već dotičemo živac poteškoća. Nisu li na ovaj način vjere svedene na razinu privatnih mnijenja, estetskih ukusa, demokratskih izbora? I nije li to najbrži i najučinkovitiji način da se konačno proglasi smrt Boga? Smrt Boga dozvana jednakopravnošću religija? Nije li onda mir i dijalog religija nalik posvađenoj braći i sestrama koji se saberu samo na dan ukopa svoga oca?
Levinas ovdje sluti staru predrasudu. Staru i tvrdu. Okamenjena je dugom vladavinom. Postala je teškom jer dolazi iz područja koje je najprije i najjasnije otkrilo sve opasnosti predrasuda. Iz filozofije. Otkrićem racionalnoga znanja filozofija je sva druga znanja svrstala u mnijenja. U mnijenja su svrstane i vjere. I kao što su mnijenja mnoga tako su i religije mnoge. I kao što svako mnijenje dobiva činjenicom da ima i drugih s kojima se ne slaže, tako bi trebale i vjere. Vjera kao obično mnijenje. Možda nema težeg nesporazuma kada je u pitanju vjera od toga da ju se svrsta pod mnijenje. Marka hlača ili sportskih papuča jednako vrijedna kao i bogomolja u kojoj se moliš, sveta knjiga po kojoj oblikuješ svoj život ili ime Boga kojemu se klanjaš.
No, upravo je filozofska racionalnost, istina otkrivena mišljenjem, najbliža onoj istini po kojoj neka vjera shvaća samu sebe. Otkrivena istina ne podnosi neku drugu uza se kao što ni otkrivena vjerska istina ne podnosi neku drugu jednakovrijednu vjersku istinu. I eto nas kod mišljenja koje je izrečeno na početku: i najblaža je vjerska istina već križarski pohod. Istina koja ne podnosi neku drugu istinu je ratoborna i nasilna istina.
Vjerska isključivost i tolerancija
Nedvojbeno je da je Zapad obilježen voljom da se zauvijek zaustave vjerski ratovi. Ratovi, doduše, nisu prestali, ali svaki rat je, kada je bio obojen ili manipuliran vjerskim bojama ili simbolima, bio samo krući i užasniji. Željko Mardešić nas je svojim tekstovima prisilio da gledamo u lice toj ružnoj strani političke manipulacije religije. I zadnji su ratovi, čiji se tragovi još jasno vide na dušama i odnosima, bili pod neprestanom opasnošću da se sasvim skriju iza religioznih simbola i pripadnosti i da njihovom manipulacijom budu još užasniji i nemilosrdniji.
Pa ipak, usprkos svemu, Levinas nas je pozvao da pogledamo izbliza u srce religije i ondje opazimo suživot, prožetost tolerancije i vjerske isključivosti. Tamo gdje svi vide samo toleranciju ili isključivost, isključivost i spremnost na nasilje ili toleranciju i nenasilje, Levinas nas uči da skinemo naočale, protrljamo oči, otvorimo knjigu i pogledamo pobliže. On, naravno, misli najprije, ako ne i isključivo, na židovstvo. No, pri kraju svoga kratkoga teksta daje sasvim jasno do znanja da je tolerancija misao koja se razvijala i razvija i u kršćanstvu i u islamu i da je za takav razvoj zaslužna i židovska tvrdoglavost o svojoj isključivosti i izabranju.
Tolerancija je u židovstvu usko vezana uz pogled na stranca. Levinas je nenadmašiv u formulacijama koje se tiču tuđinca, gostoljubivosti, drugoga. Stranac je tako onaj pred kim smo odgovorni. Židovska se tolerancija sastoji u tome što ona podnosi svu težinu drugih ljudi. Zatvorenost prema izvanjskome, ravnodušnost prema misioniranju je nutarnji zahtjev prema sebi samome. Netolerancija se odnosi na nemoral koji može iznakaziti lice bližnjega. Biblijski vjerski ratovi, nadasve ratovi protiv idolatrije nisu ratovi protiv drugoga i njegovih pogrešaka ili krivoga vjerovanja, nego protiv moralnoga iskrivljenja koje prati idolatriju. Ovdje Levinas izbor izabranog naroda vidi kao temelj tolerancije. Budući da židovi vjeruju kako će pravednici iz svih naroda baštiniti budući svijet i budući da je svijet stvoren za putove mira, izbor izabranoga naroda nije izbor na ponos nego na poniznost sluge. Bolje od doktrinarne jednodušnosti mir jamči moralna savjest koja je smještena u izabranju.
Kršćanska univerzalnost i tolerancija
Ova misao, koja u srcu židovstva hoće vidjeti spoj vjerske isključivosti i vjerske tolerancije, može biti i vodilja da se promisli i o odnosu kršćanstva prema drugome i prema nenasilju. Nemoguće je ne vidjeti kako je Novi zavjet prožet nenasiljem i sasvim jasnim opredjeljenjem protiv svake vrste nasilja. Proteže se sve do Isusove spremnosti da radije trpi nasilje negoli da posegne za njim. Podjednako je nemoguće ne vidjeti kako je povijest kršćanstva zaboravljala, prevrtala i izdavala takav stav svoga utemeljitelja. Tom nije izmakla ni jedna religija. Pa ipak, činjenica da je temeljni tekst zajedno s utemeljiteljem sasvim jasno protiv nasilja još uvijek ne osvjetljuje dovoljno pitanje drugoga.
Stari zavjet privilegira likove potrebne drugoga i njihove skrbi. Prosjaka, udovicu, stranca. Novi zavjet ih ne briše s religioznoga obzora. Ipak, u središte stavlja izgubljene, opterećene, izmučene. I dok prosjak i udovica lako stanu u novozavjetne kategorije opterećenih, iz njih nestaje stranca. No, stranac nije zaboravljen ili napušten. On je izgubio obilježja stranca. Nadasve stoga što je kršćanstvo izgubilo obilježje isključivosti i izabranosti. Odjednom je odnos s Bogom otvoren svakome. Kršćanstvo tako otkriva univerzalnost. No, što s onima kojima je takva univerzalnost povezana s pritiskom ili s nasiljem? Što s drugima i drukčijima? S onima koji izmiču univerzalnosti i tvrdoglavo insistiraju na svojoj posebnosti i različitosti?
Kršćanstvu je tolerancija teža nego židovstvu. Ono mora izići nakraj sa svojim univerzalnim zahtjevom i istodobno s otkrićem da se ne može univerzalizirati. Nutarnji poriv naviještanja radosne vijesti je usmjeren prema svima, a svaki drugi smije tražiti da ga se pustiti da bude drukčiji. Nigdje ta dramatičnost razlike nije jasnija kao kod Pavla. Kao židov, molio je svakodnevno: Blagoslovljen si Gospodine, Bože svemira što si me stvorio kao židova a ne poganina, kao slobodnoga, a ne roba, kao muškarca a ne ženu. U jednom trenutku je morao odustati od takve molitve i zauzeti drugi stav. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (Gal 3,28). No, u istom trenutku otkrića dokidanja razlika pred univerzalnošću spasenja Pavao otkriva i nepremostivu razliku upravo u odnosu prema židovstvu. Pa ipak, Pavao koji je kao židov posezao za nasiljem prema kršćanima, kao kršćanin se odriče nasilja i prema židovima i prema poganima. Na sebi nosi zahtjev za univerzalnošću spasenja i krutu zbilju otpora prema spasenju. No, možda nikoga nije tako ljubio kao svoje koji su se opirali navještaju. Samo je za njihovo spasenje bio spreman biti proklet.
Univerzalnost spasenja dolazi od i prolazi kroz Isusa. Ne može se odvojiti od Isusova stava prema nasilju. Ako je Isus bio nenasilan, onda se kršćanima pitanje odnosa prema drugome nameće i kao svjedočenje istine radosne vijesti i kao nenasilno ophođenje s drugim i drukčijim.
