Početna stranica » Robovska duša

Robovska duša

144 pregleda

Ako je ropstvo gubljenje dijela duše, onda je oslobođenje povratak izgubljenoga

Onoga dana kada postane rob, čovjek gubi polovicu svoje duše, govorilo se u antici. Simone Weil je bolje od drugih razumjela narav ropstva. Znala je da ono u duši ostavlja neizbrisivi trag. Poput žiga utisnutog užarenim željezom u ljudsko meso. Umjesto vladavine duše, dušom ovlada izvanjski gospodar. Poslušna je, ali ne iz slobode. Iz straha za život. Poslušna je, ali ne ni Bogu ni sebi. Poslušna je gospodaru izvana. Da preživi. U njoj je volja za životom, ma kakav on bio, jača od svega drugoga. Tuđa ju vladavina, međutim, sakati. Za razliku od duše redovnika, koji polažući zavjet poslušnosti ulazi u prostor slobode u kojemu iz odnosa s Bogom može neprestano rasti, rob padom u poslušnost drugome gubi polovicu duše. Tu slutimo razliku poslušnosti Bogu, čovjeku i anonimnim silama. Jedino se služenjem Bogu ljudska duša širi. Svako drugo služenje je smanjuje.

U antici poznajemo nadasve tjelesno ropstvo. Ono je bilo veoma teško. Najumniji antički ljudi su, međutim, smatrali da se slobodni ljudi po naravi razlikuju od robova. Kao dvije vrste ljudi. Različiti po rođenju. Kao djeca današnjih bogataša koja rođenjem imaju sve, za razliku od djece današnje sirotinje koja rođenjem imaju samo goli život. Bez dodatnoga opravdanja. Rođenjem kao dostatnim opravdanjem. U ropstvo se, međutim, nije upadalo samo rođenjem, sudbinom, nasiljem ili gubitkom ratova. Mnogo je ljudi „svojevoljno“ odlazilo u ropstvo. Tako bi osigurali prehranu. I usput bi se riješili tereta brige za preživljavanjem. Među robovima se neće naći posvuda i najčešće volja za slobodom. Što je netko dulje rob to se više navikava na stanje neslobode i to mu je teže zamisliti se u slobodnoj stvarnosti. Osim toga, robovi se s vremenom uspoređuju samo s drugim robovima. S onima kojima ide malo bolje ili malo gore. Ni ne pomišljaju više na usporedbu sa slobodnima.

Nestankom tjelesnoga ropstva nisu nestala ropstva uopće. Promijenila su imena i oblik, ali glavno obilježje je ostalo isto. I današnji robovi u trenutku pada u ropstvo gube polovicu svoje duše.

Zovemo ih drukčijim imenima. Ovisnici. Nepregledno mnoštvo ljudi bez polovice duše. Nesposobni za slobodu. Nespremni prihvatiti je. Zabrinuti samo za nastavak ovisnosti. Jedan o travi, drugi o tabletama, treći o čovjeku, četvrti o piću. Pa potom kocka, hrana, društvo, posao, strasti, pornografija, virtualni svijet, kupovanje. I tako redom. U nedogled. Moderni se svijet razlikuje od antičkoga po tome što se gotovo sve može pretvoriti u gospodara duše. Tvari. Stvari. Odnosi. Čovjek može prodati dio duše, njezinu polovicu, a nekada i cijelu mnogim gospodarima i na gotovo svakome mjestu. Većina se potom grozi od pomisli na borbu za slobodu. Štoviše, većina svoju slobodu vidi upravo u nastavku svoje ovisnosti. Kao slike kauboja s reklama koji slobodu kretanja pokazuju jahanjem na konju i cigaretom u ustima. Ideja slobode podmetnuta slikom ovisnosti.

Ako je ropstvo gubljenje dijela duše, onda je oslobođenje povratak izgubljenoga. No, najčešće se cijela duša više ne može vratiti. Jedan se dio nepovratno izgubi. Čovjek može početi iznova, ali njegove snage i njegova prošlost nikada ne počinju s nule s istom početnom cjelinom. Mnogo znamo o gubitku slobode i duše. Manje o pronalaženju njezine cjeline. Počne se uglavnom neprimjetno i najčešće traženjem nadomjeska za priznajem, prihvaćanjem, ljubavlju. Prvi osjećaj olakšanja, prvo iskustvo zadovoljenja ureže se u dušu i čovjek počne tražiti uvijek više i više istoga. Time se početni osjećaji sve više gube a ovisnost sve više raste. S vremenom se cijeli život počne okretati oko gospodara duše i započne dugo, mučno, ponižavajuće sluganstvo. Najčešće je nepriznato, skriveno, imenovano drugim riječima. Pa ipak, duša nije cjelovita.

Izlaz u slobodu je težak. Istodobno je i borba protiv gospodara duše i borba za slobodu. Izlaz je težak, ali moguć. Premda se nikada ne vraća cjelina izgubljene duše, ipak je iskustvo povratka jednoga njezina dijela veliko i duboko ljudsko iskustvo. Jedna oslobođena duša svijetli mnoštvu neslobodnih.

Oslobođeni robovi poznaju neslobodne. I znaju da robovima ne pomaže brbljanje o slobodi. Samo svjedočenje o vlastitom oslobođenju. Ni brbljanje o radosnoj vijesti ne zvuči vjerodostojno. Samo navjestitelj koji je sam dotaknut njezinom radošću prenosi dah radosti i evanđeoske slobode.