Planinu okružuju Bjelašnica, Treskavica i Lelija, ali bolje je reći da je okružuju tri rijeke: Rakitnica, Ljuta i Neretva. Rijeke dijele Visočicu od drugih planina visokim i strmim kanjonima koji su na brojnim mjestima neprohodni. Sama Visočica pak više podsjeća na planinsku visoravan iz koje strše brojni vrhovi, koji predstavljaju pravi izazov za brojne planinare koji je pohode tijekom ljeta, ali i zimi kada to dozvole snjegovi. Kao i većina bosanskih planina, Visočica pripada dinarskom planinskom sustavu, a grade ju jedri vapnenci, a u južnom dijelu koji se strmo spušta ka Neretvi, dolomiti. Vrhovi joj ne prelaze 2000 metara, a najveći je Džamija s 1967 m, Vito s 1960 m, Subar s 1820 m, Veliko brdo s 1884 m te Veliki Ljeljen s 1963 m i Mali Ljeljen s 1860 m na grebenu Ljeljen, koji planinu dijeli na sjevernu i južnu Visočicu.
Sjeverni dio predstavljaju brojni pašnjaci na nadmorskoj visini između 1300 i 1400 m, koji ljeti oživi s brojnim stadima ovaca koje zaposjednu katune. Južni dio je pokriven šumom koja se mjestimično spušta do rijeke Neretve. Također, sjeverni i južni dio se razlikuju u klimatskom pogledu. Sjeverni dio ima visoko planinsku oštru klimu, s dugim i snježnim zimama, kada sela koja se nalaze na 1150 – 1300 m nadmorske visine zbog obilnog snijega ostaju odsječena od svijeta. Za razliku od sjevernog dijela, južni dio ima blagu submediteransku klimu iako se sela nalaze od 950 do 1150 m nadmorske visine, te uz obilje vode uspijevaju sve voćarske i povrtlarske kulture. Zbog toga se područje oko Glavatičeva još naziva i Župa.
Planinske rijeke i „carska šuma”
Kako je planina kraška, tu su i brojni kraški fenomeni, brojne vrtače, špilje, pećine, strugovi, kojih je najviše na Ljeljenskom grebenu, ali i u kanjonima Rakitnice i Ljute. Sami kanjoni predstavljaju specifične geološke tvorevine, u koje su se usjekle te dvije planinske rijeke nesvakidašnje ljepote. Među brojnim kamenim liticama Visočice nalazimo Veliko jezero na 1660 m ili Klečica baru. To je jedna od prirodnih akumulacija vode. Ipak, na planini ima veći broj bara koje su privremenog karaktera jer već tijekom ljeta presuše, a pune se jesenjim kišama i proljetnim topljenjem snijega. U tim privremenim lokvama tijekom početka ljeta u čistoj vodi možemo primijetiti pored žaba i veoma rijetke tritone.
Sama Visočica je prilično suha bez stalnih izvora, ali zato ispod nje izviru dvije rijeke koje u proljeće i jesen obiluju vodom, mada ljeti znaju skoro presušiti. Same rijeke svoj tok upotpunjuju brojnim manjim i većim izvorima i potocima koji se ulijevaju u njih. Rijeka Rakitnica razdvaja planine Bjelašnicu i Visočicu sa svojim veličanstvenim kanjonom i odvodi brojne druge potoke koji se ulijevaju u nju do Neretve. S istočne strane je Ljuta, kojoj prijeti uništenje izgradnjom malih hidrocentrala, a time nastaje prijetnja i vegetaciji Visočice, posebice onoj rijetkoj i endemskoj koju upravo nalazimo na padinama Visočice iznad rijeke Ljute.
Na južnim obronci Visočice nalazimo jednu malu populaciju subendemične munike, kao i jednu manju grupu stabala tise. Pored munike, na južnim padinama iznad Neretve nalazimo najljepše sastojine crnog bora u Bosni i Hercegovini koje grade velike komplekse šuma. Te borove šume su poznate kao „carska šuma”, jer stabla dostižu velike dimenzije i izgledaju veličanstveno spram vrsta koje ih okružuju. Danas su te šume znatno ugrožene od sve učestalijih šumskih požara, a ne može se prići prilikom gašenja jer su brojni prilazi k njima minirani. Tako je 2013. godine izgorjelo više tisuća hektara šuma a među njima i šuma crnog bora. Također, donje dijelove južnih padina iznad rijeke Neretve karakterizira termofilna vegetacija, zbog utjecaja mediteranske klime koja se do ove planine probija dolinom Neretve, ali i dolinom Rakitnice te se djelomično osjeti i na sjeverozapadnim padinama.
Nekad gospodarile divokoze
Za razliku od južnih padina na sjevernim i istočnim dominiraju šume bukve, ne baš dobre kvalitete jer su povijesno bile pod stoljetnim utjecajem čovjeka koji je bukovo drvo koristio kao ogrjev i kao građevno drvo za gradnju kuća, štala i katuna.
Botanička istraživanja na Visočici bila su rijetka. Danas se intenziviraju jer je pristup planini bolji zbog otvorenih komunikacija, te se otkrivaju nova nalazišta endemskih i rijetkih vrsta.
Zbog svoje dugotrajne zatvorenosti, odnosno nedostupnosti Visočicu je karakterizirao velik broj različite krupne divljači. Ovdje se prije svega misli na divokoze koje su gospodarile kanjonom Rakitnice i Ljute te grebenom Ljeljen. Danas je ta divljač dovedena do ruba nestanka. Nadajmo se da će prestati krivolov i da će se brojno stanje ove divljači popraviti. Pored divokoza, za ovu planinu je vezan i veliki broj zvjerinja, posebno medvjeda i vukova, koji slijede sudbinu divokoza. Za razliku od njih jarebice kamenjarke su održale svoju brojnost. Od dlakave divljači tu nalazimo još srne i zečeve, dok je nepoznato stanje s divljim svinjama mada se povremeno jave u velikom broju. Od nezaštićene dlakave divljači nalazimo lisice, kune zlatice, kune bjelice, vjeverice i puhove.
Kako smo spomenuli tri rijeke, treba naglasiti da su one još bogate autohtonom potočnom pastrvom, a u Neretvi nalazimo i mekousnu pastrvu. Kako je riječ o veoma čistim rijekama u njima nalazimo i riječnoga raka koji je već doveden na rub nestanka.
Visočica je dobila svoje ime po visovima koji strše iz planinske visoravni kao kule na nekoj od starih tvrđava. Zima na Visočici traje od studenog do svibnja, a zbog velikog snijega i neprolaznosti Ljeljenskog grebena nije naseljena od jeseni do proljeća.
O ranijem povijesnom značaju Visočice govore brojni materijalni ostatci. Tu su ostatci rimskog puta koji je povezivao središnju Bosnu s južnom Dalmacijom. Tim putovima su se koristili i Dubrovački trgovci koji su u srednjem vijeku trgovali s Bosnom. Duž te trase nalaze se i nekropole stećaka, a najznačajnija je na Jezerima. Za južne padine Visočice i područje Župe je značajno da je tu bilo trgovačko središte i rezidencija Bosanskog velikog vojvode Sandalja Hranića. Tu su i brojne nekropole stećaka i brojne gradine koje svjedoče o burnoj prošlosti ovog kraja. Također, u Glavatičevu je Franjevački samostan, koji je tijekom domovinskog rata uništen te se sporo obnavlja.
