Tempus fugit, rekli bi stari Latini, pa je tako i ovih 50 godina od smrti fra Bonifaca Badrova brzo proletjelo, barem za nas kojima je to vrijeme i dio naših vlastitih života. I danas mi je pred očima – kao da je bilo jučer – živ njegov lik za katedrom, njegov smireni način izlaganja s blagim smiješkom na ustima, njegov karakteristični izgled i rukopis, njegove duhovite opaske s rafiniranim humorom. U svemu se pokazivala njegova posebnost, neke vrste izdvojenost iz sredine u kojoj je živio, neka aristokratska crta njegove pojave i njegova duha.
Kratki životopis
Potječe iz gradske obitelji – rođen je 19. studenog 1896. godine u Livnu dobivši na krštenju ime Josip (u matici zapisano Jozip) koje će kasnije zamijeniti redovničkim imenom Bonifac. Uz njega ostat će poslije upamćena i njegova sestra „mudra Marica” po tome što je prva dimije zamijenila suknjom, uvodeći tako europski način odijevanja među livanjske katolkinje. Pedeset godina nakon Badrovljeva svećeničkog ređenja, 1969. godine, fra Juro Vuletić prisjetio se svoga kolege iz sjemeništa u Visokom, među ostalim, ovim riječima: „Sjećam se dobro Joze Badrova. Bio je malen, punahan, plav, tih, vrlo tanka glasa. Na sebi je imao odijelo od žuto-zagasite kadife, a na glavi crni fesić. Bio je delikatan čitavim svojim bićem, i vanjštinom i unutrašnjošću.” Fra Juro navodi i neka druga karakteristična svojstva svoga kolege, ali će ta delikatnost, ta profinjenost Badrovljeva vanjskog i nutarnjeg bića biti ona crta njegova karaktera koju će prepoznavati svi koji će se kasnije susretati s njime ili s njegovim tekstovima.
Po završetku filozofsko-teološkog studija na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i Kaloči u Mađarskoj odlazi na studij romanistike i filozofije u Fribourg u Švicarskoj, koji završava 1924. (prije okruglo sto godina) obranom doktorske disertacije pod naslovom La notion da la vie d’après Bergson [Pojam života prema Bergsonu]. Nakon toga preuzima profesorsku službu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, koja traje do 1941. godine, kada prelazi u Sarajevo na Franjevačku bogosloviju na kojoj je predavao još od 1934, putujući vlakom dva do tri puta tjedno iz Visokog. Službu profesora na Teologiji obavljat će 39 godina, do 1973. godine. Usto je u dva navrata obnašao službu rektora Franjevačke bogoslovije, zatim službu gvardijana samostana Svetog Ante u Sarajevu te definitora provincije Bosne Srebrene. Objavio je preko 115 bibliografskih jedinica različitog sadržaja i opsega gotovo isključivo u publikacijama Provincije te u reviji Dobri Pastir. Umro je u samostanu na Nedžarićima u Sarajevu 13. srpnja 1974. godine, a u nekrologiju samostana na Gorici u Livnu za njega je ostalo zapisano da je, uz ostalo, bio „vir animi delicati” – muž profinjena duha!
Vječna pitanja
Njegovi spisi i predavanja objavljeni su 1997. godine u tri sveska pod naslovom Sabrana djela: sv. I. Filozofske studije; sv. II. Predavanja iz filozofije; sv. III. Povjesnički, teološki, književni i drugi prilozi. Uz njih su kao uvodi u pojedine sveske objavljena tri odgovarajuća rada s jednodnevnog simpozija na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji – u to vrijeme smještenoj u Samoboru – te kao svojevrsni zaglavak čitavog izdanja prilog o njegovu životu i radu s istog skupa. Svi ti radovi, uključujući dakle i one koji nisu uvršteni u Sabrana djela, objavljeni su u Bosni franciscani br. 6, Samobor 1996. Prema svjedočenju fra Vitomira Slugića Badrovljeva objavljena i neobjavljena zaostavština nestala je u vrijeme prošloga rata iz jednog ormara u opljačkanoj i opustošenoj zgradi Teologije na Nedžarićima.
U uvodu svoje Povijesti filozofije Wilhelm Windelband piše kako se „svakom filozofu elementi njegova svjetonazora nàdaju iz vječno istih problema zbilje i uma usmjerena na njihovo rješenje, ali usto i iz nazorā i idealā njegova naroda i njegova vremena: no oblik i raspored, povezanost i vrednovanje koje oni nalaze u njegovu sustavu uvjetovani su njegovim rođenjem i odgojem, njegovim djelovanjem i sudbinom, njegovim karakterom i životnim iskustvom”.
U svjetlu toga određenja možemo baciti pogled i na Badrovljevo filozofsko mišljenje. On te „vječno iste probleme zbilje i uma usmjerena na njihovo rješenje” opisuje na sljedeći način:
Bog i njegova beskonačna savršenost; čovjek i njegova narav, njegova sudbina; svijet u njegovim odnošajima između Boga i čovjeka – to su najvitalnija i najhumanija pitanja koja se mogu zamisliti. Postoji li Bog i, ako postoji, kakvo je njegovo djelovanje na svijet? Je li svemir vječan i, ako nije, je li on djelo neke inteligencije, ili slučaja? A mi sami, jesmo li slobodni, ili podložni fatalnosti? Je li zakon dužnosti što ga osjećamo u intimnosti savjesti samo iluzija, ili istina; iznašašće ljudi, ili izražaj volje Božje? Postoji li duša i, ako postoji, je li ona besmrtna, ili osuđena na propast s tijelom? To su najvažniji problemi jer se radi o nama i o smislu našega života. „Najveća bijeda čovjeka nije siromaštvo ni bolest ni smrt, nego nesreća da ne zna zašto se rađa, trpi i umire – veli filozof.
Bitna rješenja tih „vječnih pitanja”, tih, kako Windelband kaže, „prastarih tajna opstojnosti”, Badrov je imao već gotova u „vječnoj filozofiji” [philosophia perennis], kako se ponekad naziva (neo)skolastička filozofija koju je crkveno učiteljstvo u neotomističkoj varijanti učinilo normativnom za katolička učilišta. On to ovako objašnjava:
Skolastička filozofija, i samo ona između svih filozofskih sistema, predstavlja jednu zaokruženu cjelinu, jedinstvo, a ujedno daje odgovor na mnoga i pojedina pitanja. Ona sadržaje nepromjenjive, vječne, apsolutne istine koje unose svjetlo u problematiku aktualnih pitanja. […] Ona ima svoju spoznajnu teoriju, svoju opću metafiziku, individualnu i društvenu etiku, svoju filozofiju povijesti i religije i zato je pozvana da dadne svoju filozofiju čovjeka, […] smisla njegova života, njegove vezanosti za tjelesno i zemaljsko, njegovog prekogrobnog i vječnog određenja, njegovog karaktera kao stvorenog bića, njegovog položaja u svijetu, njegove božanske vrijednosti osobe […].
Odgovore na „vječna pitanja”, zajedničke svim neoskolastičkim filozofima, Badrov sažima u nekoliko rečenica:
U metafizici zastupaju teizam i zabacuju panteizam u svakoj formi. Bog se shvaća kao osoba i stvoritelj svijeta. Na etičkom području zabacuju apsolutnu autonomiju ljudske osobe i uče teonomiju: etičke norme svode se na Boga kao zadnji, metafizički temelj njihove valjanosti. Nasuprot modernom determinizmu oni brane slobodu ljudske volje u smislu umjerenog indeterminizma. Psihološku pretpostavku za to tvori nauk o supstancijalnosti i imaterijalnosti ljudske duše, koji je ujedno i temelj za nauk o besmrtnosti duše. Na spoznajnoteorijskom području zastupaju realizam, a zabacuju idealizam koji niječe opstojnost vanjskog svijeta, kao i Kantov fenomenalizam koji tvrdi da se bit stvari ne može spoznati.
Što se tiče širokog spektra „nazora i ideala njegova naroda i njegova vremena” – o kojima Windelband govori kao o drugom, kulturnopovijesnom, ishodištu filozofskog mišljenja, pored „vječno istih problema zbilje i uma” – čini se da to ishodište Badrov svodi tek na „problematiku aktualnih pitanja” u koju „nepromjenjive, vječne, apsolutne istine […] unose svjetlo”. U drugim filozofijama „ima mnogo dobrih misli”, primjećuje Badrov, „mnogo dobrih i vrijednih spoznaja, ali kad se radi o cjelini, jedinstvu, sintezi, osjeća se odmah nedostatak metafizike.”
Dobre misli
U svojim predavanjima i studijama on se dakle služi tzv. transcendentnom ili izvanjskom kritikom filozofskih stajališta koja odudaraju od njegova vlastitog, naime skolastičkog, prihvaćajući ono što drži „dobrim mislima” u tim shvaćanjima. Šteta je, ipak, što nije stupio u temeljitiji kritički i kreativni dijalog s novovjekovnom filozofijom: s njezinim zaokretom prema subjektu i ideji slobode – za razliku od polazišta dotadašnje filozofije od objekta – kao i u obuhvatniju raspravu s njezinom temeljnom antimetafizičkom orijentacijom. Kao što je također šteta što se nije u većoj mjeri i određenije konfrontirao s kulturnopovijesnim stanjem svoga vremena, uključujući radikalne prevrate na svjetonazorskom, društvenom i političkom životu sve do razornih totalitarnih ideologija i svjetskih ratnih požara u 20. stoljeću. Za njega su to po svemu sudeći bile, najopćenitije govoreći, tragične posljedice „nedostatka metafizike” – u čemu je, nema dvojbe, u principu i bio u pravu, samo je, nažalost, nedostajala obuhvatnija kritička rasprava s tim duhom vremena. A usto pitanje je i je li mu za temeljitije bavljenje tim temama uopće još i ostajalo vremena uz predavanja iz svih filozofskih pa i nekih teoloških kolegija na Teologiji te neka druga zaduženja, prije svega na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom.
Mora se, uostalom, priznati kako je izvanjska metoda i inače ponajčešća u filozofiji, pogotovo u radikalnim antimetafizičkim polazištima, posebno u onim slučajevima kad se radi više o ideologiji određenoj interesom, a manje o filozofskom traganju za istinom. U takvim slučajevima nema ničega sličnog Badrovljevu istinoljubivom i skromnom priznanju kako i u drugim filozofijama „ima mnogo dobrih misli”. Prisjetimo se samo Nietzscheovih antimetafizičkih i antikršćanskih tirada ili marksističkih zapjenjenih osporavanja bilo kakvih „dobrih misli” bilo gdje osim u njihovoj filozofiji.
Ne samo njegovi filozofski nego i drugi njegovi tekstovi, posvećeni najrazličitijim temama, uvjetovani su, da se opet poslužimo Windelbandovim riječima, i „njegovim rođenjem i odgojem, njegovim djelovanjem i sudbinom, njegovim karakterom i životnim iskustvom”. Od tih čimbenika valja ovdje posebno istaknuti već spomenutu profinjenost njegova karaktera i njegovu franjevačku crtu. Ta franjevačka dimenzija očitovala se ponajprije u njegovu stavljanju jačeg naglaska na čovjekovu temeljnu moć ljubavi naspram tomističkog racionalizma neoskolastike, što je inače posve u duhu franjevačke škole mišljenja, oslonjene na augustinsku tradiciju. A isto se pokazuje i u njegovu shvaćanju duhovnosti prema kojemu je upravo ljubav „tajna sudbina svakog čovjeka. U njoj je usredotočeno sve biće njegovo, i on se sav predaje u ljubavi Bogu ili stvoru: Bogu – da se zauvijek s Njim sjedini, stvoru – da zauvijek s njim propadne.” U tom duhu jedan svoj tekst o Sv. Maloj Tereziji završava molitvom: „O Sveta Terezo, koja si toliko ljubila Isusa […] nauči i mene da Ga ljubim nježnom, dubokom, zanosnom ljubavlju, da me Njegova ljubav očisti, preobrazi i učini sposobnim za svaku žrtvu, jer je On vrijedan svake žrtve i sve moje ljubavi.”
Ljubav prema domovini
Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća Badrov je – poput npr. dr. fra Augustina Čičića, dr. Tugomira Alaupovića, dr. fra Dominika Mandića i drugih – pristajao uz jugoslavensku ideju strossmayerovske inspiracije, vjerujući kako će se hrvatski narodni interesi najbolje ostvariti u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Razočarao se kao i mnogi drugi uvidjevši da su hrvatski interesi u Jugoslaviji daleko ugroženiji nego u bilo kojoj ranijoj zajedničkoj državnoj tvorevini. U svom dnevniku pod nadnevkom 20. rujna 1941. godine zapisuje:
Pročitao sam danas jednu malu pjesmicu i, ne znam zašto, dugo sam u mašti gledao silhuetu djevojke kako očajno sklapa ruke i moli usud da joj ne uništi jedini lijepi san njezina života.
Otvorilo se nebo bola nada mnom.
Svila sam se oko sna svoga što vjetrovi ga povijaju:
Moje dvije ruke su dvije molbe što se sklopile
Oko tananog, lomnog stabla proljetnog.
Otvorilo se nebo bola nada mnom.
Stišaj se, vjetre druže, brate vjetre, smiri se,
Slomit ćeš jedino stablo u vrtu tihom mom.
I ja sam se svio oko ugrožene slobode svoje domovine, tog ‘tananog lomnog stabla proljetnog‘, i molim se Bogu da mi ne uništi taj lijepi san moga života…
U tom tankoćutnom poetskom zapisu na prekrasan se način očituje Badrovljeva nježna i ustreptala ljubav prema hrvatskoj domovini, u to vrijeme napadnutoj iznutra i izvana, s istoka i sa zapada, od strane neprijateljā njezine opstojnosti. Samo na prvi pogled suprotno od toga, V. Slugić u svom „ukroćenom sjećanju” na Badrova piše kako je među njegovim papirima – prije nego što su nestali u prošlom ratu – slučajno primijetio kopiju njegove izjave da je arijevskog podrijetla koju je morao potpisati 1944. godine prilikom imenovanja za redovitoga sveučilišnog profesora na franjevačkom Teološkom fakultetu u Sarajevu. Na poleđini kopije te izjave Badrov je napisao: „J’ ai honte parcque je suis Croate” [Stidim se što sam Hrvat]. Dok je dakle na jednoj strani osjećao brižnu ljubav prema svojoj ugroženoj domovini, dotle se na drugoj strani zgražao nad vladajućim rasističkim režimom u njoj.
U tom pogledu Badrov zastupa isti stav kao i kardinal Alojzije Stepinac. Na komunističkom montiranom suđenju 1946. godine Stepinac je, obraćajući se sudskom vijeću, izjavio: „[…] ja bih bio, gospodo, obična ništarija kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji. […] Ako svaki narod na svijetu ima prava da upravlja svojom sudbinom, onda nitko ne može to pravo osporiti hrvatskom narodu.” Nasuprot međutim tom bezuvjetnom pristajanju uz hrvatsku državu stoji njegova kritika ustaškoga rasističkog režima. U poznatoj propovijedi ispred Zagrebačke katedrale na svetkovinu Krista Kralja 1943. godine kaže: „Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, židovima, ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome […]. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu.” Nakon ove propovijedi državni tajnik u vladi NDH-a rekao je jednom svećeniku kako „nadbiskupu Stepincu ne nedostaje mnogo da dođe u jasenovački logor”!
Takvo jasno Badrovljevo i Stepinčevo razlikovanje između hrvatske države i ustaškoga totalitarnog poretka jedini je primjeren stav nasuprot čestom poistovjećivanju svake hrvatske države s ustaškim režimom, čime se želi osporiti sama hrvatska državotvorna ideja, pogotovo njezino ostvarenje, a čemu smo svjedoci sve do dana današnjega.
Život i mišljenje fra Bonifaca Badrova logično i dosljedno proizlaze iz njegova temeljnoga životnog uvjerenja koje je sažeto izrekao riječima: „Bog je čovjeku dao razum i njegova je najuzvišenija dužnost da se svojim razumom uzdigne do spoznaje Stvoritelja. Podcjenjivati razum […] znači podcjenjivati Onoga koji nam ga je dao. Ne služiti se njime da se uzdignemo do Boga znači počiniti metafizičko samoubojstvo.” Zapravo je to njegov filozofski „prijevod” onoga klasičnoga katekizamskog odgovora na temeljno životno pitanje zašto smo na svijetu: „da Boga spoznamo, služimo mu, ljubimo ga i tako u nebo dođemo”.
