U samome srcu bosanskoga franjevaštva, između drevnoga fojničkog, kreševskog i sutješkog samostana, gotovo preko brda visočkom rasadniku franjevačkih zvanja i sarajevskom provincijskom sjedištu, već tridesetak godina samostan sv. Klare Asiške u tišini i miru osluškuje ljudsku patnju i na nju odgovara poslanjem povjerenim mu od početka.
Sklopljenim rukama i na koljenima sestre klarise, pozvane služiti bližnjima iza zatvorenih rešetki, svakodnevno prose od svoga Zaručnika mnoge milosti za čovjeka s različitim potrebama. Samo Bog zna koliko se po zagovoru asiške svetice rodilo djece kojima se spremao pobačaj, a poslije su obilato blagoslovila svoje roditelje i koliko je onih koji su čeznuli za radošću dječjega smijeha i prvih izgovorenih riječi dobilo prinove? Radosno prihvaćena i življena pokora ovih poniznih sestara sjedinila je brojne rasute obitelji i podarile Crkvi i društvu čestite vjernike koji su ostali na ovome tlu unatoč svemu ili usprkos mnogočemu. Po njihovim molitvama mnogo je supružnika ustrajalo na trnovitom bračnom putu. Koliko ih se samo izmirilo s Bogom i nanovo otkrilo da su ljubljena djeca Oca na nebesima! A koliko ih se po zagovoru ove franjevačke svetice poželjelo zaogrnuti habitom i pronositi ovim svijetom Radosnu vijest!
Sve su ovo i još mnogo više izmolile siromašne gospođe koje su nekoć rekle Da Gospodinu, računajući s Njegovom snagom i providnosti, svjesne svoje slabosti. Obećale su se samo svojski truditi sačuvati čistoću srca i tijela, razdati sve što su ikad posjedovale i poći bosonoge Njemu u zagrljaj, u dom u kojemu će biti poslušne časnoj majci koja bdije nad njima, svojim kćerima.
Ni one, poput njihove duhovne Majke Klare, nisu štedjele sebe, nego su se svesrdno stavile na raspolaganje braći i sestrama, svome narodu i u konačnici svijetu koji još nije upoznao Lice Gospodnje. Iza rešetaka koje ih simbolično odvajaju od svijeta, zagledane u Vječnost, u svom srcu osluškuju Stvoriteljev glas. Jer čovjek najbolje srcem vidi i čuje, očima se ne otkriva ni dubina ni širina.
Klara Asiška prepoznala je Božji zov i prije osam stoljeća hrabro zakoračila neutrtim stazama, usprkos protivljenju njezinih roditelja i mnogobrojne plemićke rodbine koja ju je htjela vezati svojim kratkoročnim ciljevima. Ni slutila nije da će njezina potpuna opredijeljenost za Krista i jedina želja služiti Njemu u svemu uroditi prvim ženskim franjevačkim pokretom, koji danas broji oko dvadeset tisuća sestara klarisa u svijetu, raspoređenih u oko 950 samostana. Dovoljno je bilo vjerovati, kao što je i njezin duhovni brat i otac, sv. Franjo Asiški povjerovao i krenuo za glasom koji mu je progovorio: Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši! Poslušavši tada, na ruševinama samostana sv. Damjana udareni su temelji franjevaštva, koje se zatim sa sv. Klarom, poput dva rukavca izlilo svijetom i natopilo ga plodovima neuništive vjere za koju se mnogi nisu bojali ni krv proliti.
Utočište u Bosni
Provincijsko vodstvo, na čelu s pokojnim provincijalom fra Lukom Markešićem, svoju je želju da cijelu franjevačku obitelj okupe u središtu Bosne ostvarilo izgradnjom i blagoslovom samostana 1989. godine, uoči 700. obljetnice dolaska franjevaca u našu zemlju (1291.). Provincijalovoj želji posebno se obradovala s. Hijacinta Batinić, opatica današnjega samostana, jer je i sama u srcu dugo čuvala istu nakanu. Zajedno s još tri sestre, s oduševljenjem se iz Splita vratila u zemlju predaka živjeti poslanje započeto u Italiji s 14 godina.
U vrijeme zadnjega rata, dok je bosanskim šumama i brdima tutnjala zaglušujuća buka ljudskoga zla i pomame, sestre klarise vjerno su čuvale ognjište i molitvom prkosile nemiru koji se nadvio sa svih strana. Bile su utočište stotinama župljana koje su primile pod svoj izgoreni krov i nada umornim vojnicima na liniji. Kad su ih mnogi nagovarali da napuste svoj dom, one su odlučile ostati. U toj odluci zrcalila se sama vjera u Božju providnost i moćni zagovor sv. Klare i sv. Franje.
Nekoć je i njihova utemeljiteljica svoje sestre i braću obranila od navale Saracena na Asiz i samostan. Povijest nije tako daleko kao što nam se često kratkovidima čini niti se vrijeme mjeri pridjevima gore i bolje. Ljudska je nutrina ista vjekovima, i jedino Bog može proniknuti u duboke zdence koje svatko od nas skriva, čak često puta i pred samim sobom. Otud dolaze i izlaze na vidjelo sve namisli i obznanjuju se u djelima.
Klara, čije ime znači svjetlo i jasnoću, možda nije za života ostavila mnoga rječita i kitnjasta djela, ali je primjerom posvjedočila evanđeoske riječi koje danas odzvanjaju glasnije nego ikad: Bdijte i molite…
Kao što rijeka natapa suhu zemlju, probijajući se nepreglednim prostranstvima, tako dušu krijepi molitva i ruši sve brane koje nas sprječavaju da živimo u potpunoj radosti.
Tko god je barem jednom posjetio viteškinje sv. Klare Asiške s brestovačkog obronka, spremne otvorenoga srca slušati, neumorno moliti i kada rade, u tom je susretu iskusio komadić neba na zemlji. Iz njihove oaze radosti i mira, sa sobom je u svakodnevicu ponio nezasluženi dar i spoznaju da istinska sreća počiva u ljubavi prema bližnjemu, ovdje i sada. A da bismo to mogli primijeniti u svom životu potrebno je samo jedno: Isus Krist.
