U Djelima apostolskim, jednom od ranokršćanskih spisa, opisan je susret i dijalog sv. Pavla s Atenjanima na Aeropagu. Atenjani su Pavla sa zanimanjem slušali dok im je govorio o Bogu koji je stvoritelj i gospodar svega svijeta, o tome kako je Bog sveprisutan te kako u njemu “živimo, mičemo se i jesmo”. Međutim, kada je Pavao ustvrdio da je taj Bog uskrisio Isusa od mrtvih “jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: Još ćemo te o tome slušati”. Atenjanima se Pavlova besjeda činila apsolutno nevjerojatnom i neprihvatljivom.
Ali ne samo Atenjanima. Zanimljivo je da su predmet refleksije nekih od najvećih mislioca u povijesti čovječanstva poput Descartesa, Leibniza i Hegela bile mnoge komplicirane teološke teme kao što su Trojstvo, hipostatsko jedinstvo božanske i ljudske naravi u Kristovoj osobi, transsupstancijacija i sl., dok se temom uskrsnuća nikada nisu bavili. Vjerojatno ne zato što je uskrsnuće bilo i ostalo misterij, nego zato što se, doista, pred sudom našega naravnog uma uskrsnuće od mrtvih čini potpuno nemogućim. Istina, mnogi su filozofi, od antike do novijeg doba, prihvaćali besmrtnost duše (život našega “ja” poslije smrti), ali uskrsnuće tijela nitko od njih nije vidio kao mogućnost.
I upravo na jednom takvom, najnevjerojatnijem od svih zamislivih događaja, počiva kršćanstvo. Sa zbiljnošću događaja Isusova uskrsnuća od mrtvih ono stoji ili pada. Već spomenuti sv. Pavao koji nije proživljavao dramu Kalvarije i križa nego svoje propovijedanje i apostolski žar oslanja na iskustvo pred Damaskom, piše kršćanskoj zajednici u Korintu: “Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera naša.” Vjera da je onaj isti Isus koji je na očigled mnogih umro na križu i bio pokopan, ustao od mrtvih treći dan i ukazao se svojim učenicima, stvara novo ozračje duha u kojem kršćani vide prije svega Božju ovjeru samoga Isusa i svega što je za svoga života govorio i činio, kao i nadu u život na uskrsni način.
Križ i smrt. No, svaki govor o uskrsnuću uvijek polazi od druge velike teme: teme križa i s njim neraskidivo povezane smrti. Jeruzalemske političke i vjerske vlasti doživljavale su Isusa kao veliku smetnju. Njegovo propovijedanje i najavljivanje Božjega kraljevstva otvaralo je niz ozbiljnih pitanja koja su iritirala spomenute vlasti. Uz sva nastojanja nisu ga mogli ni izolirati ni marginalizirati pa su ga odlučili eliminirati.
Isus je to znao. Znao je, naime, da je dirnuo u srce političke i vjerske vlasti koje su iskorištavale čovjeka pozivajući se na narodne interese i služenje Bogu, te da će ga koštati glave njegove jasne riječi i odlučni potezi. Ipak je ostao dosljedan. I dok je onoga četvrtka, u predvečerje svoje smrti, na Posljednjoj večeri, u strahu tražio utjehu, razumijevanje i blizinu svojih učenika, nije pravio kompromise u kojima se čovjek obično odriče svoga stava i uništava ga uljepšavanjem samo kako bi se drugima svidio i postao im prihvatljiv. Učenici su se trudili oraspoložiti ga i otjerati tjeskobu iz njegovih očiju zaklinjući se u vjernost, ali su zapravo bili zaokupljeni, kao i toliko puta dotad, svojim pričama i prepirkama o raspodjeli prvenstva, o tome tko je od njih najveći, tko će vladati i određivati. I oni su, poput mnogih, u Isusu vidjeli političkog mesiju koji će aktualnu vlast svrgnuti s prijestolja i uspostaviti neku novu u kojoj će oni biti visokopozicionirani. Nisu razumjeli Isusovu gestu kad im je svima, dok su večerali, podijelio po komadić kruha želeći ih podučiti da je njegov život i riječ za njih poput kruha i da nahranjeni takvim kruhom trebaju živjeti jedni za druge i stvarati zajedništvo u kojem će se prvenstvo mjeriti služenjem, a ne gospodarenjem. Nisu razumjeli ni kada im je pružio čašu koja je bila znak muke, nerazumijevanja i odbacivanja, prezira, patnje i neslavnog završetka. Premda su se kleli da će uvijek piti iz te čaše, nisu znali što govore. Nisu mogli shvatiti ozbiljnost učiteljeva puta čiji kraj neće biti slavan u ljudskim očima, premda im je o tome još i ranije govorio. Nisu razumjeli ni ono kad se opasao ubrusom i oprao im noge kao znak da će najveći među njima biti oni najmanji, a uglednici sluge. Oni su još uvijek bili zaokupljeni tim, za njih tako mučnim pitanjem: Tko je najveći? A onda je dvoranu napustio Juda s odlukom da konačno riješi pitanje svoje veličine i prvenstva: poljupcem izdaje Isusa i predaje ga u ruke neprijatelja – za šaku srebrenjaka. Tako je Isus bio predan u ruke političkih i vjerskih vlasti, i ujedno se i sam predao znajući što ga čeka. Bili su to posljednji sati njegova ovozemaljskog života.
Ipak, to kratko vrijeme otkriva, potvrđuje i zapečaćuje ono što je on u svojem djelovanju pokazivao. Otkriva tko je Bog za ljude i koji je naum njegova života za njih: da život imaju i da ga imaju u punini. Judina izdaja za novac kao i Petrovo držanje za vrijeme procesa jasno pokazuju kako je bilo teško prihvatiti i podnositi takvog Isusa. Ideja političkog mesije navodi Petra da se u Maslinskom vrtu lati mača kako bi na nasilje odgovorio nasiljem, zaboravivši da Isus nije došao na svijet kako bi bio revolucionar i da snaga i vlast o kojima je Isus govorio ne proizlaze iz sile i moći kojima se služe vladari i vojskovođe. U više je navrata iskusio da ljudi ne podnose onakvog Boga kakvoga im je on svojim riječima i djelima htio posredovati, Boga koji podnosi naše ljudsko nepodnošenje, koji ima beskrajno povjerenje u čovjeka i koji izaziva i očekuje čovjekovo povjerenje u njega. To bi trebale biti odlike onih koji su pošli Isusovim putom, a kakav je taj put pokazuje Isusovo držanje pred Velikim svećenikom: on je slobodan premda je vezan, ne okrivljuje druge nego strpljivo podnosi brutalnost, a iracionalnosti nasilja suprotstavlja racionalnost riječi: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo. Ako li pravo, zašto me udaraš?”
Kod Petra je, pak – kako to obično biva kod ljudi – sve bilo drugačije. Nakon lude odvažnosti u Maslinskom vrtu, postaje žrtvom svoga straha i niječe da poznaje Isusa i da je njegov učenik: “Petar se poslužio nasiljem – Isus se slobodno predaje u ruke nasilnikâ; Petar niječe sve – Isus otvoreno govori i brani svoje. Petar je slobodan, ali je zarobljen strahom; vjerovao je u silu, sada dršće pred njom – nasuprot tomu, Isus je slobodan makar bio vezanih ruku” (S. Kušar). Iz svega se ovoga nameće jasan zaključak: Boga se ne može i ne smije, osobito ne u zajednici onih koji se pozivaju na njega, braniti sredstvima kojima se inače brani u ovome svijetu. Nažalost, nije Petar jedini koji je tu lekciju presporo učio. Zajednice kršćana su, također, sa svojim vodstvom i svojim članovima, kroz cijelu svoju povijest imale problema pri učenju tog važnog gradiva, smetnuvši valjda s uma da se upravo njegovim primjenjivanjem u životu mjeri vjerodostojnost svih onih koji uz svoje ime žele dodavati pridjev “kršćanski”.
Premda Evanđelja Judi i Petru dodjeljuju uloge glavnih negativaca među Isusovim učenicima, važno je spomenuti da te večeri Isusa nije samo Juda izdao ni samo Petar zatajio. Svi oni koje je nazivao prijateljima, s kojima je zadnjih godina dijelio i dobro i zlo, pobjegli su glavom bez obzira izručivši ga uhićenju i zlostavljanju. Vjerojatno ni sam Isus nije očekivao ovakvu okrutnost i ostavljenost, premda je znao da ga, već sutra, čekaju nemilosrdni obračun i smrt.
Doista, već sutradan je, sasvim nedužan, osuđen i prikovan na križ, renomirano mučilo za zlikovce i buntovnike. Činilo se da je i sam Bog daleko od nedužnog stradanja. Takav dojam pojačavao je i Isusov vapaj u obliku pitanja: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Ali Božji odgovor nije izostao.
Raspeti je živ! Ubrzo nakon što je uputio vapaj Bogu, Isus je umro i položen u grob. Međutim, nije dugo ostao u grobu. Treći dan, rano ujutro, čudesnim Božjim zahvatom grob se otvorio i iz njega izašao Isus – živ. Njegov križni put, strm i hrapav, poprskan krvlju i poliven znojem, prometnuo se u pobjedu, u trijumf njegove ljubavi i vjernosti prema Bogu i ljudima. Najnevjerojatniji od svih događaja postao je stvarnost.
Ali, kao što nije pristao na izvanredni i fascinantni nastup za svoga djelovanja na zemlji, Isus je jednako tako nenametljivo i uskrsnuo. Nitko nije svojim očima vidio kako Isus ustaje iz groba. Kad kršćani našega vremena osjećaju teškoću govora o uskrsnuću utjeha im može biti saznanje da se pred tim misterijem ništa bolje nisu osjećali ni prvi Isusovi učenici. Ni oni, naime, ništa nisu vidjeli. Ne samo zato što se nitko nije našao u blizini, nego jer to čovjeku u ovom svijetu uopće nije moguće. Uskrsnuće po svojoj naravi nije predmet povijesti: ono označuje prijelaz iz sadašnjeg empiričkog svijeta u kojem se zbiva povijest u onostrani, eshatološki svijet o kojem ne možemo imati nikakvo povijesno iskustvo. Svjedoci uskrsnuća su se, dakle, susreli s nečim posve novim čemu se u ovom svijetu ne može naći usporedbe. Jedina sigurnost Isusova uskrsnuća počiva na onome što Evanđelja očituju pojmovima: “dao se vidjeti”, “ukazao se”, “očitovao se” – dakako, svojim učenicima i sljedbenicima – onima kojima nije nedostajala temeljna predispozicija za takvo nešto: ljubav i čežnja za Isusom. Ali njima je i to bilo sasvim dovoljno: shvatili su da je Bog na taj način potvrdio Isusa kao svog opunomoćenika, a to znači i potvrdu svega što je Isus za svoga života naučavao i činio. On je, naime, sebe predstavljao kao obećanog i očekivanog Mesiju i Spasitelja, koji može svima koji u njega vjeruju podariti život u punini. U svjetlu njegova uskrsnuća učenici su shvatili da će svi koji u njega vjeruju i nasljeduju ga također uskrsnuti na taj novi život. Isusov životni put – označen siromaštvom, progonstvom, nepravdom, osudom, trpljenjem i smrću, ali i sebedarjem i ljubavlju – učinio im se tada kao jedini pravi put do punine života. Vratila im se vjera u vjernost Boga u obećanjima o kojima im je Isus govorio. Sve je to postalo očito u neustrašivoj slobodi svjedočenja, ljubavi i zajedništvu njegovih učenika i drugih koji su im povjerovali.
Osim po ljubavi i neustrašivom svjedočenju njegovih učenika da je Raspeti živ, ni po čemu se drugom izvana nije ni moglo naslutiti da su srušene sile zla, da je počelo jedno novo doba, da je čovjek bio konačno oslobođen i spašen, jer spasenje i oslobođenje koje je Isus donio svojim uskrsnućem nije bilo onakvo kakvo su mnogi priželjkivali, koje bi se sastojalo u kidanju okova ropstva i zamjeni omražene tuđinske vlasti nekom novom. Zašto Isus nakon uskrsnuća nije pobjednički prošao Jeruzalemom, ponizio svoje protivnike, slomio vlast vlastodržaca, oslobodio narod od tuđinske vlasti kako su njegovi učenici i sljedbenici od njega očekivali? Pitamo tako jer bi čovjek vjerojatno tako postupio. Takvo su pitanje vjerojatno postavljali i njegovi suvremenici. Ali to u Isusovu spasiteljskom planu nije bilo zacrtano. Njegova pobjeda nije bila pobjeda zastave, osvajanje teritorija i širenje vlasti nad drugima. Bit pobjede i slobode koju je Isus svojim uskrsnućem izvojevao bila je pobjeda slobode za Boga, oslobođenje od svega što kao zapreka stoji na putu vršenju Božje volje i od svega što negira život. Isusovo bojno polje bila je čovjekova nutrina, njegova savjest. A na tom je polju svojim uskrsnućem definitivno pobijedio. Uskrsnuće je bilo znak ne samo da je Isus definitivno potvrđen od Boga, nego i to da je primljen u zajednicu života i ljubavi s Bogom. Štoviše, u Isusovu uskrsnuću “Bog je prihvatio Isusovo biti-za-druge te je uspostavio mir i pomirenje sa svijetom. U Isusu i po Isusu, ljubav se definitivno obratila prema ljudima” (W. Kasper). Sve je ovo pred Isusove sljedbenike koji su povjerovali u uskrsnuće stavljalo veliku zadaću: svjedočiti i naviještati drugima puninu života, slobodu duha i žar ljubavi koje im je donio susret s Uskrslim. A nitko im ne može prigovoriti da to nisu činili. Njihov navještaj i svjedočenje temelj su kršćanske vjere sve do danas. Sve što kršćani znaju o povijesnom i uskrslom Isusu jesu svjedočanstva apostola.
Život na uskrsni način. No, kada se govori o Uskrsu, na umu treba imati još jednu važnu stvar: nije to događaj koji se dogodio samo na Isusu i koji svijet očekuje na koncu vremena, u novom nebu i novoj zemlji o kojima govori knjiga Otkrivenja. Ne, s Isusovim uskrsnućem započelo je doba Uskrsa i na ovom svijetu, započeo je život na uskrsni način i vrijeme Božje prisutnosti na uskrsni način. Sve to, opet, predstavlja veliku zadaću za sve kršćane: omogućiti da se punina života, sloboda duha i žar ljubavi koji su svojstveni otajstvu Isusova uskrsnuća izliju na njih i na svijet u kojem žive – da već sad žive na uskrsni način puninu života i postanu znakom uskrsnuća u svijetu. A kako se očituje punina života i koji su to znaci Isusova uskrsnuća u današnjem svijetu?
Teolog Jon Sobrino tvrdi da se punina života koja je svojstvena uskrsnuću očituje u tri različita oblika: 1. u “slobodi koja odnosi pobjedu nad egocentričnošću”. Takva sloboda izražava puninu života kada čovjeka uvodi u svijet “kako bi ljubio” i kada tom ljubećem sudjelovanju u svijetu ništa ne može predstavljati zapreku; 2. u “užitku koji prati pobjedu nad tugom”. U situacijama u kojima svijet doživljava silnu patnju, čini se besmisleno govoriti o bilo kakvom užitku, ali takvo što je ipak moguće pa čak i potrebno. Nemoguće je, istina, eliminirati patnju, ali nije nemoguće – u svjetlu uskrsnuća, dakako – ublažiti tugu prouzročenu patnjom; 3. u “skidanju raspetih s križa”. Živjeti u punini znači živjeti kao oni koji imaju sposobnost “uskrisivati” druge, koji su sposobni druge “skidati s križa”. Kad se ima u vidu da je u svijetu toliko različitih križeva koji pritišću čovjeka i tolike koji su “raspeti na svoje križeve”, Sobrinova teza itekako ima smisla.
Drugim riječima, znakovi uskrsnuća i punine života u svijetu jesu kršćani koji se neprestano opiru i nikada ne mire s bilo kojim oblikom neslobode, razdora, tlačenja, izrabljivanja, gaženja ljudskog dostojanstva, smrti… svakog oblika udaljenosti od Božje milosti i svega onoga što degradira ljudski život. Jer, sve je to Isus svojim uskrsnućem pobijedio.
S druge strane, znak uskrsnuća i punine života očituje se i u nadi da u brigama, nesigurnostima i strepnjama ovozemaljskog života čovjek nije prepušten samome sebi, nego da je sudbina i čovjeka i svijeta u snažnim Božjim rukama: onim rukama u koje je Isus na križu predao svoj duh. To je sigurnost kojoj uči Uskrsli i jedina sigurnost za kršćane u ovome svijetu u kojem je stalna samo nestalnost. Samo onaj kratki, emfatički izričaj Raspeti je živ! može stvoriti novo ozračje radosti života koja počiva na uskrsnoj spoznaji da svaka muka ima svoj kraj, da svaka žalost ima svoju granicu, pa i smrt, koliko god bila teška i nerazumljiva, nije nipošto neprobojna zbilja, nego da je osvijetljena Isusovim uskrsnućem i da je kroz nju u uskrsnoj vjeri i nadi moguće proći.
