Početna stranica » Umjetnost življenja sada

Umjetnost življenja sada

133 pregleda

No, sad kad sam bila tu – u trenutku u koji sam bila uložila puno rada i vremena, odlučila sam biti potpuno prisutna – tijelom, srcem i duhom. Uživala sam u svakoj noti, svakoj riječi i svakoj kratkoj tišini između dviju glazbenih fraza.

Bacci je ušao u sobu i nekoliko minuta me mirno promatrao. Onda se podigao na stražnje noge da odmjeri visinu kreveta na kojem sam se ugodno smjestila s laptopom u krilu. Pokušao je i skočiti, iako je bio najmanje četiri puta manji od visine kreveta.

Kad je shvatio da od njegove namjere da mi se pridruži neće biti ništa, mirno je sjeo, rezigniran odlukom da barem bude u mojoj blizini. Bacci je psić čiji nas je vlasnik ugostio u svojoj kući za vrijeme turneje. Podigla sam ga nježno i položila na krevet. Smjestio se uz mene, konačno zadovoljan. Nije se bunio kad sam ga prestala milovati i nastavila tipkati po tipkovnici. Bilo mu je dovoljno da je uz nekoga. Bio je zadovoljan mojom prisutnošću.

To njegovo zadovoljstvo, toplina i smireno disanje prenijeli su se i na mene. Osjetila sam kako se stres od dugačke liste stvari koje moram obaviti na putu i briga oko djece koju sam doma ostavila s mamom, jednostavno topi. Kako je divno biti prisutan – ne samo tijelom nego i duhom – u trenutku u kojem se nalazimo, neopterećeni pritiskom budućih obveza i neučinkovitih briga, pomislila sam i nastavila tipkati.

Lažna uvjerenja

Kako neočekivano, pomislila sam, da me je mali Bacci podsjetio na važnost, ljepotu, i svetost sposobnosti da budemo prisutni – koju je Jean Pierre de Caussade opisao kao „sakrament sadašnjeg trenutka”. A zapravo i nije tako čudno – franjevački svećenik Richard Rohr, često govori o tome kako mu je njegov pas Venus pomogao „vježbati” umjetnost potpune prisutnosti – življenja u sadašnjem trenutku, u kojem je uvijek baš onako kako treba biti.

Prisjetila sam se i riječi prijatelja Daniela Epstaina kojega sam prije nekoliko godina intervjuirala za svoju emisiju Waking Up In America. Daniel je marketinški konzultant koji je uz uspješnu karijeru i dobar život ipak uvijek bio nesretan. Ništa mu nije odgovaralo ili bilo dovoljno. Stalno je bio uznemiren i nervozan. Čak bi se pitao zašto se morao roditi i kad će se već ovaj život okončati.

Kako je divno biti prisutan – ne samo tijelom nego i duhom – u trenutku u kojem se nalazimo, neopterećeni pritiskom budućih obveza i neučinkovitih briga, pomislila sam i nastavila tipkati

„Neuroza kod ljudi dolazi iz prefrontalnog korteksa – dijela mozga koji je zaslužan za planiranje (i strah od) budućnosti i tugovanje za prošlošću”, objasnio mi je Daniel. „Životinje nemaju tu sposobnost – to je svojstveno ljudima. Kod mene se sve svodilo na dvije stvari: da nisam dovoljan i nemam dovoljno. Iz ta dva lažna uvjerenja, kojih sam se držao kao najveće istine, živio sam u stalnoj borbi za još – više novaca, bolji status, uzbudljive avanture sa ženama – i sve me je to činilo jako lošom, pohlepnom i nezahvalnom osobom. Bio sam svjestan koliko sam ljudi povrijedio takvim ponašanjem.”

Kad se umorio od svega, Daniel je potražio pomoć. Znao je da želi i mora ozdraviti. „Uzeo sam kameru i odlučio potražiti Boga kojega nisam poznavao. Vjerovao sam da je duhovno osvještenje jedini način da se utiša neuroza i taj dio mozga”, rekao mi je Daniel, koji je kao analitična osoba studirao kognitivnu psihologiju. Prilikom uobičajenih poslovnih putovanja potražio bi ljude raznih i snažnih vjera. Kroz njihove je priče ubrzo shvatio kako je zahvalnost za sve što jesmo i što imamo u sadašnjem trenutku prvi korak prema milosti kroz koju jedino i možemo susresti stalno prisutnoga Boga, koji kaže „ja jesam”, a ne „ja sam bio” ili „ja ću biti” tvoj Bog. Kad smo potpuno prisutni u toj zahvalnosti, milosti i povezanosti s Bogom, ne možemo u isto vrijeme brinuti o budućnosti ili žaliti za onim čega više nema. Shvaćamo da sve što nam treba postoji baš sad. (Baš kao u molitvi „kruh naš svagdanji daj nam danas” – ne sutra, ne jučer nego „sada”.)

Za kraj našega razgovora Daniel mi je otpjevao stari židovski napjev (chant) „Eli atah v’odeka” koji u prijevodu znači: „Ti si moj Bog i ja sam ti zahvalan. Ti si Bog kojeg slavim.” Dok je pjevao svaka riječ je bila ispunjena prisutnošću njegova tijela, srca i duše. Osjetila sam zahvalnost o kojoj je pjevao i svetost toga trenutka u kojemu ništa drugo nije bilo bitno, ništa nam nije falilo, sve je bilo baš onako kako treba biti.

***

Kad je došlo vrijeme da krenemo u neki novi grad na turneji, pozdravila sam se s Baccijem i osjetila tugu. Gledao me je kao da očekuje da ću ga ponovno podići i držati u krilu. Ne misli o budućnosti, budi prisutna i zahvalna za ovaj trenutak – pomislila sam i zakoračila iz sada u sad – korak po korak.

Vlastita vizija

Te sam večeri stajala na sredini pozornice i pjevala jednu od svojih najdražih pjesama: Somewhere over the rainbow (Negdje iznad duge). U jednom trenutku podigla sam oči i primijetila reflektore koji su me obasjavali. Déjà vu, pomislila sam dok sam pjevala ove riječi: „… and the dreams that you dare to dream really do come true” (i snovi koje se usudiš sanjati se zaista ostvaruju).

Tu scenu sam proživjela sto puta prije u svojim mislima. Prije nekoliko godina zamislila sam koncert jazz standarda i lijepih pjesama punih inspiracije s kojima bih nastupala u lijepim manjim kazalištima. Kad bi me netko pitao što još želim ostvariti, opisala bih im baš tu sliku – kako pjevam Over the Rainbow. Ta slika mi je bila motivacija tijekom dugih mjeseci dok sam kreirala program te ga ponudila agenciji, čekala da saznam hoće li me prihvatiti i nakon toga u koliko ćemo gradova biti pozvani. U preprodukciji i planiranju turneje zaboravila sam na tu moju „viziju” jer sam bila zaokupljena detaljima o logistici – organizirajući smještaj, prijevoz, tehničke detalje svakoga koncerta, marketingom. Uz to morala sam uskladiti djecu, školu i mamu koja će ostati s njima pet tjedana koliko ću biti odsutna. Tu su bile još i emocije koje nisam željela ignorirati – strah od toga da li će sve biti u redu, tuga jer ću propustiti nastupe mojih sinova i toplu jesen s njima u našem gradu, neizvjesnost dugih sati putovanja između koncerata.

No, sad kad sam bila tu – u trenutku u koji sam bila uložila puno rada i vremena, odlučila sam biti potpuno prisutna – tijelom, srcem i duhom. Uživala sam u svakoj noti, svakoj riječi i svakoj kratkoj tišini između dviju glazbenih fraza. I publika u dvorani je osjetila moju prisutnost, i reagirala na nju svojom. A kad je pjesma završila, i kad sam se povukla iza zastora, osjetila sam ogromnu zahvalnost. Bila sam potpuno zadovoljna, mirna i ispunjena. Ništa mi nije falilo, i ništa nije trebalo biti drukčije. Nisam dopustila uobičajenim mislima da me odvedu u nemire: kako bi to bilo divno da je moj pokojni suprug tu, ili kako bih voljela da su moji sinovi ili majka u publici. Nisu, i ja to ne mogu promijeniti, pomislila sam. Nije mi palo na pamet da bi bilo još bolje da se umjesto na pozornici kazališta u malom gradu, nalazimo u Carnegie Hallu ispred kritičara i novinara koji će o mom nastupu pisati i pričati. Ne. Sve što sam trebala imala sam u tom trenutku. „Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji”, prisjetila sam se, jer Božja volja je uvijek da imamo sve što nam treba – ali ne definirano našim egom i prefrontalnim korteksom kojemu nikad nije dosta, nego potpuno ispunjeno zahvalnošću i prepušteno milošću.

I kako je divno da o umjetnosti življenja u sadašnjem trenutku možemo naučiti od mudraca, od duhovnih učitelja, od samoga Isusa, ali i od prirode i cijele Božje kreacije koja nas okružuje – pa čak i od maloga Baccia.