Kronike nam prenose da se u kolovozu 1946. godine, nakon svetkovine Velike Gospe, proširio glas o ukazanjima Majke Božje na groblju u Ćosanlijama.[1] Fra Bonifacije Vidović u svom dnevniku je precizniji i kaže da se ukazanje zbilo „početkom srpnja” 1946. na groblju u Ćosanlijama.[2] Groblje je staro, sahrana se u njemu vrši od pamtivijeka, nalazi se nekih 400 metara iznad sela i prostire se na 3000 m2.[3] Prvi pisani trag o groblju je od 7. veljače 1804. kada je u Matici umrlih Gornjeg polja upisana Kata Novokmet.[4]Zanimljivo je da ako ranije pomaknemo slijed događanja, na što upućuju neka druga svjedočanstva, dolazimo lako do 24. lipnja – svetkovine sv. Ivana Krstitelja kada su počela ukazanja u Međugorju i u Roženici. Ukazanje se zbilo u popodnevnim satima, po svemu sudeći oko 18 sati što čini dodatnu sličnost s Međugorjem. Godina događanja 1946. nedvojbena je, a podaci dobiveni od dva franjevca se međusobno dopunjavaju. Naime, logično je da je nakon početka ukazanja, u doba kada su se vijesti pronosile usmeno, trebalo neko vrijeme da se za njih sazna. Svetkovina Velike Gospe tradicionalno okuplja puk u velikom broju u crkvama i kao takva je bila izuzetna prigoda za susretanje vjernika iz raznih župa i međusobnu razmjenu informacija.
Prva ukazanja
Fra B. Vidović piše: „Početkom srpnja na groblju u Ćosanlijama (čuklićke župe) navodno se je Gospa ukazala nekoj djevojci iz Ćosanlija, kćeri Marka Franjičevića i trima djevojčicama iz Ćosanlija.”[5] Iz drugih izvora saznajemo točan identitet vidioca i redoslijed događanja. Toga dana popodne Celija (r. 1936.) i Jakov Vlahović (r. 1941.), djeca Ilije i Ane, sa svojom rodicom Gojkom Vlahović (r. 1937.) čuvali su blago.[6] Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franjičević (1924. – 1966.), koja je onda također vidjela Gospu, te se sveukupno zadržali oko sat i pol.[7] Dakle radilo se o troje djece i to dvije djevojčice, Celija (10 g.) i Gojka (9), i jednom dječaku Jakovu (5) te djevojci Janji koja je tada imala 22 godine. Fra Marijan Karaula spominje samo Gojku i Celiju Vlahović kao prve vidjelice, a ne spominje se Jakov.[8] Vjerojatno njega kao vrlo malo dijete nitko nije doživljavao ozbiljno. Djeca su se obratila za pomoć Janji u koju su imali povjerenja jer je bila poznata po pobožnosti i živjela je u njihovoj blizini, za razliku od župnika koji je bio daleko od groblja neka dva kilometra. Detaljan opis događanja toga dana daje Anica Kurbaša r. Milanović:
Jedna curica iz sela Vlahović Goja (otišla kasnije u Slavoniju, ne znam gdje su otišli…). Moja zava Jela Kurbaša i ta Goja čuvale su krave na njivama iza groblja – Šaše narod zove. To je bilo prije Sv. Ante. Dotjerale krave u lad, u podne, kući (na odmor). Jela mi kaže da se Goji ukazala Gospa. Ja sam rekla: ‘Neće se Gospa ukazati Goji, otac trgovac, psovać’ i nisam virovala. ‘To ne govori, evo ti ručak, idem dotjerati vodu s bunara’. Izašla sam prid kuću kupit robicu, pogledala u greblje i vidim tri kipa. Svi sklopili ruke u sve tri očenaši i idu prema selu. Zrake od njih idu. Došli su mi pred oči ko vi sada. Ja nisam mogla ništa reći, ušla sam u kuću. (Kao da su tri Gospe, sjajnost modra al’ fina, idu prema selu kao tri kipa. Iz njih baš ‘pruci’ zrake. Mene su uhvatili trunci od dna prsta do vrh glave…). Toj zavi Jeli nisam ništa rekla. Janja Franjičević sva u ranama ‘živina je jela’ (kožna bolest kao guba), uvijek se Bogu molila. Ja pošla k njoj odmah. Računam ona se Bogu moli pa ću njoj reći. Ispričala sam joj što mi je rekla Jela, kako sam joj rekla da se Gospa neće ukazati Goji Tujanovoj[9], a ja izašla vrh kuće, a u našem groblju ‘tri Gospe’… Ona me pitala gdje je, a onda ja i ona i dvadesetak iz sela (Janja kazala drugima). Dok je Janja izašla navrh sela, ugledala ispod orasa (izvalio vitar) i vazda je vidila sve do gore. Došli u groblje i Janja vidi i pok. Matoš (Bili) vidio poviše ulica, jedan dio puta… Doli gori. Ona govori da se prekrstimo. Molili ružarije. Dice i žene, nije bilo ljudi (kopali vodu). Išli okolo groblja i molili ružarij. Jedna žena pitala Janje da li joj je ćaća živ, a ona rekla da nije (Vice). Pošli malo naprijed. Janja stala da je Gospa rekla nekom malom Živku da iziđe iz groblja. Izašao i lego. Išli do ćoše (sjeverozapadne), stali… pružala Gospa Goji očenaše (ona to kaže), bila je tada dijete oko deset godina. Mala je dolitala i govorila Gospi nek ih zadrži za sebe. Išli oko, do pred kapelu. I Janja rekla: ‘Ajdete sad kući.’[10]
Dakle, odmah prvoga dana čim se pročulo za ukazanja okupilo se nekih dvadesetak osoba na mjestu ukazanja. Od novopridošlih njih samo su Janja i Matoš vidjeli Gospu. Vidjelica Goja kaže da joj Gospa nudi krunicu i da je ona to odbila što je pokazala i svojim brzim kretanjem koje je bilo upadljivo. Gospa njoj ne govori ništa, ali se ona Gospi može obraćati riječima. Njezina djelomična komunikacija u kojoj ne prima poruke i njezina dob je ostavljaju u drugom planu. Janja odmah preuzima glavnu ulogu kako zbog svoje zrele dobi tako poglavito jer jedina priča s Majkom Božjom, a drugi ne. Radi toga Janja prenosi poruke i odgovore na postavljena pitanja, organizira zajedničku molitvu i otpušta narod. Slično se dogodilo i u Fatimi gdje je Franjo (9 g.) imao samo viđenje Gospe, Hijacinta (8 g.) ju je i čula, a Lucija (10 g.) je uz to mogla još s njom i razgovarati. Viđenje Anice je posebno jer ona kaže da vidi tri kipa sklopljenih ruku s krunicama iz kojih izbija svjetlo. No kako se oni kreću, onda nisu kipovi nego samo podsjećaju na njih svojim svečanim držanjem. Ni za jednoga od njih ne kaže da je Gospa, nego samo da sliče njoj što znači da su ženskoga spola.
Nastavak ukazanja
Nakon ovoga prvog dana Gospa se Janji stalno ukazivala.[11] Ona je jedina nastavila imati redovita ukazanja za razliku od drugih koji su ih imali jednom ili povremeno. Mara Lauš, tada sredovječna žena, tvrdila je također da ima viđenja, ali svijet je nije doživljavao ozbiljno kao Janju.[12] Iz toga se vidi da narod koliko god zna biti lakovjeran ipak zna i razlučivati. Djeca koja su prva imala viđenje gube na važnosti i njih se više ne spominje. Nije isključeno da je pri tome veliku ulogu odigrao pritisak okoline, posebno obitelji, i nesnalaženje djece. Kao razlog neprihvaćanja svjedočanstva djece navodi se što su obitelji Gojke i Celije bili „velika sirotinja” i neki su suseljani zločesto komentirali: „di će se šugi takvoj ukazati”.[13] Djeca se uostalom zbog svoje dobi ne doživljavaju ozbiljno jer stariji znaju da ih može ponijeti mašta i uzbuđenje pa im se može pričiniti i nešto što nije u zbilji.
Egida: Djeca su imala viđenje i pozvali su djevojku Janju Franjičević, koja je onda također vidjela Gospu
[1] Liber memorabilium župe Čuklić, sv. I., 55; Kronika Franjevačkog samostana na Gorici kod Livna,Arhiv FSG,1833. – 1962., sv. I.,421.
[2] Anđelko Barun, „Dnevnik fra Bonifacija Vidovića od 1942. do 1948. godine”, Cleuna, 1/2014., 411.
[3] Marijan Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, u: Marijan Karaula (ur.), Župa Čuklić od postanka do danas, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2020., 116.
[4] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 120.
[5] A. Barun, „Dnevnik”, 411.
[6] Kazivanje Jakova Vlahovića, rođenoga 1940. u Ćosanlijama, Josipu Mužiću 21. ožujka 2025.
[7] Ibidem.
[8] M. Karaula, „Župa sv. Ante Padovanskoga Čuklić”, 156.
[9] Nadimak za oca Ivu.
[10] Kazivanje Anice Kurbaša, r. Milanović 1921., don Alojziju Bavčeviću u Ćosanlijama 16. listopada 1990.
[11] Kazivanje Zdravka Milanovića, r. 31. prosinca 1940. od oca Stipe i majke Janje, Josipu Mužiću 4. travnja 2025.
[12] Kazivanje Zdravka Milanovića, Josipu Mužiću 27. studenoga 2025.
[13] Ibidem.
