Braćo i sestre, današnje Evanđelje (Mt 5, 1-12) nas iznenađuje. Ono proglašava siromahe, nevoljnike i progonjene blaženim, sretnim, dok svijet misli upravo suprotno: da su sretni bogati, radosni, veliki, progonitelji, vladari i izrabljivači malenih.
Govorimo o dva potpuno suprotna svjetonazora. Svjetonazor ovog svijeta temelji se na materijalnom bogatstvu, na prolaznom blagostanju i na moći tijekom ovozemaljskog života, a ne uzima u obzir vječnost. Zbog toga svijetu izgledaju sretni oni koji su bogati dobrima ovoga svijeta, oni kojima ništa ne nedostaje, koji su zdravi, koji ne pate, koji čine što žele i koji vladaju nad drugima. Ali, nažalost, zaboravljaju da sve to prolazi kao san, a stvarnost se pokazuje potpuno drugačijom kad dođu na Božji sud i kad dođe vrijeme da polože račun o svom zemaljskom životu – da im se odredi njihova vječna sudbina.
Tako se vrlo često događa da oni koji su uživali u bogatstvu ovoga svijeta, ali nisu uzimali u obzir svog brata u njegovim potrebama, koji vrijedi daleko više nego bilo koje materijalno bogatstvo, kad dođu na Božji sud, tek tada shvate da su za vrlo malo i bezvrijedno bogatstvo i prolazno blagostanje prezreli velike vrednote, za koje Bog dobre nagrađuje vječnom srećom. Dakle, takvi ljudi, s odlaskom s ovog života, gube čak i ono što su imali na ovom svijetu, a ne dobivaju ono što je Bog obećao dobrima i velikodušnima u svom nebeskom Kraljevstvu.
Pohlepa za bogatstvom ponekad ljude čak i izluđuje. Pohlepno žude muškarci, žude žene, žude čak i djeca. I što više imaju, to su pohlepniji. Stara mudrost kaže: nije sretan onaj tko ima mnogo dobara, nego onaj tko malo što treba. Sretniji smo što manje zahtjeva imamo. Pohlepa za nepotrebnim stvarima čini nas nesretnima, dok nas zadovoljstvo s malim čini sretnima. Bog nam je svima dao mnogo više nego što je nužno potrebno za život i za sreću. Međutim, pohlepan čovjek nikada ne može biti sretan, jer uvijek žudi za više.
Jedna udana žena, koja je imala dobrog i velikodušnog muža, i s njim je imala četvero zdrave djece, također je bila zaposlena i živjela je prilično dobro sa svojom obitelji, ali je uvijek bila nesretna, jer je žudjela za velikim bogatstvom. Tako je malo-pomalo pala u depresiju i odveli su je psihijatru. Nakon što ju je pitao o njezinim problemima, požalila se da nema dobar stan, dovoljan za njezinu obitelj od 6 članova, i da si ne može priuštiti kupnju većeg stana, niti izgradnju kuće. Žalila se da je mali automobil koji imaju već star, a s njihovim plaćama ne mogu si priuštiti kupnju novog, većeg i luksuznijeg automobila. Također se žalila da nema dovoljno prihoda čak ni da se dobro odijeva, kako bi htjela, već se odijeva kao najjednostavniji ljudi, i da si nikada ne može priuštiti odlazak na more na mjesec dana na ljetni odmor, kao neki drugi itd. Zato je pala u depresiju i psihički oboljela.
Tada je psihijatar uzeo riječ i rekao: „Da, da! U pravu ste! Zaista, čovjek niti ima sve niti može imati sve. Nedostaje vam i mnogo drugih stvari, a ne samo one koje ste spomenuli. Na primjer: iako ste bolesni, nemate rak, nemate nikakvu neizlječivu bolest, ni tjelesnu ni mentalnu, nemate invalidnog muža, nemate paraliziranog svekra ili svekrvu o kojima biste se morali brinuti danju i noću, nemate hromu ili invalidnu djecu, nemate zle neprijatelje, tako da se bojite da će vam ubiti muža ili nauditi obitelji… Zaista, nedostaje vam i mnogo drugih stvari! …”
Žena je još malo razmislila, ustala i zahvalila liječniku rekavši: „Hvala vam, doktore, jer do sad zaista nisam razumjela da nije dobro imati sve što vam padne na pamet i da biste trebali biti zadovoljni ako imate onoliko koliko vam treba!”
Potom je žena je otišla kući, nastavila pozitivno razmišljati i više joj nije bio potreban psihijatar.
Sveti apostol Pavao, vidjevši kako se blaženstva koja je Krist proglasio u današnjem Evanđelju ostvaruju u našem svakodnevnom životu, napisao je Korinćanima, kao što smo čuli u drugom čitanju (1 Kor 1, 26-31): „Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo snažnih, ni mnogo plemenitih! Nego, lude svijeta izabra Bog da posrami mudre…” – dakle: „Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali!”
Doista, ne možemo se hvaliti ničim što pripada nama, nego samo darovima koje nam je Bog besplatno dao. Stoga, sva čast i slava pripadaju Bogu, a na nama je da častimo Boga i zahvaljujemo mu na njegovoj dobroti, moleći ga da nam otvori oči za dobra koja su vrijedna u Njegovim očima, a ne da se vežemo za ona prolazna, na našu štetu i na štetu naših bližnjih.
Neka nam u tome pomogne zagovor Blažene Djevice Marije i svih svetaca Božjih! Amen.
