Povijest pamti ubojstva bratoubilačka, prijatelja i partnera. Biblijska priča o ubojstvu Abela od strane Kajina preslika je događaja koji su obilježili razdoblje ljudskoga postojanja. Motiv ubojstava uvijek je nešto što se nije znalo ili moglo riješiti mirnim putem, a nadasve bilo je prisutno kada se htjelo oteti nešto od drugoga. Srednjovjekovna Bosna pamti više takvih događaja, no jedan se istaknuo kao najpoznatiji.
Događaji nakon bitke na Lašvi iz 1415. otvorili su vrata Osmanlijama koji su jedva dočekali takav ishod događaja. Vlastite izdaje, zavjere i nepovjerenja srednjovjekovnoga bosanskog čovjeka ubrzali su gubitak državnosti. Među težim udarcima, koji su snašli Bosnu, bila je bez dvojbe nasilna smrt kneza Pavla Radinovića, rođaka kralja Stjepana Ostoje.
Knez Pavle Radenović
Pavle Radenović bio je jedan od najmoćnijih bosanskih velikaša tijekom vladavine kralja Tvrtka I. Kotromanića i njegovih nasljednika. Pavle Radenović (? – 1415.) bio je knez iz redova Pavlovića koji je bio jedan od najmoćnijih velikaša u kraljevini Bosni. Zajedno s vojvodom Hrvojem Vukčićem i vojvodom Sandaljem Hranićem sudjelovao je u svim bitnim događajima iz bosanske povijesti krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. Bio je sin Radena Jablanića koji je imao posjede u istočnoj Bosni oko Krivaje i Prače. Kao jedan od provjerenih ljudi u kraljevstvu, zajedno s Vlatkom Vukovićem 1391. godine zauzima Konavle, koje su do tada držali Sankovići. Poslije smrti Tvrtka I. (ban 1353. – 1377., kralj 1377. – 1391.) aktivno je sudjelovao u smjenjivanju i postavljanju kraljeva Bosne i za njegove vlasti su Pavlovići postali najmoćnija velikaška obitelj uz Kosače i Vukčiće. Bio je također savjetnik bosanske kraljice Jelene Grube. Pavle je kontrolirao značajne teritorije istočne Bosne i Hercegovine, uključujući gradove poput Borača, Prače i Sokolovića. Iako je u početku sa Sandaljem Hranićem i Hrvojem Vukčićem podržavao bosanskoga kralja Ostoju, kasnije je podržao koaliciju koja ga je srušila i dovela kralja Tvrtka II. Tvrtkovića na bosansko prijestolje.
Ubojstvo na Parenoj poljani u Sutjesci 1415. godine
Nakon bitke u Lašvi, Hrvoje je dobio što je želio, to jest primat i osiguravanje teritorija, a Ostoja i Sandalj su ostali na svojim posjedima nakon što su platili danak osmanskom sultanu. Jedino je pozicija kneza Pavla ostala nesigurna. Ne može se pravo razumjeti zašto je knez Pavle bio ubijen. U njegovu su smrt upleteni kralj Ostoja i vojvoda Sandalj Hranić Kosa. U čemu se ta Pavlova krivica sastojala, teško je kazati. Bio je jedini pristaša Sigismunda Luksemburškog u Bosni, je li radio s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem zajedno protiv kralja Ostoje, odnosno bio sklon kralju Tvrtku II. teško je reći. O događaju je 24. kolovoza 1415. godine svoju vladu izvijestio dubrovački poslanik na kraljevom dvoru u Sutjesci Ivan Gundulić:
Jutros rano – piše on – otišao je kralj Ostoja sa svojim sinom jašući u ravnicu. S njima je bio knez Pavle Radinović i njegov sin Petar, vojvoda Sandalj Hranić Kosača i vojvoda Vukmir Zlatonosović, za tim župan Dragiša Drinjčić, knez Vuk Hranić i vojvoda Pavao Klešić. Ja ostadoh kod kuće, da napišem neka pisma, kad odmah dođe k meni sluga kneza Pavla Radenovića. Odmah se digoh i uzjašim konja i pođoh za njim. Stigao sam ih negdje oko Sutiske. Kad sam jašio s vojvodom Sandaljem, poruči on vojvodi Vukmiru: „Gledajte da mi dođete ili ću ja k vama”. Nama dođe spomenuti Vukmir i s njim je dugo govorio. Kad smo bili blizu mjesta koje se zove Parena poljana ondje vojvoda Sandalj izvuče sablju, a zatim učiniše isto svi njegovi ljudi. U taj mah dade kralj Ostoja s nekim velmožama svezati kneza Petra u Bobovac, a kneza Pavla u isto vrijeme da ne bude krvi među njima. Meni se sve činilo da je to djetinja igra jer među njima nije bilo nikakvoga okršaja. Kad je zatim knez stao bježati mislio sam da će ga vezati no u to dođe knez Vuk i neko od Sandaljevih ljudi odrubi mu glavu. Drugi opet odrubi glavu knezu Pavlu i pade mrtav. Vlatko Tamarlić, pataren, pobježe u moj stan to jest fratrima da se spasi, a zatim je pošao po tijelo Pavlovo i daće ga prenijeti u Vrhbosnu. Knez Petar Pavlović silom odveden kako vam rekoh u Bobovac. Mislim kako sam od nekih čuo da će ga oslijepiti i držim da tome neće izbjeći. Kad se sve smirilo ljudi pođoše kući. Poginuše samo četiri osobe. Od ostalih je vojvoda Vukmir malo ranjen na plećima Barilo Tezalović sužanj je Vuka Hranića, a Pribijasaja Muršić je sužanj drugih. Pošto je opet nastao mir odjaših do vojvode Sandalja, a ovaj mi reče: „Jesi li se nadao da ćeš ovo vidjeti? Eto po milosti Božjoj ja činim i vršim pravicu kako činite i vi gospoda dubrovačka jer tko izdaje Dubrovnik gubi glavu. Tako ja činim s drugim vjernim Bosancima”. Iznoseći mnoge grijehe protiv oca i sina protiv veličanstva kralja ugarskoga i protiv bosanske vlade Sandalj završi „Ivane ja sam brat i pravi prijatelj gospode dubrovačke preporučite me njima jer sam jedan od onih koji vam hoće dobra. Istina je da su neki opaki ljudi dojavljivali sve riječi između vas i mene ali ja to mislim o vama i ja vidim obranu moju i mojih nasljednika u vama…”
Gospodo poslanik nastavlja svojoj vladi po mom mišljenju držim da u ovoj stvari nitko nije imao udjela osim Sandalja s kraljem Ostojom, a vojvoda Vukmir znajte jutros, a ne prije zakleo mi se da se nikada nije govorilo o smrti Pavlovoj, a kad se zaključila smrt bio mu je obećan grad Olovo (di Piombo). Također sam govorio s kraljicom Kujavom (žena kralja Stjepana Ostoje) koja dvoji o svom položaju jer je rodica patarena kneza Pavla. Ivan Gundulić vas preporučuje. Knez Petar nije bio oslijepljen i vojvoda Vukmir mi je rekao da će ga sutra otpratiti put Borča, a sva njegova oblast biće razdjeljena ali točno ne znam kako i kome.
Smrt kneza Pavla Radenovića bijaše lozinka najtužnijega građanskog rata. Sinovi Pavlovi Petar i Radoslav, po ocu zvani Pavlovići, digoše se protiv krivaca očeve smrti kralja Ostoje vojvode Sandalja i pozvaše Osmanlije u pomoć, a narod je pred njima počeo bježati na dubrovačko zemljište. Već u prosincu bjesnila je osmanska sila na južnoj granici bosanske države, te je bosanski velmoža Miliša molio Dubrovčane da mu se dozvoli pobjeći pred Osmanlijama u njegove tvrđave ili u sam grad Dubrovnik. Sljedeće godine harala je osmanska vojska po Humskoj zemlji i dopirala je do dubrovačke međe. Dok su jedne osmanske čete harale u Humskoj zemlji i Travuniji, druge se prodrle u Podrinje i gornju Bosnu, tako da im je uspjelo da zauzmu grad Vrhbosnu s cijelom župom. U gradu Vrhbosni namjesti sultan Muhamed još iste godine 1416. za sandžaka svoga vojvodu Isaka. Iste 1416. godine umro je moćni vojvoda i herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić što je dovelo do još veće uzdrmanosti bosanske državnosti koja će imati katastrofalne posljedice u sljedećim godinama.
Posljedice smrti Pavla Radenovića
Pavlova smrt imala je dalekosežne posljedice za cijelu političku scenu Bosne. Tako je obitelj Radenovića (Pavlovići) izgubila značaj koji je imala što je omogućilo drugim plemićima poput Kosača i Hrvatinića da prošire svoj utjecaj. Možemo kazati kako je ubojstvo na Parenoj poljani dovelo do daljnje fragmentacije Bosne zbog stalnih sukoba velmoža koji su dodatno oslabili Bosansko kraljevstvo dovodeći do još većega utjecaja Osmanlija na teritorij Bosne. Također, smrt Pavla Radenovića neposredno je dovela do jačanja obitelji Kosača, čiji će vojvoda Stjepan Vukšić Kosača (Sandalj Hranić Kosača je bio stric Stjepana Vukšića Kosače te kao najstariji nećak Sandalja naslijedio je strica) postati herceg (vojvoda) i time dati ime Hercegovini.
