U jednoj jutarnjoj molitvi časoslova nalazi se i Psalam 63. u kojemu, prema prijevodu Biblije Kršćanske sadašnjosti, stoji napisano: „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.” (r. 2). Slika ove nutarnje molitve izravno se povezuju sa stvarnošću ovogodišnjega ljeta – vrući, sušni, bezvodni i žedni dani koje još uvijek osjećamo, makar s manjim intenzitetom. Na taj način ovaj se Psalam može razumjeti kao vapaj iznemogloga čovjeka i istovremeno kao krik bezvodne zemlje. Koja sličnost i međusobna povezanost između čovjeka i stvorenoga svijeta!
Često se zaboravlja kako je početak svih monoteističkih religija zapisan u pijesku pustinje. Otuda toliki respekt pred oazama ili primjerice žudnja za Obećanom zemljom u kojoj teku med i mlijeko. Otuda i suosjećanje zbog pustošenja koje činimo jedni drugima ali i prema Majci Zemlji. Psalmist dramatičnim slikama pokušava pozvati na spasonosno obraćenje. Ništa mu nije potrebno više od Boga, koji daje puninu života, vodu života. Duša i tijelo – čovjek je u cjelovitosti na rubu dehidracije i smrti. Ali iz njega progovara netko tko se želi izboriti s tjelesnom boli i duševnom potrebom, na neki način teosomatski. Jer gdje se bolje Bog može pokazati nego na vlastitom tijelu, u stvorenoj stvarnosti? „Ljubav je tvoja bolja od života… Duša će mi biti kao sala i mrsa sita.”
Vjera u Boga uvijek iznova pokazuje neumornu snagu otpora koju ne zadovoljava status quo. Jer zadnju riječ nemaju klimatske promjene i kolaps (u nama samima i oko nas). Nema pravoga spasa pred vrućinama. No ako poslušamo Božju riječ, možemo promijeniti svoje ponašanje. Možemo se odreći pohlepe kojom „isrcpljujemo zemlju“ i uništavamo klimu. Molitva traži obraćenje, promjenu ponašanja. Dakako, potrebno je preživjeti suše i oskudijevanje. Svi mističari i mističarke Crkve govore o takvim duhovnim sušnim razdobljima. Čini se da nema Boga, bez trunke utjehe i povjerenja. No zapravo vjernik u takvim trenucima prepoznaje pustinju i ograničenja svoje osobe. Oslobađa se egoizma (koji narušava prirodu i klimu) i može dati prostora uravnoteženosti stvorenja. Može na taj način pomoći Bogu da spasi što se spasiti da.
Promjena klime koju sve više možemo osjetiti postavlja nam pitanje u što mi to još vjerujemo i hoćemo li konačno početi moliti za sebe i stvoreni svijet.
