Šesto poglavlje Knjige Danielove započinje naizgled jednostavnim izvještajem o organizaciji kraljevstva, gdje kralj Darije nad svojim kraljevstvom postavlja stotinu i dvadeset satrapa (Dn 6,2). Važan je ovaj veliki broj da bi se mogla razumjeti i važnost one trojice koji su postavljeni kao pročelnici tim satrapima, a jedan je od tih pročelnika bio i Daniel (6,3). Čini se da Daniela pisac knjige zamišlja već kao starca. Naime, u prvom poglavlju Knjige Danielove govori se o tome kako je kralj Babilona Nabukodonozor opsjedao Jeruzalem, treće godine judejskoga kralja Jojakima (Dn 1,1-2). Bilo je to oko 606. pr. Kr. Tom je prilikom u Babilon odvedeno nekoliko dječaka kraljevskoga roda, među kojima je bio i Daniel (1,3-7). Budući da piscu ove knjige nije bilo stalo do kronološke točnosti, redoslijed i imena kraljeva ne podudaraju se sa stvarnom kronologijom. Ipak, budući da je nakon Nabukodonozora spomenut još kralj Baltazar, koji zapravo nikad nije vladao kao kralj, i sada Darije, moglo bi se zaključiti da je ovdje mogao imati osamdesetak godina.
Diskreditacija zbog uvjerenja
Njemu, dakle, starcu, ali i strancu, kralj želi povjeriti posebnu odgovornost. Trebao je biti jedan od onih kojima će satrapi polagati račun (6,3), pa je zanimljivo vidjeti kako Darijevi pročelnici i satrapi traže povod ne bi li optužili Darija (6,5). Daniel se, naime, toliko isticao svojim izvanrednim duhom, u čemu možemo prepoznati Božje djelovanje i poslušnost Božjim zapovijedima, da ga je kralj htio postaviti ne samo nad satrapima nego i nad ostalom dvojicom pročelnika (6,4). Time bi postao prva osoba po važnosti nakon kralja. Nije slučajno da Danielovi protivnici traže nešto što bi bilo u vezi s državnom upravom za što bi ga mogli optužiti. Odgovornost koju mu je kralj htio povjeriti ticala se državne uprave, pa bi ga najlakše bilo ukloniti ako bi mu se upravo na tom području pronašla neka greška. Pisac, međutim, zaključuje kako „ne mogoše na njemu naći ništa takvo, ništa zbog čega bi ga prekorili, jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja” (6,5).
Kako na Danielu nisu našli nikakva propusta, odlučili su potražiti nešto protiv njega „u zakonu njegova Boga” (6,6). Podsjeća ovakav postupak na djelovanje totalitarnih sustava u kojima se, želi li se netko eliminirati, a nema mu prigovora s obzirom na profesionalno djelovanje, poseže za prokazivanjem ideoloških grešaka. Tako i zahtjev koji postavljaju pred kralja Danielovi protivnici, da zabrani upućivanje molbe bilo kojem bogu ili čovjeku osim kralju, pod prijetnjom bacanja u lavlju jamu (6,7-10), nema nikakve veze s upravljanjem kraljevstvom. Takav zahtjev, međutim, ima veze s diskreditacijom čovjeka. Želi se uništiti njegov dobar glas, njegova reputacija. U današnjim okolnostima, kad ne živimo u totalitarnom društvu, oblici slični ideološkoj diskreditaciji, mogli bi se prepoznati u nametanju određene „političke korektnosti” u društvu koja se pak može kositi s uvjerenjima pojedinaca, pa i s njihovim vjerskim uvjerenjima. Na taj način, „politička korektnost”, želeći se prikazati kao nastojanje da se izbjegne bilo kakva diskriminacija, uvodi diskriminaciju pojedinih skupina, a nekad i većinskoga društva.
U osobnom životu valjalo bi itekako paziti da se čovjek ne služi bilo kakvom vrstom diskreditacije drugoga kojom bi želio postići da on izgubi povjerenje svoga okruženja. Toliko je situacija na poslu u kojima je moguće neku osobu izravno ili neizravno optužiti pred njoj nadređenom osobom da je o svome nadređenom nešto loše rekla, da ga je kritizirala. To bi vodilo do diskreditacije te osobe u očima nadređenoga, a ta diskreditacija obično nema nikakve veze sa sposobnošću osobe za obavljanje njezinih konkretnih zadataka. Kršćanin mora imati na umu da nema veće „političke korektnosti” od evanđelja. Ako sve činim prema evanđelju, ako na druge osobe gledam i prema njima postupam u skladu s evanđeoskim naukom, onda ih neću dovesti u neugodnu situaciju, a pogotovo neću gledati kako bih im naudio. To me ne oslobađa od odgovornosti za društvo u kojem živim, za tvrtku u kojoj radim, za obitelj čiji sam član, za Crkvu s kojom sam jedno tijelo. Potrebno je doista promatrati oko sebe, pa i uočiti ono što nije dobro, te na te pojave reagirati, no reagirati evanđeoski: najprije osobnom opomenom, potom u povjerljivom razgovoru s više svjedoka, konačno i javno. Pritom je potrebno paziti na vlastite motive. Motivi ne bi trebali biti vlastiti probitak, vlastita zarada, mržnja, prikrivanje vlastitih propusta, nego prije svega opće dobro.
Vjernička reakcija
Daniel, suočen s novom kraljevom naredbom, reagira vjernički: „Otiđe u svoju kuću. Prozori gornje sobe bijahu otvoreni prema Jeruzalemu. Tu je on tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga, kako je uvijek činio” (6,11). Nije dopustio da ga promijenjene okolnosti udalje od Boga i redovite molitve. Bio je svjestan da se može osvrnuti na cijeli svoj život i reći da ni u čemu nije sagriješio ni protiv čovjeka ni protiv Boga. Tom njegovom vjernošću i ispravnim, čistim, cjelovitim životom, trpljenje koje će slijediti dobiva smisao. Bit će uhvaćen na djelu, kako moli, unatoč kraljevoj zabrani. Bit će bačen u lavlju jamu, no on zna da je u cijelom svome životu postupao ispravno i da je bio Bogu vjeran.
Svaki vjernik ponekad u životu mora podnijeti trpljenje, nekad i trpljenje zbog svoje vjere. U tim bismo si situacijama uvijek morali postaviti pitanje jesmo li ostali vjerni ljudima i Bogu. Možemo li u svakom trenutku reći: „Ni u čemu nisam sagriješio ni protiv čovjeka ni protiv Boga?” Ako je odgovor barem donekle pozitivan, onda će i trpljenje koje podnosimo imati smisla. Širi li netko o meni loš glas, zbog čega nedužan podnosim i posljedice, sve do narušenih međuljudskih odnosa, pa i do gubitka posla, ako ostanem vjeran Bogu i čovjeku i ako znam da sam u svemu nedužan, trpljenje će dobiti dublji smisao.
Odlomak iz Knjige Danielove donosi još jednu pouku. Kad se kralj vratio do lavlje jame, očekujući da će naći Daniela rastrgana, Daniel mu iz jame odgovara: „Moj je Bog poslao svog anđela; zatvorio je ralje lavovima te mi ne naudiše, jer sam nedužan pred njim. Pa i pred tobom, o kralju, ja sam bez krivice” (6,23). U trpljenju Bog pomaže pravedniku, dok su nepravednici kažnjeni (6,25). Valja uočiti da sâm Daniel ništa ne čini da bi nepravednici bili kažnjeni. On je zadovoljan time što je Bog na njegovoj strani.
Plod se takva Danielova stava i njegove vjere u Boga očituje u kraljevoj vjeri. On koji je bio nevjernik sada je povjerovao (6,26-28). Tako se kao temeljna vrijednost čestitosti i cjelovita života kršćanina može prepoznati njihova evangelizatorska i misijska snaga. Živim li čestito, neporočno, odgovorno u svim životnim okolnostima, i nevjernik će priznati Boga. Osobito toga moramo biti svjesni danas kad se osobama koje su na bilo koji način istaknute u djelovanju Crkve, bilo da je riječ o svećenicima, redovnicima ili laicima, nastoji naći bilo kakav propust. Ne treba ovdje toliko kritizirati medije, nego upravo u tome kršćanin, vjernik mora prepoznati opomenu i poticaj da sâm živi čestito i da pomaže drugima da tako žive.
Ove pouke Knjiga Danielova daje u vrijeme svoga nastanka, kad su židovi živjeli u svijetu koji im nije bio sklon, u kojem je dominirala helenistička kultura i grčka religija te se očekivalo da se svi narodi i svi ljudi tome prilagode. Knjiga Danielova, pa tako i njezino šesto poglavlje naglašavaju vrijednost vjernosti u vjeri nesklonim vremenima.
