Uzoriti kardinale Vinko, oče biskupe Fra Marko, mnogopoštovani oče provincijale Fra Jozo, draga braćo svećenici, časne sestre, draga rodbino i prijatelji pokojnog fra Ladislava!
Nalazimo se na završetku jednog životnog putovanja koje je tako žudilo „u svoje sutra ući“; putovanja koje naša kršćanska perspektiva razumije kao povratak kući. Fra Ladislav se konačno vratio u kuću Oca nebeskoga s kim se tako dobro razumio. Podsjetit ću vas kratko na nekoliko datuma i fakata koji pečate ovozemni horizont fra Ladislavova života.
Dana 22. rujna 1937. g. u obitelji Nikole Fišića i Marije r. Komšić – obitelji s devetero djece, nepun kilometar udaljeno od dolačke crkve – rodio se sin Zvonimir. Osnovnu školu završio je u Docu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. 1953. godine obukao je franjevački habit i na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Ladislav po kojem smo ga svi poznavali. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 1960. godine. Dvije godine je bio kapelan – jednu u Gučoj Gori, drugu u Podmilačju. U Beogradu je završio germanistiku 1967. godine, a poslije toga predavao je njemački jezik na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom do 1982.
Visočki dani i đaci pamtit će ga po šarmantnim priredbama – posebno pokladnim – i veselim glazbenim parodijama kroz koje je probijala njegova visprena ludička crta. Pisao je pjesme, studije, članke, priče, monografije, prikaze knjiga, komemorativne priloge, nekrologe, a njegov izuzetni talent zasjao je u prijevodima s njemačkog jezika značajnih autora kao što su Leonardo Boff, Hans Küng, Karl-Josef Kuschel.
Jedan je od pokretača franjevačkog lista Svjetlo riječi kojemu je dao i ime. Ukupno 27 godina radio je u Svjetlu riječi, dijelom kao glavni i odgovorni urednik, odgovorni urednik izdanja Svjetla riječi, a dijelom kao lektor i prevoditelj. Godine 1985. izabran je za tajnika Provincije Bosne Srebrene. U 74. godini života, 2011. godine, moždani udar ga je fizički degradirao, prikovao za krevet i potpuno ga izručio brizi i empatiji drugoga. No, ni u takvom stanju nije se dao zarobiti „tjeskobnim trajanjem“ svedenim na sizifovski binom krevet- kolica, kolica-krevet. On je svoje nezavidno, bolesničko življenje pretvorio u „malo čudo postojanja“.
Svojevrsno metafizičko utočište i „prozor s pogledom na oblake“ – kako je sam govorio – ponovo je našao u stvaranju, u pisanju, u igri s riječima, crpeći sadržaj iz svoje precizne naobrazbe i zavidno žive memorije. Za vrijeme boravka u Domu za stare osobe napisao je tri knjige priča. Njegova prva knjiga priča Životne igre započinje amplitudom sjećanja na djetinjstvo, školovanje i odrastanje da bi nas drugom knjigom priča s naslovom Ručni rad Božji mudro odgonetao kao originale iz Božje tvornice. Amplitudu sjećanja spustio je u slutnju kraja i polako se s naslovom treće knjige priča Sve manje vidimo doslovno primakao kraju. Ugasio se kao što vjetar iznenada ugasi treperavo svjetlo, u svojoj sobi u Domu za stare osobe Otac Kristofor u Novoj Biloj, 4. svibnja 2018. godine.
Ovom prigodom izražavam duboku zahvalnost osoblju Doma za stare osobe Otac Kristofor u Novoj Biloj na čelu s voditeljicom Doma gospođicom Ružicom Matošević za gotovo 7 godina brige za Fra Ladislava. Na isti način zahvaljujem i osoblju Bolnice u Novoj Biloj koje mu je bilo na raspolaganju.
Hvala, također, svima onima koji su znali odvojiti vrijeme, posjetiti Fra Ladislava, s njim podijeliti težinu samotnih dana i njegovo hrabro „urastanje u smrt“ kroz koju je dosanjao slobodu i Ljubav za kojom je toliko žudio.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
