“Molim Vas, što reći djeci, sada nakon razvoda? Kako im objasniti da ih je majka ostavila?
Pitali su me hoće li i mama doći na školsku priredbu. A ona već živi s drugim i opet je trudna. Ne zove i ne pita za njih. Ne mogu sebi to objasniti. Znam da je ostavila mene, znam i zašto, ali kako je mogla ostaviti njih dvoje?”
“Kako da objasnim sinu da nemam više novca ni za mjesečnu kartu za školski autobus i da mi nema tko pomoći. Znate, njegov otac je otišao drugoj još dok sam bila trudna. Nikada nije pitao za njega. Teško mi je jer ima drugo dvoje djece, kojima ide na roditeljske sastanke u istu školu. Nikada nije dao ni novčića za svog prvog sina, od tog dana kada je rekao da odlazi od mene jer sam ružna i debela….”
“Znate, ostala sam s njim samo zbog djece, a pio je i tukao nas je, nismo jednom noćili u sjeniku… Sada je umro i ostavio nam je samo dugove. Pogriješila sam i prema sebi i prema djeci, ali moji mi nikada ne bi oprostili da sam se razvela.”
Koliko smo takvih priča čuli, u susjedstvu ili u obitelji? Vjerojatno bezbroj. Sve su to priče o ljubavi, o djelima u ime ljubavi, a često i u ime djece.
U ime ljubavi se uglavnom počne stvarati obitelj, ali se isto tako zbog ljubavi i rastura. Ponekad se obitelj stvara radi djece, ali se radi njih i razara. Da ih se zaštiti. Bez pravog razmišljanja o svemu.
Bračni ugovor, zapravo, ne sadrži ni jednu stavku u kojoj se spominje ljubav. Brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca, koja se sklapa uz pretpostavke navedene u Obiteljskom zakonu, kojim se jamče prava, ravnopravnost, dogovor o prezimenu, mjestu stanovanja, dužnosti u vjernosti, uzajamnom pomaganju, međusobnom poštovanju, održavanju skladnih bračnih i obiteljskih odnosa, sporazumnom odlučivanju o rađanju i podizanju djece… Bračni drug nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši godinu dana života… i tako dalje, a ljubavi ni traga.
Ipak je to riječ s previše značenja. Kao i brak. Usprkos jasnim zakonskim određenjima. Svatko u takvu zajednicu ulazi s različitim pretpostavkama, najčešće svojim osobnim vizijama što je to i kako bi to trebalo izgledati. Često su to idealizacije, koje ranije ili kasnije zahtijevaju korekciju. Bitno je samo koliko je sposobnosti za prilagodbu svih sudionika.
Upravo zbog toga je razvod braka odmah nakon smrti supružnika, vrlo visoko rangiran na listi stresnih događaja, a to su oni koji bitno remete unutrašnju ravnotežu.
Stradaju svi. Prije svega oni koji se razvode, a uz njih su česte i brojne druge žrtve. Otvaraju se bezbrojne teme, sa zajedničkim nazivnikom: odsutnost roditelja pri odrastanju djece.
Naime, roditelji koji nisu prisutni u odgoju, nakon razvoda ili možda samo zato što puno rade u susjedstvu ili u inozemstvu, često izazovu različite negativne psihičke procese u svoje djece čija je dobrobit, zapravo, njihov motiv i pokretač za taj rad. Bake, tete, kumovi, očuh ili maćeha, nisu nužno loši zamjenski roditeljski objekti, ali ishodi takva razvoja su nepredvidivi. Osim depresije koja nužno prati svako odvajanje od voljenog objekta, može uslijediti idealizacija majčinske ili očinske uloge, pa u odrasloj dobi susretnemo osobe koje nikako nisu u stanju uspostaviti stabilni odnos s drugom osobom, jer joj uvijek “ono nešto nedostaje” ili uvijek odnekud iskrsne mana koja razori sve uloženo. Ponekad je to razlog za česte kratkotrajne bračne pokušaje ili za usamljenički život neke objektivno uspješne osobe.
Zato je moguće da moćni muškarac u pedesetim godinama plače jer se osjeća nevoljen, prevaren, izdan, napušten i kaje se jer je ponovno nekom povjerovao, a zna da “svi lažu” i da je on svima samo neželjena obveza – naravno da nešto nije u redu s njegovom subjektivnom prosudbom objektivnih okolnosti i odnosa. Sav teret loših emocija predbacuje supruzi, s kojom je na prvi pogled u dobrom prosječnom braku 25 godina, bez i jedne propuštene noći u zajedničkoj postelji. A već od samog jutra kreću nadmudrivanja, laži, prijevare, kompeticija oko jedinog djeteta, međusobna predbacivanja roditeljima, sve do smiraja dana i ponovnog lijeganja. I tako u nedogled.
Možda je još i gore kada ostaju zajedno “zbog djece” koja odrastaju u okruženju bez ljubavi i podrške.
Koliko ljudi hoda ovim svijetom skrivajući ili otvoreno pokazujući ranjena mjesta tijela, duše ili duha? Ima li nekog tko nema “geler” ili nije barem ogreben krhotinama nečije emocionalne eksplozije? Rane peku, a bol najčešće pulsira u ritmu srca. Ponekad se uhvati krasta, koja vrlo lako i otpadne, pa proces ponovno započne od krvarenja do svrbeža pri zarastanju, a poslije i nelagode pri svakoj promjeni vremena i kad god se pojavi oblačić koji zakloni sunce.
Ako ne zacijeli dobro, problem se ponavlja cijelog života, uvijek ispočetka, mada svakog puta u drugim okolnostima, s drugim likovima koji sudjeluju u igrokazu.
Čujemo to u govoru, susrećemo u obiteljima, u školi, na ulici, u vožnji gradom… kada susretnemo dječaka koji uporno čini nedjela kako bi privukao pažnju oca, djevojčicu koja izgleda kao dječak jer je tata htio sina ili kad upoznamo najbolju učenicu u školi, koja samo uči i nikad se ne igra, jer će tata možda ipak nekada doći na roditeljski sastanak…
“Teta, ne možeš ti doći na taj sastanak, Časna je rekla da moraju doći roditelji”, izgovorio je pun nade. Kako mu reći da oni neće doći jer ih nije briga. “Moja je mama ateist, a tata je lijen da bi me vodio na vjeronauk, pa ja neću na prvu pričest. Nema veze, ne mora se to.” Ali, išao bi kad bi ga vodili jer idu baš svi. I Maja ide, a ona mu se veoma sviđa…
Kako reći djeci tko je kriv? I zašto tata nije s mamom, “Kad je moja mama puno ljepša od te tete s kojom tata sada živi.” Tko je kriv? Nema nikakve koristi od pronalaženja “krivca”. Njegovo kažnjavanje ne umanjuje patnju ranjenoga. Rješenja treba tražiti negdje drugdje. Možda, za početak, priznati sebi da smo sami krivi, pogrešnim odlukama ili izborom, zbog neznanja, nestrpljenja, pa nekako tako pokušati objasniti i djeci. No, kako objasniti da je ljubav bila, pa otišla nekamo, a da im ne uništimo nadu i vjeru u mogućnost da su baš oni ti čija će ljubav trajati vječno.
Uvijek bih preporučila lijekove liječnika duše, psihoterapiju, razgovor o emocijama, molitvu, hagioterapiju, pa i bolesničko pomazanje.
Ako imamo vremena slušati, uvijek možemo jednostavno pitati “A gdje je tu ljubav?” Odgovor će doći, polako, ali sigurno. Treba ga uporno tražiti. Prije ili poslije spoznamo kako je zapravo samo božanska ljubav univerzalni lijek za sve ranjene duše i da su sretni jedino oni koji to mogu prihvatiti.
Do tada je istina jedino što trebamo reći djeci, naravno kada je prije svega priznamo sami sebi. A istina je da smo slabi, krhki, željni ljubavi, i da je i propali odnos ili brak bolji od nikakvog jer je bio pokušaj i korak bliže u nadi za trajnim spokojem i sigurnošću. Moramo im i reći kako je svako dijete blagoslov, dar i najviše što ljudi mogu stvoriti, neprocjenjiva dragocjenost i blago, željeno i traženo, da su oni doista jedini istinski smisao našeg života. Zapravo, samo im trebamo reći da ih volimo…
