Početna stranica » Krizma u ratnom vihoru

Krizma u ratnom vihoru

181 pregleda

Prije točno 25 godina, 3. srpnja ratne 1994. godine u župi Čajdraš kod Zenice, nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić podijelio je sakrament svete Krizme koji je primilo 346 krizmanika iz pet župa zeničkoga kraja.

Htio ne htio, čovjek lako pamti zlo, pa je uvijek dobro i inspirativno prisjetiti se svijetlih trenutaka u ružnim vremenima koji nas podsjete kako se čak i u vihoru ratnih stradanja, kada su mnogi ostajali bez svojih života, domova i najbližih, mogu realizirati dobri i plemeniti projekti uz Božju pomoć i pomoć isto tako dobrih i plemenitih ljudi. Čovjek je jedino čovjek kada čini dobro bez obzira na vremena i okolnosti i baš usprkos njima.

Ovaj datum ostat će po lijepome zapamćen u srcima mnogih Zeničana, ne samo krizmanicima i njihovoj rodbini, nego svima onima koji su bili uključeni u organizaciju proslave sakramenta Krizme. Njihovim zauzimanjem i radom vrlo brzo je bio završen vanjski oltar, betoniran pristupni put, izgrađena kapija te saniran i betoniran most. Kakve li samo simbolike i u samome mostu! Dok su ih drugi rušili, mi smo ih počeli graditi i povezivati ljude. Tadašnji čajdraški župnik vlč. Božo Markotić često mi je znao reći: „Dragi Željo, tko će to platiti? Znaš da nemam novce niti da nahranim župljane.” Međutim, u svakom vremenu, a napose onom zlom, ima dobrih i plemenitih ljudi pa je cijeli događaj ne samo uspješno realiziran, nego nam je postao iskra nade u bolja i čovječnija vremena.

U svojim memoarima Početak nestajanja Čajdraša onakvoga kakvoga smo poznavali, župnik Markotić je nagovijestio kako će nastaviti svoje pisanje o Čajdrašu što uključuje i ovu krizmu, ali, nažalost, prerana smrt ga je u tome spriječila. Bogu hvala pa su sačuvani snimljeni materijali koji su lijep podsjetnik na slavlje krizme u jeku rata.

Ova obljetnica sa sobom nosi i važnu poruku u današnje vrijeme kada mladi ljudi i cijele obitelji masovno odlaze prema Zapadu napuštajući tako svoju djedovinu i ognjišta. Od prijeratnih 1500 vjernika, danas ih je u Čajdrašu ostalo tek 400. Ako se u onim teškim vremenima imalo snage i volje radom i zajedništvom župljana osigurati barem tračak nade u ratnom beznađu, kao što je to bila Krizma, nije li se onda sasvim opravdano danas, kada nema rata, zapitati gdje je nestalo obiteljsko zajedništvo, vrijeme za prijatelje i zajednička druženja? Hoće li nas egoizam i licemjerstvo dovesti do propasti i nestanka? I ponovno, kako reče pokojni vlč. Božo „ Zapad proždire naše ljude”. Ima li nade i na našoj djedovini?

Ima! Nemojmo slušati one koji (za)vode narod plašeći ga spomenom na prošla vremena! Jer, da je bilo više svjetlosti u tunelu ratnoga mraka, kakva je bila iskra sakramenta Potvrde u župi Čajdraš, vjerujem da bi nam sada svima bilo puno bolje.