Htio ne htio, čovjek lako pamti zlo, pa je uvijek dobro i inspirativno prisjetiti se svijetlih trenutaka u ružnim vremenima koji nas podsjete kako se čak i u vihoru ratnih stradanja, kada su mnogi ostajali bez svojih života, domova i najbližih, mogu realizirati dobri i plemeniti projekti uz Božju pomoć i pomoć isto tako dobrih i plemenitih ljudi. Čovjek je jedino čovjek kada čini dobro bez obzira na vremena i okolnosti i baš usprkos njima.
Ovaj datum ostat će po lijepome zapamćen u srcima mnogih Zeničana, ne samo krizmanicima i njihovoj rodbini, nego svima onima koji su bili uključeni u organizaciju proslave sakramenta Krizme. Njihovim zauzimanjem i radom vrlo brzo je bio završen vanjski oltar, betoniran pristupni put, izgrađena kapija te saniran i betoniran most. Kakve li samo simbolike i u samome mostu! Dok su ih drugi rušili, mi smo ih počeli graditi i povezivati ljude. Tadašnji čajdraški župnik vlč. Božo Markotić često mi je znao reći: „Dragi Željo, tko će to platiti? Znaš da nemam novce niti da nahranim župljane.” Međutim, u svakom vremenu, a napose onom zlom, ima dobrih i plemenitih ljudi pa je cijeli događaj ne samo uspješno realiziran, nego nam je postao iskra nade u bolja i čovječnija vremena.
U svojim memoarima Početak nestajanja Čajdraša onakvoga kakvoga smo poznavali, župnik Markotić je nagovijestio kako će nastaviti svoje pisanje o Čajdrašu što uključuje i ovu krizmu, ali, nažalost, prerana smrt ga je u tome spriječila. Bogu hvala pa su sačuvani snimljeni materijali koji su lijep podsjetnik na slavlje krizme u jeku rata.
Ova obljetnica sa sobom nosi i važnu poruku u današnje vrijeme kada mladi ljudi i cijele obitelji masovno odlaze prema Zapadu napuštajući tako svoju djedovinu i ognjišta. Od prijeratnih 1500 vjernika, danas ih je u Čajdrašu ostalo tek 400. Ako se u onim teškim vremenima imalo snage i volje radom i zajedništvom župljana osigurati barem tračak nade u ratnom beznađu, kao što je to bila Krizma, nije li se onda sasvim opravdano danas, kada nema rata, zapitati gdje je nestalo obiteljsko zajedništvo, vrijeme za prijatelje i zajednička druženja? Hoće li nas egoizam i licemjerstvo dovesti do propasti i nestanka? I ponovno, kako reče pokojni vlč. Božo „ Zapad proždire naše ljude”. Ima li nade i na našoj djedovini?
Ima! Nemojmo slušati one koji (za)vode narod plašeći ga spomenom na prošla vremena! Jer, da je bilo više svjetlosti u tunelu ratnoga mraka, kakva je bila iskra sakramenta Potvrde u župi Čajdraš, vjerujem da bi nam sada svima bilo puno bolje.
