Početna stranica » U Hrvatsku je budućnost već stigla!

U Hrvatsku je budućnost već stigla!

222 pregleda

Zajedljivi bi mogli reći kako je Hrvatska opet postala graničar Zapada prema Istoku… A čuvati granicu nikada nije bilo ni zahvalno, ni jeftino. Zato je u hrvatskom, ali i europskom interesu da se što prije integriraju i susjedne zemlje, koliko se god nemogućim činilo ispunjavanje visokih briselskih kriterija

Hrvatska je 2023. godinu započela dvama velikim političkim iskoracima koji će značajno utjecati na njezinu budućnost. Prvi je uvođenje eura kao hrvatske valute, a drugi je ulazak u šengensku zonu, odnosno ukidanje graničnih prijelaza i carinskih kontrola prema Sloveniji, Mađarskoj i Italiji na moru.

Koliko god emotivno bili vezani uz hrvatsku kunu, ionako smo sve ozbiljnije iznose – od kupnje auta do prodaje stana – računali u eurima, a i osjećali smo se nekako sigurnije kad smo štedjeli u europskoj, umjesto u domaćoj valuti. Ključna vanjskotrgovinska razmjena se obavlja s državama koje plaćaju u eurima, poput Njemačke, Italije i Slovenije, pa će ovaj potez sigurno pridonijeti jednostavnijem poslovanju, ali i investicijama.

A što se tiče ukidanja granica i slobode kretanja sve do sjevera Europe, definitivno će najviše profitirati hrvatski državljani i turisti koji dolaze u Hrvatsku. Budući da se čak 80 posto robne razmjene odvija s državama unutar Schengena olakšanje će doživjeti naši prijevoznici i špediteri koji više neće morati čekati u kolonama pred granicama sjeverozapadnih susjeda. Isto tako 75 % turista nam dolazi iz tih država, pa su oduševljeno dočekali vijest da neće više biti gužvi pred policijskim i carinskim kućicama. Što se tiče najduže hrvatske granice, one prema Bosni i Hercegovini, budući da sada predstavlja vanjsku granicu Europske unije, ona će nedvojbeno biti nepropusnija, ali hrvatski državljani, odnosno državljani Europske unije, imat će poseban trak…

Povjerenje Europske unije

Iako bismo štošta mogli zamjeriti hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, od nedostatka ozbiljnijih reformi, spore obnove stradalih područja u potresu pa do loše kadrovske politike, treba mu odati priznanje kad je u pitanju položaj Hrvatske unutar Europske unije. Hrvatskoj se tamo vjeruje. Zahvaljujući dubljoj integraciji koju smo ostvarili, možemo zaboraviti priče o Europi dviju brzina ili državama prvoga i drugoga reda. Hrvatska sada predstavlja klub 15 europskih država koje čine samu jezgru Europske unije, odnosno koje su istodobno članice eurozone, carinske unije i NATO saveza. To nažalost nismo postigli gospodarskim razvojem, ali jesmo povjerenjem koje smo zadobili kao odgovorna i sigurna članica koja ispunjava svoje obveze, poštuje europske vrijednosti i pridonosi stabilnosti zajednice.

Tek kad se osvrnemo i vidimo u kakvoj se situaciji nalaze susjedne zemlje, shvatimo koliki je odmak Hrvatska napravila od tzv. Zapadnoga Balkana u samo devet godina članstva u Europskoj uniji. Mnogi koji su strahovali da će neke međunarodne mračne sile pokušati vratiti Hrvatsku u neku balkansku ili postjugoslavensku zajednicu konačno mogu odahnuti. Hrvatska se pozicionirala tamo gdje joj je i mjesto, zajedno s državama s kojima dijeli stoljetnu povijest i kulturu. No, zajedljivi bi mogli reći kako je Hrvatska opet postala graničar Zapada prema Istoku… A čuvati granicu nikada nije bilo ni zahvalno, ni jeftino. Zato je u hrvatskom, ali i europskom interesu da se što prije integriraju i susjedne zemlje, koliko se god nemogućim činilo ispunjavanje visokih briselskih kriterija. Status zemlje kandidata Bosni i Hercegovini velika je gesta Brisela, ali i obveza novoj vladi, da se konačno pozabavi ozbiljnim stvarima.

Demografska budućnost

A kad govorimo o budućnosti, koliko se god Hrvatska međunarodno dobro pozicionirala, nema puno razloga za optimizam kad je u pitanju demografska budućnost. Hrvatska je prošlu godinu završila s najmanje novorođene djece u novijoj povijesti – manje od 35 tisuća, dok broj umrlih prelazi 60 tisuća. Trenutačno imamo 55 tisuća učenika manje nego prije samo 10 godina. Sve to znači manje studenata za nekoliko godina, a potom i manje radne snage… Ukupni broj stanovnika će nastaviti padati.

Jedna od najsnažnijih asocijacija na Hrvatsku u zemljama iz kojih nam dolaze turisti jest pridjev lijepa. A ako je svijetu jasno da je Hrvatska lijepa, sigurna, raznolika, bogata prirodnim bogatstvima te prometno dobro povezana, sigurno neće ostati pusta. Naselit će ju očito neki tuđi ljudi. A odgovornost je države, koja očito ne zna kako potaknuti demografsku obnovu i povratak iseljenika i njihovih potomaka iz dijaspore, hoće li ih uspjeti integrirati i od njih napraviti odgovorne hrvatske građane koji će poštovati naš identitet, kulturu, povijest i način života. Ili će oni promijeniti lice Hrvatske.

Gotovo nečujno takva budućnost se već događa. Ne samo da su vrijedni i radišni Filipinci i Nepalci postali nova radna snaga u hrvatskom turizmu već novi useljenici iz najudaljenijih dijelova svijeta postaju naša stvarnost diljem zemlje. Njima su prihvatljiva i naša mala mjesta iz kojih su Hrvati masovno iselili u Irsku i Njemačku. Tijekom prosinca sam u Zagrebu u jednom danu znao doživjeti da me u lokalnom kafiću konobarica posluži na engleskom jeziku, u pekarnici dočeka ljubazna Filipinka, vozač taksija bude iz neke arapske zemlje, a pizzu za klince mi dostavi simpatični dostavljač koji hrvatski ne razumije, a engleski slabo govori. Razgovarajući s poslodavcima koji muku muče s radnom snagom, doznajem kako više nema jeftine radne snage. Sve njih sada plaćaju onoliko koliko nisu htjeli dati mladim Hrvatima prije nekoliko godina pa su bili prisiljeni otići u inozemstvo. A sad nemaju izbora pa pristaju na sve. Kako u BiH ne bi ponavljali hrvatske pogreške, valjalo bi razmisliti o poštenijoj plaći, prijavi i boljim uvjetima rada za domaće ljude. Kako reče jedan poznanik iz turističke branše – čak ni radišnost vrijednih ljudi, koje je potreba natjerala da budućnost ostvare u Hrvatskoj, ne može zamijeniti iskustvo i znanje domaćih ljudi.

Istinski Hrvati

Hrvatska neminovno postaje useljenička zemlja. No, kako bi privukla mlade i talentirane ljude iz svijeta, a ne samo one koji nemaju izbora, pored slikovitosti i sigurnosti te zaraznoga načina života, što privlači turiste, morat će poraditi i na snažnijem gospodarskom razvoju, otvaranju prilika i dobro plaćenih radnih mjesta, učinkovitosti institucija i smanjenju birokracije. A onda je stvar na svima nama da ih – ne samo formalnim dobivanjem državljanstva – već svojim vrijednostima, istinskom vjerom i pogledima u budućnost, pretvorimo u političke Hrvate, kao što je našim precima to polazilo za rukom u 19. stoljeću. Prisjetimo se samo velikana narodnoga preporoda. Dimitrije Demeter bio je grčkoga podrijetla, skladatelj Ferdo Livadić rođen je u Celju kao Ferdinand Wiesner, baš kao i prvi profesionalni hrvatski književnik i jedan od predvodnika ilirskoga pokreta Stanko Vraz. Pravo ime mu je Jakob Frass, ali oduševljen ilirskom idejom promijenio je ime, odrekao se čak i materinskoga jezika pa i narodnosti. Velikan hrvatske glazbe, autor prve hrvatske opere „Ljubav i zloba”, Vatroslav Lisinski rođen je u Zagrebu u slovensko-njemačko-židovskoj obitelji kao Ignac Fuchs. Zahvaljujući njemu, Hrvati su, nakon Nijemaca i Rusa, postali treći narod u Europi koji je dobio nacionalnu operu. Prvi zagrebački nadbiskup i mitropolit Juraj Haulik bio je Slovak rođenjem i pouzdanik bečkoga dvora, međutim svojim djelovanjem postao je jedan od najvećih Hrvata toga doba. Zdušno je podupirao narodni preporod i odupirao se mađarizaciji, zaslužan je za uvođenje hrvatskoga jezika u škole i javnu upravu, a dao je i golem doprinos kulturnom i gospodarskom napretku Hrvatske. Hrvatski blaženik Ivan Merz, rođen u Banjaluci, a umro u Zagrebu, po ocu je sudetski Nijemac, a po majci Židov. Veliki hrvatski skladatelj Boris Papandopulo bio je sin rusko-grčkoga plemenitaša Konstantina. I dugačak bi bio niz nabrojiti sve zaslužnike po kojima zagrebačke ulice nose imena, a koje je hrvatska metropola pretvorila u istinske Hrvate. Pitanje je samo mogu li današnji Hrvati doseljenicima ponovno biti uzor i inspiracija kao tada? Ako se demografski ne oporavimo, bilo s više novorođene djece, bilo useljavanjem onih koji će pridonijeti razvoju i boljitku zemlje, zabadava nam i eurozona i Schengen s početka ove priče.