Dok stručnjaci predviđaju konačan broj milijuna i milijardi koje će biti potrošene za vrijeme blagdana i visinu božićnica ove godine u odnosu na prošlu, velikom broju uopće zaposlenih je i plaća iluzija. Stigla je i preporuka mjerodavnih da se izbjegava kupovina predmeta masovne proizvodnje sumnjive kvalitete, kineskih, a prednost daje onima ručno izrađenim, autohtonim, ekološki čistim… Još kad bi nam i platežna moć pratila takve preporuke… U konačnici, potpuno je svejedno na kupovinu kakvih proizvoda se sveo ovakav blagdan. Sveo se… Stoga ćemo i dalje neosviješteno i priprosto kupovati crveno-zelene stolnjake, ubruse, ukrase koji znaju biti nesavršeno skrojeni, obojeni ili nacrtani, sitne figurice i plastične vjenčiće, nerazmjerne anđelčiće, čudnovate snjegoviće i vilenjake kojima je nakon blagdana ionako teško pronaći mjesto za pohranu. Ali, čovjeka veseli! Pričat ćemo o receptima i pripremi slastica i onda opet pripremiti, uglavnom one tradicionalne. Sjetit ćemo se raznih Božića, ali tek rijetko onih usamljenih. Sjećam se priče dragoga poznanika koji je jedan Božić proveo sam i gotovo bez ičega u velikom europskom gradu, kroz prozore kuća i stanova samo u prolazu gledao tuđi Božić. Koliko će naših sunarodnjaka tamo negdje po Irskoj, Njemačkoj ili još dalje, ove godine imati takav Božić?
U svom hodu prema Božiću, prema kraju kalendarske godine, sažet ćemo, još jednom, proteklu godinu. Objektivnost ovisi o trenutnom raspoloženju. Ipak, bit će teško ne sjetiti se pogleda radnika iz raznih Uljanika, reformi koje su same sebi svrha. Pa političkih transfera, izbora, predizbora, utaja i afera, najavljene promjene mirovinskoga zakona, cijena goriva koje variraju kao EKG snimka… E, da, stanja u zdravstvu, pa, kažu, škrtih turista, gužvi po cestama, nezadovoljnih učitelja, medicinskih sestara, vozača taksija, inertne gradske uprave i čudno organiziranoga odvoza otpada, stečaja, kaznenih prijava, uvijek novih službenih automobila za milijune nečijih novčanih jedinica, smjena i otkaza, i sveprisutne Europske unije koja, kao da neplanirano ima slobodan sat zbog nečijega nenajavljenog izostanka, pa ne zna kud bi sa sobom, ali zna da nekuda bi… I svakako, rijeka izbjeglica koje, poslane od nekoga nekuda, u prolasku lome društvene, civilizacijske norme, uzimaju zakon u svoje ruke i pri tom, neizbježno, doživljavaju egzistencijalne, osobne, ljudske drame… Moj Bože, kakav kaos…
Unatoč suvremenom slanju čestitke u obliku sličice ili poruke i to iste svima iz imenika svoga pametnoga telefona, koje samo ukradu dio Božića koji provedemo zureći u mali ekran, nesuvremeno sam sačuvala duh Božića ispisan na pomno biranim čestitkama
Sigurna sam da je puno bolje ostati na osobnoj razini, u svom malom svemiru. Biti sretan zbog rođenja djevojčica i dječaka u vlastitoj obitelji i krugu poznanika. Novoga života za bolji svijet, jer dok je ljudi bit će i nade i pokušaja. Biti tek nakratko shrvan zbog bolesti svoga bližnjega, puno više biti ponosan na njega i njegovu borbu da iziđe kao pobjednik. Shvatiti bolest kao priliku da ojačamo, shvatimo vrijednost preostaloga nam vremena. Kao i tugu zbog ljudi koji su tijekom protekle godine otišli zauvijek iz naših života, na ovaj ili onaj način. Bolje je sjetiti se lijepoga, zajedno provedenoga, ne žaliti za onim što neće biti. Jer neće! Nadmoć gubitku dajemo samo mi. Idemo dalje! A ljutnja ili tuga će proći. Sve prođe. Bog nam na put uvijek stavlja nove, dobre ljude. Treba biti sretan zbog uspjeha – naših poznanika, prijatelja, vlastite djece, bili svi oni mala ili velika djeca. A ako je ova godina bila baš teška, zahtjevna? Onda ćemo biti sretni jer je prošla, jer smo izgurali. Sljedeća će sigurno biti bolja. Mora!
O Božiću i o nama ljudima u njemu sve je već rečeno. Teško je prisjetiti se nečega novog, neispričanog. Svake godine tek žmirka čežnja u srcu za onim božićnim vremenom kada se manje bučno i potrošački slavilo, a više zajedno, stvarno zajedno, provodilo dane… Ručati čovjek ne može dva puta u istom danu, a i darovi su često samo formalnost bez prethodnoga promišljanja o osobi kojoj su namijenjeni. Duh i iščekivanje rođenja Djeteta, rumena lica i vesele oči, kriju se sada tek u užurbanoj i svečanoj atmosferi crkve prije ponoćke. Kao kad stiže dugo iščekivani, dragi gost. Oni najslađi posljednji trenuci prije nego stane pred vrata, prije zagrljaja dobrodošlice.
Još je jedno lice Božića poseban dio mene i uvijek ga spominjem, ono koje mi ni drukčija vremena ne mogu ukrasti – čestitanje. Čuvam svežanj starih čestitki zajedno s božićnim ukrasima i svake ih godine ponovno pregledavam i slažem ispod okićenoga drvca. Ima tu čestitki ispisanih nejednakim slovima koje su moja djeca izrađivala u školi ili još u vrtiću, onih s nezgrapno nacrtanim likovima, velikim darovima i još većim vrpcama. Pa čestitki od nekih koji više nisu s nama, pa onda od onih čiji nas dragi rukopis tradicionalno doprati u svaki Božić… Eto, unatoč suvremenom slanju čestitke u obliku sličice ili poruke i to iste svima iz imenika svoga pametnoga telefona, koje samo ukradu dio Božića koji provedemo zureći u mali ekran, nesuvremeno sam sačuvala duh Božića ispisan na pomno biranim čestitkama. Sigurna sam da većina može pronaći takve čestitke negdje u ladicama i kutijama vlastitoga doma. Možda baš sad?
Hm, je li uopće tko ostao da mu nisam čestitala Božić do sada? Znam, onoj visokoj namrštenoj trgovkinji u našoj kvartovskoj trgovini, koja hoda iza mene kao sjena i probada me pogledom. Nije valjda da izgledam kao netko tko će ukrasti pakiranje makarona ili kilogram riže? Ili našem poštaru slobodarskoga duha kojemu se ne da niti pokušati uručiti preporučenu pošiljku, već obavijest o neuspjeloj isporuci gurne u sandučić čak i kad smo kod kuće i odzvižduče dalje? Ceduljica ostane skrivena u dnu sandučića dok ne prođe rok za preuzimanje pošiljke na pošti, kao i toliko puta do sada. Možda našoj medicinskoj sestri koja redovito postigne da se osjetim nevidljivom u čekaonici? Silni neki ljudi ulaze i izlaze, bez čekanja, a ja čekam i čekam… Ili vozaču tramvaja koji nalakćen s dosadom na licu čeka na stanici sve do trenutka kad ja stignem do vrata, a onda ih zatvori i ode? Kao da ispunjava dnevnu kvotu ostavljenih putnika. Možda susjedu koji redovito parkira preko dva parkirna mjesta, ili baca opuške sa svoga prozora pod moj ili s balkona nešto istresa, prolijeva, što god? Komunalnom radniku koji kantu, nakon što je isprazni, ostavi na tako blesavom mjestu kao da je pokušala bježati preko ceste, a glomaznu ambalažu koja je bila pored nje, jer unutra očito nije stala, ostavi netaknutu? Valjda da najprije pokisne. Puno je onih koji tijekom dana druge guraju, na njih viču ili ih ignoriraju, ponekad i, priznat ćete, mrvicu i napakoste. E, pa, još su mi samo oni ostali bez čestitke. Zato svima njima od srca čestitam Božić i želim da ih malo radosti zbog rođenja Djeteta, one koja vlada na ulazu u crkvu na Badnju večer, bocne u srce i da ove dane provedu nasmijani u krugu svojih najmilijih. A njihov odnos prema nama? Budimo realni, bit će kao i do sada. Takav je život. Zanimljiv! Sretan nam Božić!
