Sabor je održan 325. godine u Niceji (danas turski grad Iznik, nedaleko od Istanbula) prije 1.700 godina. Treba znati da je u prvim stoljećima svoga postojanja kršćanstvo bilo progonjeno, a najviše početkom 4. stoljeća za vladavine rimskoga cara Dioklecijana. Car Konstantin I Veliki dao je kršćanstvu slobodu g. 313. tako što ga je proglasio dopuštenom religijom (religio licita) u Rimskom Carstvu. Ovome valja dodati da je Konstantin umro g. 337, a da je car Teodozije g. 380. proglasio kršćanstvo državnom religijom, odnosno jedinom priznatom religijom Rimskoga Carstva.
Konstantin je sazvao opći crkveni sabor u Niceji s nakanom da uspostavi mir i jedinstvo na cijelom području svoga Carstva. Nemiri i nejedinstvo nastali su zbog toga što se pojavilo krivovjerje koje je nazvano arijanizam, po njegovu začetniku Ariju, svećeniku rodom iz Libije, koji je djelovao u Aleksandriji. Car Konstantin znao je da nema političkoga jedinstva bez vjerskoga i smatrao je da je vjersko jedinstvo temelj političkoga jedinstva. Saborski su oci krsni simbol – a to je ispovijest vjere u sakramentu krštenja, u kojem se ispovijeda vjera u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, dakle, u sve tri božanske osobe Presvetoga Trojstva – htjeli razumjeti i protumačiti svojim vjernicima te tako isključiti krivovjerje (herezu).
A kako je krivovjerje nastalo? Tako što je Arije bio čovjek svoga vremena i preuzeo je predodžbu o Bogu svoga vremena, pa je mislio da je Sin proizašao iz Oca emanacijom (istjecanjem, izviranjem). U to doba vladalo je hijerarhijsko ili emanacijsko mišljenje, koje je priznavalo hijerarhiju bitka (stvarnosti). U hijerarhijskom mišljenju ono što je stajalo u vrhu hijerarhijske piramide bilo je najsavršenije, a ono što se nalazilo na dnu najnesavršenije; ono što je stajalo niže u piramidi, bilo je niže i u bitnom smislu. To je najočitije kod grčkoga filozofa Plotina (205–270), koji je tvrdio da je sve nastalo iz Jednoga, a Jedno je hipostaza utemeljena u samoj sebi. Iz Jednoga proizlazi druga hipostaza koja se zove Duh ili Um, a onda i treća hipostaza koja se zove Duša. Na dnu piramide stoji materija kao nešto najnesavršenije. Plotin (plotinizam, srednji platonizam i neoplatonizam) imao je velik utjecaj na razvoj europskoga mišljenja, jer se svaka hijerarhija u vojsci, religiji, državi, društvu, obitelji i drugdje pozivala na hijerarhiju bitka.
Upravo su tu hijerarhijsku piramidu odbacili saborski oci u Niceji zastupajući istobitnost Oca i Sina, dakle, bitnu jednakost Oca i Sina. Isticanjem bitne jednakosti Oca, Sina i Duha Svetoga te istodobno isticanjem njihove stvarne različitosti saborski su se oci suprotstavili židovskom i srednjoplatonskom razumijevanju Boga. Prema tome, saborski su oci biblijsko-crkvenu tradiciju o Božjem Sinu sačuvali, i to djelomice uporabom nebiblijske riječi, a ona je homoúsios, što znači istobitan. Joseph Ratzinger / Benedikt XVI u svojim djelima smatra sintezu hebrejske i grčke misli doprinosom razvoju vjere i zato je za njega homoúsios (istobitan) ključna riječ na općim saborima u Niceji, Carigradu i Kalcedonu.
Za Ratzingera riječ homoúsios prijevod je biblijske riječ Sin. Odabir riječi homoúsios za Ratzingera nije znak prilagođavanja kršćanske vjere filozofskom monoteizmu i grčkom mišljenju, nego izraz vjernosti evanđelju. Saborski oci u Niceji ovom su riječju izrazili ono po čemu se razlikuju kršćanstvo i tadašnja filozofija. Dakle, ovdje nije riječ o heleniziranju kršćanske vjere, nego o razumijevanju vjere koje je primjereno tom vremenu. Teško je tijekom povijesti Europe i svijeta bila prihvaćana misao o jednakosti: da su božanske osobe jednake, da su istobitne (isti biti) te da su svi ljudi jednaki, dakle, iste biti. Uvjerenje da je netko viši od nekoga u bitnome smislu odvodi čovjeka i čovječanstvo u nasilje, čemu neposredno svjedočimo u svojoj svakidašnjici.
Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, i u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, i u Duha Svetoga.
