Pokušavajući ignorirati svoj majčinski poriv da sjednem u auto, pokupim dijete iz škole i umirim ga zagrljajima i naravno domaćom juhicom, udahnem i ja duboko. Koncentriram se na telefon i brzim palčevima uvježbano tipkam poruku kao da sam na nekom kvizu u kojemu se natječem s gospođom Panikom koja se u trenutku može razviti iz ‘blage’ u ‘ozbiljnu’.
„Ispit i ocjena nisu odraz tvoje vrijednosti. Jesu važni danas i dobro bi bilo da uvažiš tremu i prepoznaš da je razlog što ju osjećaš tvoja savjesnost i želja da postigneš dobre rezultate. Ali onda zahvali tremi i reci joj da je odradila svoj zadatak i da je sad više ne trebaš, jer ovaj ispit neće odrediti tko si i što si. Udahni mir, a izdahni tremu i paniku.”
„Hvala ti. Puno mi znači”, stiže poruka natrag nakon nekoliko sekundi. I drugih sat vremena kasnije: „Dobio sam jako lošu ocjenu.” „Nema veze. Volim te”, odgovorim mu.
Tog poslijepodneva vratio se iz škole dobro raspoložen. Odmah me je zagrlio i zahvalio mi što se ne ljutim na njega, što ga i dalje volim i podržavam. Oboje znamo da je to normalno i da mi ne mora zahvaljivati, ali znamo i to da su izgovorene riječi potvrda naših misli i osjećaja. Kada ih podijelimo, postaju još jači dio našega iskustva stvarnosti koje onda ili zadržimo jer nam pomažu ili otpustimo da nas više ne gnjave.
„Hvala ti što vjeruješ u mene, što mi ne prigovaraš da se nisam dosta trudio, i što me ne kažnjavaš zbog propusta. Već sam zamolio učiteljicu za priliku da ispravim ocjenu. Sada znam gdje sam napravio grešku. A možda sam se malo previše opteretio prosjekom ocjena”, objasnio mi je sin s osjećajem olakšanja i pokazao mi izvrsno napisan e-mail učiteljici.
Škole u našem mjestu pune su savjesnih i marljivih školaraca, ali i roditelja zavidnih statusa i karijera. Lako je upasti u zamku poistovjećivanja svoje vrijednosti sa skupim autima, dizajnerskom odjećom, egzotičnim putovanjima, statusom popularnosti i lajkovima na društvenim mrežama. Djeca su pod stalnim pritiskom da zadovolje očekivanja društva. Puno ih pati od tjeskobe, depresije i simptoma stresa, a onda im još roditelji kažu da su razočarani njima i uskraćuju im podršku koja im tada najviše treba.
S druge strane, kada roditelji, učitelji i mentori tretiraju dijete s poštovanjem i povjerenjem, kada mu dopuštaju da ono razvije vlastitu osobnost, vrline i nadarenost, kada ga volimo bezuvjetnom ljubavlju, oslobađamo ga od pritiska i opterećenja, tada ono može mirno disati i izrasti u zdravu i produktivnu osobu.
Ti znaš bolje
Neki mudrac rekao je kako je najveći dar učitelja naučiti đaka da misli svojom glavom, jer koliko god nas netko uvjerava da zna što je najbolje za nas, on jedino može znati što je najbolje za njega, a ne za nas. Jer svatko od nas ima drukčiji spoj iskustava, razmišljanja, senzibiliteta, životnih situacija, mentalnih, emotivnih i duhovnih sklopova.
Stella je talentirana sedamnaestogodišnjakinja koja piše pjesme, svira nekoliko instrumenata i pjeva. Agentica koja joj organizira koncerte poslala ju je meni na poučavanje kako bih joj pomogla usavršiti program i pripremiti ga za tinejdžersku publiku. Stella je imala brižno pripremljena pitanja i bila je spremna tipkati odgovore u svoj telefon. „Kojom pjesmom da započnem program? Koliko originala i koliko poznatih pjesama? Što kazati publici?”
Prisjetila sam se svoje mladosti i svojih početaka – godina u kojima smo svi ispunjeni neustrašivom kreativnošću, neopterećeni i slobodni u stvaranju nečega lijepog, ali i zbog nedostatka iskustva nesigurni u sebe. Tko od nas nije poštivao odrasle i oslanjao se na odgovore onih koje smo pitali za savjet, ali i dopuštali da mišljenja onih koje nismo pitali utječu na naše odluke? S vremenom svatko od nas shvati da se moramo pouzdati u sebe i Božju providnost, upotrijebiti informacije koje smo za sebe prikupili, pratiti svoj put i na taj način postati sukreatorima života a ne ostati podložnim konzumentima.
„Da sjediš u publici sa svojim vršnjacima i čekaš nastup neke mlade djevojke za koju nikad prije nisi čula, kakva pjesma bi ti privukla pažnju i učinila te opuštenom i zaintrigiranom programom?” odgovorila sam Stelli pitanjem. Kao trener osobnoga i profesionalnoga razvoja ne dijelim savjete nego pitanjima usmjeravam klijenta da sam pronađe odgovore.
Stella je podigla glavu s telefona i iz te nove perspektive odmah je počela s idejama. Nakon pola sata poučavanja Stella je zračila uzbuđenjem i novim izazovom koji joj neće samo pomoći osmisliti izvrstan program nego će joj biti i novi način pronalaženja rješenja i poticaj vjere u sebe. Jer Stella zna puno bolje od mene na koji način njezina generacija reagira na glazbu. Naravno da joj ja – ili neki drugi glazbeni trener, sa sigurnošću možemo dati „recept za osvajanje publike”, ali to će uvijek biti tuđi recept a ne njena autentičnost i unikatnost s kojom ju je Bog stvorio.
Još je gore kada si mi koji imamo više iskustva i znanja od mladih uzmemo za pravo da ih oblikujemo u vizije koje mi imamo za njih i kritiziramo ih ako ne ispune naša očekivanja. Možda ni sami nismo svjesni koliki utjecaj imamo na njihove odluke i budućnost. Zahtijevamo da prihvate naša uvjerenja ne shvaćajući da im svojim apsolutnim autoritetom uskraćujemo mogućnost da ih sami razviju – s puno dubljim i temeljitim razumijevanjem.
Influenceri
Možemo djetetu sto puta reći da mora jesti špinat i blitvu, ali ako ono ne razumije kako taj špinat ili blitva djeluje na naše zdravlje, čim ode od kuće, zamijenit će hranjive namirnice s primamljivim jelima koje im glasne i nametljive reklame preporučuju.
Svatko od nas ima priliku osposobiti mlade da pozitivno mijenjaju svijet. Dati im udicu a ne ribu znači više od davanja samog alata. Uz udicu možemo im reći koje mjesto je najbolje za pecanje, ali kada ih naučimo na koji način sami trebaju promatraju struje i ponašanje riba i pustimo ih da probaju sami pa makar se sto puta vratili praznih ruku, neće biti podložni kojekakvim obećanjima lakih ulova.
„Tko je tvoj najdraži influencer?” upitala sam sina jedne večeri nakon razgovora o popularnim emisijama, videoigricama i najnovijim tenisicama. „Moj prijatelj Emery”, brzo mi je odgovorio. „Zašto?” „Jer piše izvrsne pjesme i želi svojim pjesmama inspirirati ljude.” Objasnila sam mu da sam mislila na influencere koji promoviraju tenisice. Nije mu nitko pao na pamet. Još je kao mali shvatio da većina blještavih objekata koje mu netko želi prodati brzo izgubi sjaj. (Ta me je lekcija koštala novaca, ali isplatila se.)
Isto pitanje sam postavila starijem sinu. Odgovorio mi je da jedino prati one koji promoviraju teme kao što su mentalno zdravlje, pozitivni i zdravi stav prema sebi i svom izgledu, i one koji su iskreni. Zahvaljujući algoritmima, influenceri kojima je samo važan broj klikova ne pojavljuju se na njegovim mrežama.
Kakve čudesne sinove imam, pomislila sam bez osjećaja da sam ja zaslužna za to. Kada poštujemo mlade i pustimo ih da sami pronađu moralni kompas (koji je urezan u DNK svakoga čovjeka), kada im se ne namećemo kao totalitarni režim nego uvažavamo njihova pitanja i radoznalost, neće nas razočarati. Štoviše, vjerujem da oni imaju bolji uvid u nove struje društva i znaju gdje i kako baciti mreže i „loviti srca božanskom riječi”.
„Mama, učiteljica je pohvalila moju samoinicijativu i rekla da vjeruje u davanje druge šanse. Dobio sam peticu”, rekao mi je sin uz veliki ponosni osmijeh. „Volim te”, rekli smo jedno drugome u isti glas.
