Ovo je ljeto prošlo u sjeni zastrašujućih i zabrinjavajućih vijesti, kakve ne pamtimo od Domovinskoga rata. Postali smo, htjeli ne htjeli, stručnjaci za nuklearne prijetnje Rusije, zemljopis, povijest i poljoprivredu Ukrajine, etnički sastav stanovnika Krima, Hersona i Donbasa, kalibre topničkoga oružja, domet turskih dronova, granice baltičkih zemalja, plinovode i naftovode, LNG, američke izbore, iranske fetve, wuhanske šišmiše, COVID sojeve, majmunske boginje, vrste cjepiva, razlike u nuspojavama proteinskih, vektorskih i mRNA cjepiva, ekonomsku logiku inflacije, uzročnike globalnoga zatopljenja, kataklizme koje samo što nisu pogodile planet zbog klimatskih promjena i još koješta. Puno je zbivanja koja utječu, ili se tumače kao da utječu, na veći dio svijeta. Slika koju mediji stvaraju o njima je da neposredno utječu na nas. Mediji nam predlažu da strahujemo od zaraze, bolesti, rata, požara, poplave, cunamija, vrućine, hladnoće, potresa, siromaštva, oskudice i gladi. Ovih sam se dana iznenadio koliko su ti medijski prijedlozi učinkoviti. Pametna, obrazovana, odgovorna osoba, vjernik k tomu, rekla mi je da živi u agoniji zbog straha od klimatskih promjena. Druga je osoba ispričala svoj nedavni san: usred druženja s prijateljima svi su iznebuha potražili zaklon jer je pala nuklearna bomba. Strah od virusa pak nije prošao ni kad je prošla pandemija. Nije malo onih kojima je maska za lice postala dio odjeće, pa je nose i kad se sami voze u automobilu. Doista, teško se oduprijeti poplavi loših i apokaliptičnih poruka koje nas obasipaju odasvud. Javnim prostorom dominira, kako je to zgodno rekao jedan hercegovački franjevac, marketing zabave i marketing straha.
Čega se bojimo?
Rastrgan između hedonizma i egzistencijalnih strahova moderni je čovjek žrtva svojih požuda, nad kojima ne vlada, i izvanjskih okolnosti, nad kojima također ne vlada. Psihijatrija i plastična kirurgija postali su valjda najunosnije grane medicine. Drugi vidovi utjehe, mahom oni koji izazivaju ovisnosti, poput alkohola, droge, kocke, bludničenja, prejedanja, manijakalnoga šopingiranja ili kompulzivnoga surfanja internetom postaju sveprisutni i sve više društveno prihvatljivi. Prosječan Europljanin, pa tako i Hrvat, materijalno gledano nikad nije živio tako dobro kao danas. Istodobno je izgledno kako prosječan Europljanin, pa tako i Hrvat, nikad nije bio toliko tjeskoban, nezadovoljan i preplašen kao danas.
Da će svijet, koji je bez Krista izgubljen, tonuti u sve dublje bezakonje i beznađe, za kršćane koji čitaju Sveto pismo nije novost. Ljudima je u svijetu prije svega potrebna poruka evanđelja, radosna vijest o tome da ih je Bog pomirio sa sobom u Kristu. Prije spoznaje o tom pomirenju vjere i obraćenja, strah i tjeskobnost se, gotovo se može reći, podrazumijevaju. Bezbožan, poročan život ne može uroditi plodovima mira i radosti. Apostol Pavao o tome je grubo jasan: „Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovječju koja čini zlo” (Rim 2,9).
Kršćanin pak, katolik koji je život predao Isusu kao Spasitelju i Gospodinu, ne bi trebao dopustiti da ga obuzmu strahovi i tjeskobe.
Dolazak je tjeskobnih vremena nagoviješten u evanđeljima i poslanicama. Isus tako opominje: „A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se” (Lk 21,9). Na kome je odgovornost da kao Isusovi sljedbenici ne živimo u strahu? Na državi? Crkvi? Župniku? Ne, nego na nama samima. Isus dalje upozorava: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama” (Lk 21,34). Mi, dakle, imamo paziti na se. U tome primamo Božju pomoć, što saznajemo iz novozavjetnoga obećanja: „Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora” (Tim 1,7). Izvanjske okolnosti mogu nam biti protivne, kao što su puno puta u prošlosti i bile. Ni ratovi, ni bolesti, ni prirodne katastrofe nisu ništa novo i za njih se slobodno može kazati da su normalni, ali njihova vlast nad duševnim i duhovnim stanjem onoga tko se pouzdaje u Gospodina nije: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?” pita Pavao kršćane okupljene u Rimu. Potom zaključuje: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,35-39).
Treniranje vjere
Nemiri koji nas okružuju kršćanima mogu poslužiti kao neka vrsta indikatorskoga „lakmus papira”. Oni nam mogu pomoći da spoznamo svoje duhovno stanje. Ako u meni prevladavaju strahovi i tjeskobe, to bi mogao biti znak da je moja vjera slaba a vjernički život mlak. Možda ne poznajem božanskih obećanja? Možda previše vremena provodim slušajući kuknjavu i depresivne prognoze medija, a premalo slušajući utjehu i ohrabrenja iz Svetoga pisma? Možda se previše družim s onima čija su usta puna poruge, prijezira, nepravednosti i grijeha, a premalo s kršćanima, u zajedništvu i u razgovorima koji su mi na izgradnju? Možda previše vremena provodim na internetu, a premalo s Isusom u molitvi i slavljenju? Možda se raspirila moja zabrinutost oko stvari ovoga svijeta, a splasnula moja gorljivost za Gospodina? Možda ne tražim najprije Božje kraljevstvo? Možda su moji duhovni mišići atrofirali?
Golema većina zbivanja koja su prijeteća ili se kroz marketing straha prikazuju kao prijeteća ne ovise o nama. Nije na nama da ih rješavamo, a često ni da ih razumijemo. Uzaludno je trošiti vrijeme propitujući je li virus došao iz Kine zato što nisu dobro skuhali šišmiša ili zato što im je pobjegao iz laboratorija. Korisnije je razmisliti o Pavlovu naputku Timoteju da se okane „svjetovnih i babljih priča” i da se umjesto toga „vježba u pobožnosti!” (1 Tim 4,7). Dobra stvar s izazovima, opasnostima, prijetnjama i nevoljama modernoga svijeta je što su ga pretvorili u sjajnu teretanu za tu vrstu vježbe. Pa, iskoristimo je.