Pojmovi vjere i nade se u svakodnevnici često javljaju sinonimno: „Nadam se najboljem” ili „Vjerujem da će sve biti o. k.”! Što će reći, često iskrsavaju kroz svojevrsni osobni stav u svezi s onim što dolazi u bližoj ili daljnjoj budućnosti. No Poslanica Hebrejima (11,1) u ovom smislu uvodi jednu važnu teološku distinkciju pri čemu se ističe da je „vjera već neko imanje onoga čega se nadamo” ili u latinskoj inačici: „Est autem fides sperandarum substantia rerum”, što bi se više dalo shvatiti kao „temelj onoga čemu se nadamo”. U prvom slučaju se, vidimo, vjera javlja kao svojevrsni predokus onih stvari kojima se nadamo, dok u drugom slučaju, vjera predstavlja ono što utemeljuje našu nadu, ili drugim riječima, u prvom slučaju kao da vjera više proizlazi iz nade, a u drugom – nada iz vjere. U svakom slučaju, u široj perspektivi duha, oba se prijevoda čine sasvim točnima jer, reklo bi se, pravednik odsijeva jednim naročitim raspoloženjem i radošću jer je njegova duša na svoj način već kod Boga, kao što se u drugom slučaju, dobro nada onaj koji već sada dobro i vjeruje. Što će reći, ako čvrsto vjerujem u onoga dobrog Boga koji je ne samo Stvoritelj nego također i Otkupitelj, kao i Održavatelj, pa kako onda mogu biti vječito tjeskoban, zabrinut i neraspoložen? Iz moje vjere proizlazi da se imam potpuno pravo i uvijek nadati samo onom najboljem!
No stvari u svakodnevnici ipak nisu tako jednostavne jer se često susrećemo s onim naglašenim pesimizmom vjernika, premda su oni i dalje s punim pravom ljudi nade. Kako je to uopće moguće, pitamo se…
Izazov proširene nade i fenomen pesimističnih vjernika
„Kad će više onaj veliki SUDAC svirati kraj?” – pitanje je danas koje često postavljaju vjernici. Aktualna pitanja o sudnjem danu su vrlo zanimljiva iz perspektive naše tematike jer ona kao da istovremeno odišu i jednim temeljnim životnim pesimizmom ali i velikom nadom koja isti u konačnici nenadmašno nadvisuje. Premda bi neki rekli da se ovdje susrećemo s neopravdanom kontradikcijom vjerničkoga ponašanja, ozbiljna istraživanja pokazuju da ovdje nema ništa čudno jer premda pojmovi nade i optimizma u svakodnevnici često iskrsavaju sinonimno, naznačena istraživanja pokazuju da bi ih ipak trebalo dijametralno razlikovati. Na primjer, u jednom istraživanju o ponašanju nogometnih navijača (S. M. BURY – M. WENZEL – L. WOODYATT), došlo se do spoznaje da su navijači loše pozicioniranih momčadi s prvenstvene ljestvice, u svezi s narednom utakmicom svoga tima bili općenito pesimisti, ali da su se usprkos tome itekako nadali. Ono: „realno su jači od nas”, „vjerojatno će nas ‘rasturiti’”, „ali možda ipak ono ‘nešto’” … „neko čudo”, „neki preokret” … „možda konačno smognemo snage zaigrati kako treba”… S druge strane, navijači onih najboljih momčadi s vrha prvenstvene ljestvice jednostavno su bili veliki optimisti u svezi s rezultatima sljedeće utakmice svoga kluba, jer opet „ono”: „dobri smo”, „jaki smo”, „već možemo, i to jako dobro znamo”… Na taj način iz ovoga simpatičnog istraživanja proizlazi jedna jako važna danost: Optimizam se u konačnici pokazuje kao onaj osjećaj ili stav koji je više povezan s realno dobrim životnim izgledima i mogućnostima, dok je nada ono što može opstati čak i usprkos bilo kakvim dobrim šansama i mogućnostima, što će reći da nada uvijek, a kako je to već i teološki situirano, iskrsava kao ona „nada protiv svake nade” (usp. Rim 4,18).
Premda se na svakodnevnoj razini, optimizam optimista čini puno bolje utemeljenim od nade onih koji se nadaju, prema američkom psihologu Utpalu Dholakiu, snaga nade se osobito pokazuje ključnom u onim iznimno teškim životnim epizodama koje se već svakom čovjeku prije ili kasnije dogode. Jer u takvim situacijama, s nestankom onih realno dobrih životnih mogućnosti i izgleda, optimizam optimista se promptno raspršuje poput mjehurića od sapunice, dok onaj koji se nada, i dalje će se postojano nadati, što će reći da je nada po sebi puno temeljnija i rudimentarnija od varljive stvarnosti optimizma.
Kršćanska nada kao ne sasvim obična ljudska nada
Jedan od ponajvećih katoličkih teologa XX. st. Karl Rahner zapisa jednom zgodom: „Jedina u stvari ‘tradicija’ koju je dobilo kršćanstvo kao putujući narod: jest zapovijed da se nada u apsolutno obećanje i, da ova zapovijed ne ostane kao kakva obična ideologija, da neprestano i stalno izlazi iz okamenina društvenih struktura koje su postale stare i prazne.” Ovim se prije svega želi reći da nisu kršćani ti koji su iz temelja izumili nadu, slično kao ni onu vjeru i ljubav. Ljudsko društvo i mimo svijeta vjere zna za sve ove pojmove kao i za njihovo okvirno značenje. Međutim, kršćanska bi nada, slično kao vjera i ljubav, trebale ovo daleko nadilaziti, kako kvalitativno tako i kvantitativno. I za Rahnera bi ovo bio stanoviti kršćanski program. Pri tome je važno istaknuti da ni sami kršćani nisu imuni od napasti da reduciraju onu apsolutnu nadu u skromne ljudske okvire. Rahner pri tome osobito ističe dvije napasti: prva dolazi u vidu „malograđanskog kršćanstva koje nisko postavlja ljestvicu svoje nade”. Druga je „skeptična rezignacija” i „relativizam”, „kojima je, postavši u međuvremenu malodušnima i ostavši bez zamaha nade, preostalo još jedino da se ‘poput pronicavih životinja bave vlastitim nagonom’, uvijek sve ‘rafiniranijom potrošnjom’, kao i ‘egoističnom borbom’ za međusobnu prevlast”.
Stoga kad govorimo o onoj kršćanskoj nadi kao o „nadi protiv svake nade”, to ne znači samo nadati se i u teškim vremenima da će ova konačno proći, nego ustrajno se nadati čak i u onim najboljim mogućim vremenima. Pa čemu se tada još nadati? Prema Rahneru, kontinuitet kršćanske vjere istovjetan je njezinu odnosu prema onoj „nepobjedivoj nadi” u „apsolutnu budućnost” koja se zove „Bog”. Dakle, samom Bogu se treba neumorno nadati, da Njegova volja konačno bude na Zemlji kao što je na Nebu, odnosno, da On konačno bude Sve u svima! Ovo je kudikamo jedna posve radikalna nada, no samo takva po sebi kršćanstvu garantira onu trajnu vitalnosti i aktualnost jer u protivnom, ako se kršćanstvo kao i ono čemu se ono nada, u međuvremenu spusti posve u ljudske okvire, tada ga više neće biti moguće spasiti i od one sasvim normalne ljudske sudbine – tj. propadanja i smrti.
Ovo nas razmišljanje po sebi podsjeća i na ono, da je nada prema kršćanskom nauku, slično opet kao vjera i ljubav, teologalna krepost, što će reći ne nešto ljudsko naše, nego ono što stiže od samoga Boga. I za to jednostavno treba ustrajno moliti, kao i sv. sakramente redovito primati. Zapravo, za to bi trebalo najviše od svega moliti, baš kao što Pobožnost sv. krunice i započinjemo onim trostrukim zazivom za vjeru, nadu i ljubav. Upravo ova dinamika molitve kao da nam nepredviđeno uokviruje i onaj izazov apsoluta kršćanske nade. Mi svakodnevno kao da puno radije molimo za one neke naše konkretne probleme i izazove. No da bismo to učinkovito izmolili, najprije će nam trebati živa vjera, nada i ljubav. A nešto nas pri tome zna jako zavarati. Naime, mi smo često uvjereni da naprosto već „pucamo” od vjere, nade i ljubavi, pa zato onda, Bože, daj ti nama ono sve drugo za što Te već molimo! Međutim, to je daleko od istine jer čak ako i obilujemo onom nekom uobičajenom ljudskom vjerom, nadom i ljubavi, to ne znači da obilujemo i onom teologalnom. Ta sam Isus reče: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao” (Lk 17,6). Dakle, i bez ikakve sumnje, nitko od nas nema ovolike vjere, što će reći da jedna ovakva tek treba biti izmoljena! A slično je u konačnici i s nadom. Ako je to ona koja je izmoljena od samoga Boga, tada ona i vodi samome Bogu, nadilazeći sva ona naša siromašna i ograničena ljudska nadanja, ali istovremeno i omogućujući sve, pa čak i ova naša mala ljudska nadanja. Zato se u Pismu i veli: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati” (Mt 6,33).
Uvjerenje kao opasni nadomjestak za vjeru
Kad govorimo o uvjerenjima postoji svakako i ono dobro uvjerenje koje se javlja kao plod višegodišnje ili čak višedesetljetne postojane vjere. Međutim, postoji i ono u sebi zatvoreno uvjerenje kao svojevrsni nadomjestak za vjeru. Dok je prava vjera, kako teolozi nalažu, uvijek ekstradicirana stvarnost u smislu da nas ona potiče na povjerenje prema nečemu ili nekomu izvan naših okvira, dotle se loša uvjerenost javlja kao u sebi zatvoren stav, doslovno okamenjen, te kao takav nesposoban na onaj neophodni rast u vjeri. Također, uvjerenje se po sebi teško spaja sa one druge dvije teologalne kreposti, nadom i ljubavi. Možemo si u ovom smislu već zamisliti onoga nekog osornog kršćanina koji kao naprosto „puca” od vjere, ali je pun žučne kritike za sve i svakoga. Nada mu je nepoznanica s obzirom na to da je često uvjeren da je on zadnji preostali pravednik na svijetu, pa stoga nema ni ljubavi s obzirom na to da je više nitko ne zaslužuje osim možda njega samoga, s tim da je u međuvremenu postao toliko razočaran da mu čak više i nije do ljubavi. Ovo je znači jako opasno, ali i tako sveprisutno, jer uvjerenje je nešto tako posve ljudsko i svi smo mu manje-više skloni, pa makar i tek samo ono ponekad u trenucima neraspoloženja i deprimiranosti.
Stoga je vjeru, nadu i ljubav u konačnici možda najzgodnije evaluirati u odnosu jednoga naspram drugoga i trećega. Na primjer, ako eventualno osjećam da mi je srce smrznuto, a i ne nadam se skoro više ničemu, onda teško da imam i one vjere. Ili ako se ono nešto kao „plaho” puno nadam, ali ne vjerujem više ni u šta posebno, kao što možda ne volim više ni samoga sebe, onda teško da imam i nade. Ljubav, također, slično tako…
(Mario Bernadić)
