Tanja (Popec) Maleš rođena je 20. ožujka 1978. godine u Rijeci. Završila je studij teologije na KBF-u u Zagrebu. Ondje je i magistrirala iz područja dogmatske teologije 2007. godine na temu „Kršćanski korijeni Ujedinjene Europe. Teološko-antropološki govor o europskom identitetu i kršćanskoj ponudi za budućnost Starog kontinenta”. Tijekom studija radila je kao vanjska suradnica na Hrvatskom katoličkom radiju, a od 2003. godine ondje je zaposlena kao urednica vjerskoga programa. Vanjska je suradnica televizije Laudato, časopisa Veritas – glasnik sv. Antuna Padovanskog i Zaklade Čujem, vjerujem, vidim. Surađuje i s katoličkim medijima u BiH. Dobitnica je Priznanja za medijsko promicanje djelovanja Katoličke Crkve u Vrhbosanskoj nadbiskupiji (2012.) i Godišnje nagrade HDKN (2015.). Priređivačica je knjige Poznati govore o Bogu i vjeri (Verbum, 2009.) i autorica knjige Milosrđe na kotačima (Veritas, 2016). Autorica je dokumentarnih filmova Majka koja s Neba silazi (2017.) i Nikolinom Bosnom (2018.). Napisala je brojne kolumne za mrežni portal laudato.hr i više stručnih članaka. Voditeljica je brojnih događanja u zemlji i inozemstvu. Članica je Hrvatskog društva katoličkih novinara.
Poštovana gospođo Maleš, što Katolička Crkva podrazumijeva pod pojmom „sloboda”?
Sveto Pismo kaže: „Za slobodu nas Krist oslobodi” (Gal 5,1). Iz toga izvire temeljna sloboda svakog kršćanina – sloboda od smrti koja je posljedica grijeha. Isusova žrtva na križu bila je otkupnina za grijehe i njegovih posljedica. S Isusom smo vraćeni u dostojanstvo djece Božje. U vremenu relativizacije grijeha pomalo iščezava i razmišljanje o njegovim posljedicama. Zato nam s obzorja i nestaje pogled na temeljnu slobodu koju nam je Krist dao. Slobodi se danas daje široki spektar značenja, osobito u moralnom smislu. No, korijen slobode vezan je uz Isusa, našeg Spasitelja i Otkupitelja.
Vratimo li se u početak stvaranja čovjeka, tada možemo primijetiti da je sloboda i dar Božji. Bog nas je stvorio da se slobodno opredijelimo za njega. To opredjeljenje proizlazi iz dara razuma kako nas podsjeća sv. Irenej Lionski: „Čovjek je obdaren razumom i u tome sličan Bogu, stvoren slobodan i gospodar svojih čina.” I to je jedina Božja nemoć – čovjekova sloboda. Tako je često na svojim seminarima govorio fra Zvjezdan Linić: „Bog je nemoćan pred ljudskom slobodom.” On nas nije zarobio kao svoje sluge, nego kaže: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. On je preda te stavio vatru i vodu: za čim hoćeš pruži ruku svoju.” (Sir 15,15-16).
Sloboda uključuje izbor
U suvremenom svijetu se nerijetko potencira sloboda bez odgovornosti. Kamo nas vodi takva sloboda?
Sloboda ima samo jednu granicu, to je sloboda druge osobe i njezino dobro. U zemaljskoj ljudskoj kategoriji, dakle, ne postoji apsolutna sloboda. Ondje gdje moja sloboda ugrožava drugoga valja postaviti granicu. Zbog toga sloboda i odgovornost idu zajedno. Po svojoj naravi sloboda je usmjerena dobru i istini. Katekizam Katoličke Crkve (1731) daje nam jednostavnu pomoć kako ispravno shvatiti slobodu: „Sloboda je u čovjeku moć rasta i sazrijevanja u istini i dobru.” Norme slobodi daje Bog, zbog njega su i nepromjenjive, i njihova je nakana sačuvati dostojanstvo svake osobe. Ono što je ljudsko, podložno je promjenama, a samo u Bogu ostaje vječna Istina i istinska sloboda.
Sloboda nužno uključuje izbor – između dobra i zla. Bilo je tako već s prvim ljudima. Njihov slobodan izbor biti kao Bog urodio je posljedicama, jedan grijeh rodio je drugi, treći, itd. I to je bila prva zloupotreba slobode. A svi ostali grijesi su lančana reakcija. Živimo u kulturi jeftine slobode bez posljedica. Mnogo su glasniji pozivi na slobodu izbora, govora, djelovanja, a sve tiši je govor o posljedicama svojih izbora. Glasnije je pravo od odgovornosti. Usudila bih se reći da je odgovornost odlika ljudske zrelosti. A zreli ljudi ne daju se lako zavesti, manipulirati, znaju racionalno razlučiti, odgovorno birati, konstruktivno usmjeravati. Oni su poželjni graditelji društva, osobito ako govorimo o kršćanskom usmjerenju društvenog zakona. Slobodni ljudi bez odgovornosti dugoročno su destruktivni i vrijednosno površni, usmjereni na sebe i bez vrijednosnih ideala.
Iz suvremenog govora o slobodi bez odgovornosti isključeni su pojmovi poput odricanja, trpljenja, žrtve u ime viših vrijednosti. A kad toga nema, što će nas izgrađivati i biti pokretač zalaganja za više dobra, bolje sutra? Sloboda bez odgovornosti nema cilja niti usmjerenja, nema orijentira i postaje sloboda ništavila. A to konačno vodi prema izgubljenosti. Samo odgovornost je hrabra pitati zašto se nešto čini i u slobodi reći ovo hoću ili neću činiti.
Ne igra li se čovjek danas „boga” kršeći ne samo tradicionalne vrijednosti (kao što su one obiteljske), nego i prirodne zakone?
Nažalost, ta igra „boga” sve je očitija, osobito na području života. U korijenu te igre je iskonska napast kojoj je čovjek bio izložen još u Edenskom vrtu kada mu je zmija ponudila opciju – da bude kao Bog. Iz te prvotne oholosti proizlaze i sve druge. I tako se suvremeni čovjek, koliko god se nazivao modernim i naprednim, zapravo vraća puno koraka unatrag – prema prvom zavođenju, da bude kao Bog. Nevjerojatno je da u toj igri uzimanja života u svoje ruke zapravo nesvjesno priznaje da je život u Božjoj nadležnosti, jer upravo to što je Božje, čovjek Bogu želi uzeti iz ruke. Jedini problem je u tome što čovjek Bogu nikada nije bio igračka, već ljubljeno i željeno biće, a čovjek čovjeku danas postaje sredstvo lažne moći koja rezultira kolapsom. Blaženi Alojzije Stepinac o toj je povezanosti uzroka i posljedica sažeto govorio još 1936. godine: „Zakoni su Božji usko povezani među sobom, i raskineš li jedan, kidaju se i drugi, i onda se sve ruši kao i stroj koji prestaje raditi ako se izvadi ma i samo jedan kotač.”
Osobno me rastužuje spoznaja da u toj „igri” stradaju nedužni, začeta a neželjena djeca, ili pak začeta i zamrznuta djeca. Eliminiraju se nesavršeni, stari i nemoćni. Pod krinkom sućuti manipulira se pravima žena u situacijama kad su i same krhke, a zanemaruje se temeljno pravo na život. Dakako, snagom razuma čovjek se i ovdje može slobodno opredijeliti na koju će stranu. Valja pritom osluškivati savjet Svetoga pisma, kako birati: kao slobodni ljudi – ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalo zloće… (usp.1 Pt 2,16).
Današnji neoliberalni svijet smatra kako je Bog smetnja čovjekovoj slobodi. Sputava li Bog ljudsku slobodu ili ga želi osloboditi za slobodu? Je li čovjek slobodan s Bogom ili bez Boga?
U konstituciji Gaudium et spes (17) čitamo: „Bog je htio čovjeka prepustiti u ‘ruke njegove vlastite odluke’ (Sir 15,14), tako da sam od sebe traži svog Stvoritelja i da slobodno prianjajući uza nj dođe do potpunog i blaženog savršenstva.” Bog nije stvorio čovjeka za ropstvo, već za slobodu. Rado bih ovdje spomenula nauk i smjernice sv. Ivana Pavla II. On je još 90-ih godina upozoravao da živimo u civilizaciji korisnosti koja isključuje društvenu dimenziju i slobodu shvaća bez odgovornosti. Taj se trend, nažalost, nastavlja i danas, i društveno i individualno. I papa Franjo o tome često govori. Nezasitne su želje plod egoizma, a on jača u kulturi slobode bez odgovornosti. Sloboda je u kontekstu egoizma zapravo samo velika obmana. Usmjerenost na sebe osobu čini itekako zarobljenikom zakinutim za sve dimenzije života.
Sjećam se kako je hrvatska mladež posebno bila nošena biblijskim geslom Na slobodu pozvani (Gal 5,13) na nacionalnom susretu u Dubrovniku 2014. godine. Sveti Otac Franjo tada im je uputio poruku: „Ne zaboravite nikada da je svako uređenje vlastita života koje se događa u prividnoj slobodi, a nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku, osuđeno na neuspjeh. Čovjek se samo s Bogom i u Bogu može potpuno ostvariti i postići puninu slobode kojoj teži iz dubina svojega srca.”
„Teror koji se nameće u nužnosti sreće prati trka za tom fabriciranom srećom koja mnoge odvede u očaj” (B. Beck). Kako se suvremeni čovjek može osloboditi ropstva svojih nezasitnih želja?
Na tržištu instant sreće ništa ne jamči puninu sreće. Jedino je Bog jamstvo punine. Zašto željeti nešto što nije prava sreća? Živimo u vremenu brzih kopija – tekstova, slika, filmova, a ne trudimo se biti originali. Kopiramo umjetno stvorene modele izgleda u virtualnom svijetu, donosimo zaključke na temelju prvih dojmova, sve manje postavljamo pitanja o smislu. Osloboditi se ropstva možemo upravo koristeći slobodu izbora, propitujući o ciljevima prema kojima nas vode vlastite želje i, u konačnici, promišljati koje dobro iz toga proizlazi? Pomisao na dobro nam može biti korektiv, jer sloboda je po naravi usmjerena k dobru. Slobodni smo reći stop onome što nas zarobljuje: ograničiti vrijeme provedeno u virtualnom svijetu, vrijeme u kojem nam je promaklo voljeti stvarne ljude, stvarati dobro u stvarnom svijetu. Slobodni smo reći stop čitanju sadržaja koji nas uznemiruje i osiromašuje. Papa Franjo nas uči da su blaženstva koja je Isus predstavio u Govoru na gori put prave sreće. Najsažetija Isusova biografija u Svetom pismu je u rečenici: „Prošao je zemljom čineći dobro” (Dj 10,38).
Zajedno graditi budućnost
Kakav je odnos Katoličke Crkve prema drukčijim vjerovanjima i drugim religijama?
Katolička Crkva vjeruje da su i oni koji nisu primili Evanđelje „na različite načine usmjereni k Božjem narodu” (KKC 839). Sa židovima i muslimanima veže nas vjera u jednoga Boga, dok drugim religijama priznajemo određeno traženje, „još u sjeni i slikama” nepoznatoga ali bliskog Boga, kako nas uči Katekizam. Papa Franjo uči nas dijalogu sa svima s kojima dijelimo ovozemaljski život i pritom se vrlo vjerno drži nauka Drugoga vatikanskog sabora: „Svi su narodi jedna zajednica: isti im je iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, i naum spasenja protežu na sve (ljude), dok se izabrani ne sjedine u svetom gradu” (Nostra Aetate 1). Stoga nema mjesta isključivosti, već se od nas traži uključivost u izgradnji istog nam zemaljskog doma.
Sveti Otac slijedi misao sv. Franje Asiškog, što je i potvrdio enciklikom Laudato si. Ondje nas usmjerava na zajedničko djelovanje kada kaže da je čovječanstvo još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji zajedničkog doma, a ljudsko biće sposobno je pozitivno djelovati, nadići se, odabrati dobro i obnoviti se. I prije godinu dana, u Abu Dhabiju, između katolika i muslimana potpisan je dokument o ljudskom bratstvu kojim se naglašava da su religije mostovi među narodima. I Papina poruka tada bila je vrlo jasna: „Ili ćemo zajedno graditi budućnost ili budućnosti neće biti.” Sveti Otac posebno u religijama vidi hitnu zadaću da se „aktivnije, hrabro i odvažno, zauzmu, bez pretvaranja, kako bi pomogle da u ljudskoj obitelji dozrije sposobnost za pomirenje, viđenje nade i konkretni putevi mira.”
Imate veliko iskustvo u radijskom i televizijskom novinarstvu te u tiskanim medijima, osobito katoličkim. Što mislite pokazuje li Katolička Crkva u dovoljnoj mjeri zanimanje za medije ili na tom području još zaostaje?
Ne bih ovdje govorila što je dovoljna mjera, jer uvijek se može više i bolje. Rado bih se zadržala na pitanju kvalitete i vjerodostojnosti. Nema sumnje, živimo vrijeme poplave informacijama iz raznih izvora. Imperativ je biti brz, po mogućnosti prvi i imati ekskluzivu, predstaviti je senzacionalno i pritom prikupiti što više lajkova. Međutim, medije kojima raspolaže Katolička Crkva obvezuje vjernost Isusovoj logici. Kažemo za Njega da je bio najbolji komunikator. Usuđujemo li se biti poput Njega? Ne podilaziti publici, poticati na razmišljanje, ne zadovoljiti se površnim temama?
Mediji nisu samo prenositelji informacija, već uvelike kreatori pismenosti i javnog mišljenja. Što se, pak, tiče katoličkih medija, i oni su na tržištu i u „utakmici” za opstanak. No, njihov sadržaj je nepotkupljiv. Medijski rad traži određenu dozu prodornosti, ali katolički mediji ne osvajaju PR kampanjama nego sadržajem koji drugi nemaju. Trebamo se usuditi ponuditi alternativu, istu onu koju je nudio i Krist. Nešto afirmativno za čovjeka. Sa sadržajem koji gradi i promiče dobro, s pitanjima koja potiču razmišljanje i usude se ne uzimati događaje zdravo za gotovo, s vjernim prenošenjem činjenica i s čitanjem znakova vremena u vjernosti Bogu i Crkvi možemo ponuditi nešto konstruktivno. Sadržaj ne žrtvovati trendovima. Kad se Krista i Radosnu vijest skine s prvoga mjesta, onda se i u katoličke medije uvuku virusi svjetovnosti: brendiranje pojedinaca, senzacionalizam, površnost. U konačnici, izdaja Božje stvari.
Uloga katoličkih medija
Koliko su današnji novinari objektivni, odnosno koliko mogu biti objektivni obzirom na moderna kretanja u svijetu i samu strukturu vlasništva nad medijima?
Žao mi je što se ova tema uvijek svodi na novinare. Ali budimo iskreni, novinari samo odrađuju posao koji kreiraju njihovi urednici. Čak i kad se ne slažu s uredničkom politikom ili imaju drugačije mišljenje od urednika, dužni su slijediti programsko usmjerenje za koje odgovaraju njihovi nadređeni. Stoga bih ostavila novinare po strani, a odgovornost više usmjerila na urednike. Oni diktiraju tempo, zar ne?
Objektivnost pojedinoga medija u uskoj je povezanosti s vrijednosnim usmjerenjem vlasnika. U tome vidim za Crkvu veliku priliku, jer može biti neovisna, te time vjerna istini. Crkveni mediji u pravilu su neovisni od politike i profita, što znači i teži opstanak na tržištu. Ali neovisnost i vjerodostojnost nema cijenu. Usudimo se biti drugačiji od svijeta, onako kako i preporučuje Sveti Otac: „Katolički mediji imaju vrlo zahtjevnu misiju u pogledu društvene komunikacije: pokušati je zaštititi od svega što je izobličuje i okreće drugim ciljevima.”
Kada govorimo o politici medijskoga uređivanja općenito, koji bi bio osnovni postulat za katoličke medije koji su pozvani širiti radosnu vijest?
Prvo i osnovno pravilo proizlazi iz onoga koje se tiče Katoličke Crkve uopće – ona prvenstveno mora biti svjesna da ne polaže račun svijetu, nego najprije Bogu. Tako i katolički mediji trebaju slijediti logiku vjernosti Isusu Kristu i Crkvi. Krist kao korektiv, izvor i nadahnuće, a Crkva kao krilo i zajednica kojoj pripadaju. U radu treba slijediti profesionalne standarde struke, koristiti tehnološki napredak i komunikacijske vještine, ali u toj utrci za razvojem ne žrtvovati sadržaj!
Papa Franjo to je jednostavno definirao riječima: „Katolički mediji imaju vrlo zahtjevnu misiju u pogledu društvene komunikacije: pokušati je zaštititi od svega što je izobličuje i okreće drugim ciljevima.” Želim nam svima evangelizacijsku kreativnost u medijima.
Koliko Vam je poznata i što mislite o obiteljskoj reviji Svjetlo riječi?
Bogu sam zahvalna što sam kroz svoj rad upoznala divne ljude i hrabru Crkvu u BiH koja se bori za opstanak. Ima ona i svojih rana i nutarnjih tjeskoba, ali ta je ranjenost ne sprečava da pouzdajući se u Božju snagu nastavi koračati s narodom i za narod. U različitosti darova pojedinaca i zajednica koje sam susrela, što smatram izuzetnim bogatstvom za osobni vjernički i profesionalni rast, i obiteljsku reviju Svjetlo riječi čitam kao reviju s poslanjem – evangelizacijskim, crkvenim, hrvatskim. Drago mi je što pomažete izgrađivati stavove, pokazujete da novinarski posao nije tek površna dnevna prolaznost, nego potičete na razmišljanje. I to je posao medija, ne samo informirati, nego i formirati, graditi stavove.
Doprinos tome daju i kolumnisti, ali i vrijedni razgovori. Drage su mi reportaže o različitim dijelovima BiH. A posebna vrijednost Svjetla riječi su tekstovi vaših bibličara. Volim vaš franjevački duh i cijenim usmjerenost izgradnji društva u BiH te konstruktivnost u odnosu na suživot i budućnost. Razumijem izazove koje za mjesečnik donosi tržište na kojem se na dnevnoj razini izmjenjuje velika količina informacija, ali taj izazov prihvaćate domišljato i kreativno nudeći bogati sadržaj čija aktualnost ne blijedi i koji se može čitati svaki dan do sljedećega broja. Čestitam na modernom dizajnu i na prisutnosti u virtualnom svijetu.