Slika 1: Topla, zlatna, baš onakva kakva treba biti. Mmm…, krafna. Volim… Vječna dvojba – čokolada ili marmelada? Najradije sve po tri puta! Jedite, gladne oči! Ne ide… Odabrati? Idem prema pekarnici i bezuspješno se pokušavam disciplinirati: Čokolada. Danas ćeš uzeti čokoladu. Nemoj da ljudi opet čekaju i u trenutku kada ti žena iz vitrine vadi odabrano, molim te, nemoj opet reći: „Oprostite, ja bih ipak radije…“ I dođem tamo i duboko uzdahnem, teta me pogleda i upita što želim, duboko udahnem i ispalim kao iz topa: „Molim jednu s marmeladom!“
Slika 2: Šetnja šumom, mirisnom, uz kakofoniju sitnih zvukova, neravna stazica, ona lisnata vlaga u zraku i neminovno – stazica se dijeli na lijevi i desni odvojak. Na prvi pogled bez neke bitne razlike u prohodnosti, smjeru (rođena ljevoruka tijekom školovanja silom pretvorena u dešnjaka ionako nikad nisam naučila što je lijevo, a što desno, o orijentaciji da i ne pričamo), ičemu… Odabrati? „Ovamo“ ili „tamo“?
Slika 3: Završena srednja škola, interesi još uvijek nedovoljno definirani, tj. postoji barem dilema oko izbora odgovarajućeg fakulteta – što nude, duljina studiranja, kvaliteta izobrazbe, mogućnost zaposlenja nakon završetka, plusevi i minusi… Onda oni ljudski: gdje ide ostatak ekipe? Ja zapravo istinski mrzim brojeve! Osim toga, taj dio grada mi je onako, totalno s „neruke“. Odabrati? Što? Vječni odabiri u životu, „mali“ i „veliki“, problem isti, odabir, posljedice istog baš i ne…
Većinu svog života provodimo prebirući po sjećanjima. Ono vječno pitanje ne da nam mira: „Što bi bilo kad bi bilo?“ Stariji često kažu: „E, da mi je sadašnja pamet i one godine…“ Koliko uopće ima smisla takvo razmišljanje? O.K, vratim vrijeme natrag, nađem se ponovo u isto vrijeme, na istom mjestu i ovaj put odem drugom stranom, odem „tamo“, a ne „ovamo“. I?
Vučem, hodam, dajem, uzimam, trpim, čekam, pružam i shvatim – nije to – to… I što sad? Opet natrag, opet nešto između… Naime, što bi bilo kad bih na, tamo kod…, jer ovo mi se ne sviđa, nikako! Pa prođe mi vrijeme u vraćanja i uvijek istoj stvari iz početka!
Stvari treba pustiti i ostaviti upravo onakve kakve jesu, kakve su se dogodile, kakve smo odabrali u danom trenutku. Zašto? Pa da nisam mislila da su upravo takve ispravne i najbolje, ne bih tako odlučila! Čemu sumnjati u svoje odluke? Kako vrijeme prolazi i sama se mijenjam. Jasno je da povremeno pomislim kako sam trebala, mogla… Neminovno zbrka, gora od sadašnje…
U ljudskoj je prirodi promišljati, sjećati se, uspoređivati i u skladu sa svojim životnim iskustvom predočavati si moguće opcije… Međutim, ne treba dirati, pokušavati promijeniti, jer čitav ljudski život, kao i sve oko nas, nevjerojatan je lanac uzročno-posljedičnih veza s vrlo neodređenim i nepredvidivim ishodom. Kidanjem, zamjenom, razvlačenjem bilo koje karike narušava se postojanost nečega i vrijeme, događaji i ljudi bivaju nepovratno i bespomoćno rasuti, kao perle s pokidane ogrlice. Više nikad nećeš biti siguran da si baš svaku pokupio. Zapravo, odluke su nužne prepreke u trci života. Bez njih bismo trčali prebrzo i izgubili smisao. Ovako smo prisiljeni zastati, skupiti sve svoje snage, napeti sve mišiće, dati sve od sebe i vinuti se visoko pod nebo u nadi da će doskok biti brzo. Je li vrijedno? Svakako – olakšanja kad čovjek shvati da je još jednom uspio. Samo bez osvrtanja, naprijed…
Mali predah, skupi snage, uhvati zalet i, evo je opet, sljedeća… I tako, prođe život preskačući. A kada je riječ o krafni s početka priče, danas, eto, marmelada. Ne znam zašto. Sutra ono što ću sutra željeti, bez obzira na to što je bilo danas. Gladna sam, svakako. Svaki dan ispočetka.