Blizu studentskog doma Stjepan Radić nalazio se na Savskom nasipu ostatak starog drvenog kupališta: stube, drvene kabine za presvlačenje, ostaci nekadašnje garderobe s natpisom „Ne odgovaramo za predmete koje…“ Drveno, na stupovima izdignuto iznad travnatog nasipa, zaštitnički ispruženo prema Savi… Često sam odlazila, u početku slučajno, a kasnije, svakako, s namjerom… Trulo, škripavo i nesigurno u isto vrijeme, puno zvukova i boja koje, eto, izgleda, vidim samo ja. Otkrila sa kupačice, malo bucmastije od većine današnjih, ponosno uspravne, u smiješnim kitnjastim jednodijelnim kostimima u kojima se koljena moooožda naziru i one cvjetaste kape za plivanje na glavi. Nikad mi nije bilo jasno: zar nije lakše ponovo „složiti“ frizuru nakon što opereš kosu nego ono Kosovo polje na glavi koje neizostavno mora biti nakon skidanja iste? I to čupa, zar ne? Osjetim vrućinu i čujem vrisku djece, mnogo više od jednog „gospon Fulira“ i prenemaganje milostivica na sve strane…
Često sam sjedila na rubu starog kupališta i tonula te ponovo svjedočila navedenim mokrim aktivnostima. Jednom sam shvatila da se u „moje“ zvukove uvlače neki preglasni, stvari i suvremeni, iako čudni, čudniji da bi mogli biti dio dobro poznatog mi „šušura“. I to je bilo to. Nastavih druženje sa starim nasipom otkrivajući jedan novi polusvijet, polugrađana ovoga grada. Promatrala sam danima skitnice, beskućnike, lokalne marginalce koji su spas od promašaja u svojim životima nalazili na starom kupalištu. Zbilja, majušne kabine pretvarali su u izbice za spavanje. Čudila sam se stalno kud noge pruže… Zidove su ukrašavali kalendarima od prije 20 i više godina, s motivima koji u danom okolišu tako podrugljivo prizivaju bolji i ljepši, bogatiji život. Često su međusobno igrali šah, raspravljajući pritom čiji je život jadniji, a promašaji veći, kao da će im to donijeti neko privilegirano mjesto u ovoj naopakoj drvenoj zajednici. Psi su hodali okolo, sretali mačke i nitko nikoga nije dirao. Nezainteresirani jedni za druge, rezignirani kao i njihovi ljudski sudruzi… Svakakvih sam tu predmeta viđala: dijelova nekih sretnijih života i boljih vremena… Trpjeli su me, nisam se nikada otvoreno konfrontirala s njima, niti im nametala sebe. Promatrala sam ih s dovoljne udaljenosti. Dopuštali su mi da budem tu i da budem tiha…Često sam mislila: pa i danas sam zaboravila fotoaparat, a ovo bi bila tako savršena fotografija, crno-bijela, dakako… Svaki put je bilo „pa i danas sam…“ Valjda je tako moralo biti.
Sreća da nisam sačuvala, zadržala, zarobila sve te drage ljude ukočene u crno bijeloj fotografiji. Oni nikad nisu željeli biti zadržani na mjestu i u vremenu, zato i jesu bili baš tamo… I pustila sam ih, isto kao onaj gusti crni dim kad je kupalište prvi put gorjelo što je pustio one trule, škripave daske u neki bolji i lakši život.
Nije me bilo, priznajem, nije me bilo jedno vrijeme. Odnijelo me neko drugo vrijeme i neke druge stvarnosti. A onda, jednom, nekada, vatrogasne sirene, frka u i oko doma. Kažu svi: “Gori staro kupalište!” Nije ni čudo! Nakarada i smetnja u širenju grada! Išla sam ga vidjeti ranjenog, dok su se povukli oni koji vodom popravljaju ono što drugi prije njih vatrom razaraju… Malo, tako malo moga kupališta je ostalo, nagorjelo i crno. I ranije je bilo škripavo i nesigurno, dobro si morao paziti kamo staješ, a sada, kao da prijatelju po ranama hodam…A poluljudi, polugrađani? Izbjegavali smo se prešutni. Osjećala sam se krivcem, sukrivcem zajedno s onima koji su ih ostavili i bez tog njihovog polusvijeta…Nije više to bilo to. Otišla sam, nekim drugim trulim daskama života hodala i preskakala, a kupalište je gorjelo još jednom i na kraju je potpuno srušeno, ruglo rastućem gradu… Dugo sam bila uvjerena da su ga srušili, potpalili neki kojima je lokacija bogom dana za moćne i velike im poslove u koje se ne razumijem osim što znam da ljude čine bogatima, poželjnima i moćnima preko noći. Zapravo, možda griješim što se zapravo zbilo. Ne znam. Nikad više nisam htjela pogledati u tom smjeru kad tramvaj prelazi most, a o kupalištu ionako nisam nikad ni s kim pričala. Patila sam dugo zbog svih onih dana kad sam zaboravila fotoaparat i nisam mogla zabilježiti da mogu posvjedočiti o njima, o ovome o čemu ispričah…
Nisam bila u pravu. Shvatila sam nakon mnogo godina. Sreća da nisam sačuvala, zadržala, zarobila sve te drage ljude ukočene u crno bijeloj fotografiji. Oni nikad nisu željeli biti zadržani na mjestu i u vremenu, zato i jesu bili baš tamo… I pustila sam ih, isto kao onaj gusti crni dim kad je kupalište prvi put gorjelo što je pustio one trule, škripave daske u neki bolji i lakši život.
