Početna stranica » Svjetlost betlehemskog rođenja

Svjetlost betlehemskog rođenja

177 pregleda

Betlehem je u izraelskoj povijesti bio i ostao malo mjesto. U ljudskom okviru razmišljanja on ni po čemu nije zasluživao da postane mjestom s kojeg će se i prostorno i vremenski računati početak novoga doba. Istina, prorok Mihej u 8. st. pr. Kr., ne poričući beznačajnost Betlehema u izraelskim nacionalnim okvirima, istaknuo je nemjerljivu važnost Božjeg pothvata koji će ovo malo mjesto učiniti osobito značajnim: „I ti, Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među Judinim gradovima, jer iz tebe će izići vođa, koji će biti pastir naroda moga Izraela.“ (Mih 5,1 par. Mt 2,6).

Prema tomu, veličina grada Betlehema stavljena je u Božje ruke i premještena u budućnost. On će biti velik, jer će Bog intervenirati u njemu u korist svoga naroda; taj Božji pothvat bit će u obliku Spasitelja koji će biti vođa naroda ali s izrazitim pastirskim značajkama.

Kasnije je prva kršćanska zajednica u Isusovu rođenju u Betlehemu prepoznala u tom činu ispunjenje Božjega obećanja koje je po proroku Miheju dano kojih osam stotina godina ranije.

Isus se rodio u Betlehemu?

Kako izvješćuju dvojica evanđelista, Matej i Luka, mjesto Isusova rođenja bio je upravo Betlehem. U to evanđeosko izvješće nije se nikada u tijeku duge kršćanske tradicije sumnjalo. Ali u novije vrijeme neki egzegeti pokušavaju osporiti Betlehemu tu čast držeći da je Betlehem uzet za mjesto Isusova rođenja iz mesijansko-teoloških razloga. Već je Renan upozorio na činjenicu da izuzev izvješća o Isusovu rođenju u Mateja i Luke cijeli Novi zavjet uzima Nazaret kao Isusov zavičaj. Tomu bi išlo u prilog, misle zastupnici ovakvoga stava, češće i raširenije spominjanje Nazareta u Novome zavjetu. U novozavjetnoj predaji Nazaret se spominje 12 puta dok se Betlehem spominje samo šest puta i to kod Mateja i Luke. Kod Marka Betlehem se uopće ne spominje, a kod Ivana jedanput u rečenici iz koje se ne može jasno vidjeti da Isus dolazi iz Betlehema (Iv 7,41-42).

To je bio povod nekim suvremenim tumačima da biblijsku predaju o Isusovu rođenju u Betlehemu protumače kao rezultat teološke refleksije i opravdanja koje je željelo povezati Isusa sa starozavjetnim Davidovim predajama (2 Sam 7,12).

Ali protiv takve interpretacije ustaju same činjenice. U Poslanici Rimljanima (1,3), napisanoj u svakom slučaju prije 60-ih godina poslije Krista, apostol Pavao veli: „… Radosnu vijest o Božjem Sinu, koji je po tijelu rođen kao potomak Davidov.“ Iako se u tekstu ne spominje izričito Betlehem, ipak je tvrdnja značajna, jer ukazuje na to da je i prije nego što je napisano Matejevo i Lukino evanđelje postojala predaja koja je Isusa vezala uz Davida i njegov grad, a to je Betlehem.

Osim toga, u cijelome Novom zavjetu ne spominje se neko drugo mjesto u kojem bi bio rođen Isus osim Betlehema. Istina, Marko (6,1) spominje i Nazaret kao Isusov zavičaj, ali već Luka rješava tu moguću nejasnoću ističući da je u Nazaretu Isus „odrastao“ (Lk 4,6).

Prema tomu, jasno je da Betlehem ostaje mjesto Isusova rođenja, jer protiv izričitih tvrdnji Mateja i Luke u korist Betlehema, a oslanjajući se na još raniju Pavlovu predaju, ne postoje jači proturazlozi za neko drugo mjesto.

Svjedočanstvo kršćanske predaje

Ne samo da biblijska izvješća Mateja i Luke, te ranija Pavlova – makar i u neizravnom obliku – govore o Isusovu rođenju u Betlehemu, nego postoje također i veoma stara svjedočanstva koja govore o njegovu rođenju u špilji. Sva ta svjedočanstva oslanjaju se u svom svjedočenju na staru mjesnu predaju.

Justin, mučenik, koji je bio rođen u Sihemu u Palestini, oko 100. godine po. Kr. spominje u svojoj Apologiji Isusovo rođenje u špilji. On tu činjenicu iznosi braneći se od prigovora pristaša boga Mitre za kojega su oni također tvrdili da je rođen u pećini. Justin doslovno piše: „Kad se dijete rodilo u Betlehemu, budući da za njih nije bilo mjesta da odsjednu, svratio je Josip u špilju. Dok su ondje boravili, porodila je Marija Krista i položila ga u jaslice“ (Apologia, Dijalog 78).

Poslije drugoga židovskoga ustanka god. 135. po. Kr. i kršćani u Palestini morali su iskusiti gorku sudbinu pobijeđenih Židova jer su sva značajnija kultna mjesta u Palestini bila popunjena rimskim bogovima i njihovim kultovima. Tako je na hramskom prostoru u Jeruzalemu podignut hram Jupiteru Kapitolskom; u ribnjaku Siloe, čija se voda upotrebljavala za ritualno pranje, podignuto je kupalište za nimfe; u Hebronu kod hrasta Mamre podignut je žrtvenik poganskim bogovima, a u spilji u Betlehemu, na mjestu Isusova rođenja, rimski je car Hadrijan uveo kult Adonisa.

Origen (185-254) piše o Betlehemu: „Ako bi se za činjenicu Isusova rođenja u Betlehemu željelo imati i druge dokaze osim Mihejeva proročanstva i zapisanih priča u evanđeljima, onda neka se zna da se u Betlehemu u sukladnosti s evanđeoskim pričama o njegovu rođenju pokazuje špilja gdje je on, povijen u pelenice, bio položen. Što se tu pokazuje svakom je poznato. Čak i pogani govore svakome koji to hoće čuti da je u rečenoj špilji rođen izvjesni Isus kojega kršćani štuju i klanjaju mu se.“ (Contra Celso I, 51).

Nešto kasnije Euzebije Cezarejski, također iz Palestine, jasno piše: „Vlada opće slaganje da je Isus, Krist, rođen u Betlehemu tako da ondje domaći pokazuju pećinu onima koji iz tuđine dolaze da je vide.“ (Demonstratio evangelica III. 2,47).

Jeronim je 385. godine, došavši u Betlehem, napisao: „Od Hadrijanova vremena pa do Konstantinove vladavine, kroz otprilike 180 godina, čašćena je na mjestu uskrsnuća Jupiterova slika, na stijeni križa mramorni Venerin kip, koji su pogani tamo postavili. Betlehem je zasjenjen Adonisovim gajem, a u špilji, gdje je nekoć jecalo dijete Isus, oplakuje se Venerin ljubavnik.“

Imajući pred sobom ovako čvrstu i pouzdanu predaju mogao je car Konstantin god. 326. po. Kr. otpočeti s gradnjom prekrasne bazilike na sasvim određenom mjestu.

Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj

Za kršćane su značajne neke činjenice koje se nalaze u izvješćima o Isusovu rođenju. Te činjenice imaju svoju ljudsku i teološku vrijednost. Bez obzira kako shvaćali ili prevodili grčku riječ katalyma (soba ili gostionica), ostaje činjenica da za Mariju, Josipa i Isusa nije bilo mjesta medu pripadnicima čak i srednjeg društvenog sloja. Za njih nije bilo mjesta čak ni medu običnim ljudima. Oni su prostorno gurnuti na rub grada, a sociološki na rub društva.

Pećina, kao mjesto Isusova rođenja u sociološkom smislu znači odstranjivanje Isusa već na početku iz normalnog društva: tu za njega jednostavno nije bilo mjesta. U religijskom i teološkom smislu Božja logika veličine obrnuto je proporcionalna ljudskom gledanju i procjenjivanju: Bog počinje od najmanjega, od najprezrenijega; za Boga praktično ništa nije toliko sitno i malo da ne zavređuje njegovu ljubav, jer ljubav ne gleda na kvantitativnu već na kvalitativnu veličinu. Odnos takvog Božjeg postupanja opisan je u priči o Davidu i Golijatu.

Nadalje, značajno je da se novi čovjek rađa u pećini, na rubu društva, ali zaogrnut plaštem ljubavi. Spasenje svijeta ne dolazi, prema tome, iz kraljevskih toplih odaja, iz svile i grimiza, nego počinje odozdo, u špilji, kroz patnju, muku, jecaje, osamljenost i hladnoću. Novi čovjek i novo doba rađaju se – a to je posve znakovito – u pećini odbačenosti ali u intimi ljubavi.

Zato je Božić poruka nade i veselja, obiteljske topline, susreta i razumijevanja. Pastiri su prvi došli Spasitelju i iskusili blizinu spasenja. Znak tog spasenja bio je njima dan: „Djetešce koje je povijeno u pelenice, leži u jaslama“ (Lk 2,12). I opet ista logika! Pastiri i dijete – bespomoćni i nepriznati, oslonjeni na druge. Dijete je znak, a pastiri su svjedoci tog novog znaka.

Na kraju se može zaključno reći: Kršćanski pokret od kojega se računa novo vrijeme rodio se u pećini, znak mu je dijete, a svjedoci znaka pastiri. Sve je to naizgled krhka i bezizgledna  stvarnost, ali  iza te stvarnosti stoji Bog kao jaki garant. A spasenje i dolazi od Boga, koji prilazi čovjeku putem ljubavi kojoj ništa nije maleno. Božić je znak nove budućnosti upravo za malene.