Početna stranica » O skrivenom Božiću

O skrivenom Božiću

122 pregleda

„Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njim pojaviti u slaviˮ (Kol 3,1-4).

U Starom zavjetu Bog se objavljuje čovjeku, ali trajno ostaje skrivenim: „Doista, ti si Bog skriveniˮ (Iz 45,15). U otajstvu Božjega utjelovljenja u Isusu Kristu njegova se skrivenost ne ukida. Štoviše, Bog ostaje i jest još više skriveni Bog. Razmatrat ćemo ovdje o razlozima Božje skrivenosti u Isusu Kristu i što ona konkretno znači za našu duhovnost, za slavlje Božića.

Bog se nekoć skrio

Pogledajmo prvo život Isusa Krista. Sve je ovijeno golemom skrivenošću koja krajnje zbunjuje. Bog se skriva u Isusu Kristu tako što se odlučuje utjeloviti u jednoj sasvim neznatnoj ženi, Mariji. Bog je skriven u Marijinoj utrobi, skriven u običnoj nazaretskoj obitelji, gdje je skriveno njegovo djevičansko rođenje. Skriven je, zamislite, trideset godina! U tih trideset godina nitko nije ni čuo za njega, obavljao je posve skriven posao, kako to inače čine drvodjelje, stolari, jedva da ih primijetite dok rade i dok za vas izrađuju neki predmet, stol ili policu. Trideset godina skrivenosti, daleko od javnosti, i to još skriven u potpunoj poslušnosti, kao Bog! Mi, ljudi reflektora, javnosti, interneta i naslikavanja, zasigurno se pitamo kako li je samo izdržao da kao Bog, da kao Bog (!) s takvim velikim poslanjem ne ode odmah na trgove i ne počne bučiti o sebi i o svojem poslanju. A ne! Bog nije takav, nije naš Isus takav. Pogledajmo ga kako se samo skriva i u svojem javnom djelovanju. Meni je jedna od najdražih scena ona kod ribnjaka u Bethazathi. Nakon što je učinio čudo ozdravljenja, umjesto da se diči i hvali, da pusti da ga drugi diče i hvale, Isus se skrio, izmigoljio, veli evanđelist Ivan (Iv 5, 13). O kako li predivne skrivenosti, kako se samo izgubio i pobjegao od ljudi. No, skrivao se Isus cijeloga života, skrivao je i svoj odnos prema Ocu. Isus zapravo jako rijetko progovara o svojem Ocu. Ako se dublje zamislimo, moramo priznati da nas i to zbunjuje, da je Isus skrivao i svoje zajedništvo s Ocem. A vrhunac skrivenosti događa se na križu, gdje Isus uzima svu skrivenost grijeha, sebe odijeva tamom grijeha i sramote. Ali ni tu se ne zaustavlja njegova skrovitost. I uskrsli je Krist i dalje skrovit, jedva ga se i prepoznaje, jedva se daje prepoznati Mariji Magdaleni, dvojici učenika na putu u Emaus, učenicima. A kad ga se pak prepozna, ponovno iščezava u svojoj skrivenosti.

Bog se i danas skriva

No, i tu Krist ne staje sa svojom skrivenošću. Krist je i danas skriven, skriven u svojoj Crkvi, skriven u njezinu djelovanju, ali i u njezinim grijesima. Toliki ne vide Krista u Crkvi, toliki mrze Crkvu, toliki odbacuju skrivenoga Boga u vidljivoj Crkvi, kao što su nekoć odbacivali skrivenoga Boga u vidljivom Isusu iz Nazareta. Skriven je Isus na poseban način i u euharistiji. Ma tko bi rekao da bi se Bog tako htio i dalje uprisutnjivati, u običnim prilikama kruha i vina! Ah, kolike li skrivenosti, o kojoj je nenadmašno pisao sv. Toma Akvinski u himnu Klanjam ti se smjerno: „Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš… Vid i opip, okus varaju se tu, al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh… Samo Bog na križu bješe oku skrit, ovdje je i čovjek tajnom obavit… Rana kao Toma ja ti ne vidim, ipak Bogom svojim priznajem te s njim.” Krij

e se tako jako da se odlučuje sakriti u običnom crkvenom svetohraništu, sam i „zaključan”, neprimijećen i odbačen i od onih koji vjeruju i ne vjeruju. Krije se Isus i nama samima! Koliko li nas je samo on često posjetio i posjećuje u raznim događanjima u prošlosti i sadašnjosti (uspjesi, neuspjesi, bolesti), u kolikim samo osobama koje smo susreli, kolikim knjigama koje smo pročitali, u posve običnim prilikama svakidašnjice. I danas Isus tako skriveno djeluje u nama. I ne samo to. Skriven je Gospodin u patnicima, u siromašnima, onima koje nitko ne primjećuje (Mt 25). I tu se Bog sakrio, i od dobrih i od zlih, sakrio se da nas nauči ljubavi, da slomi našu sebičnost.

Da, Bog je skriveni Bog, Bog je skriveno došao u povijest, skriveno djeluje i danas. On skriveno, sasvim neznatno ruši oholice, skriveno podiže neznatne, skriveno i nas gura u podzemlje i skriveno nas diže iz podzemlja (1 Sam 2,6). O, samo da nam Gospodin podari duhovne oči, da zajedno sa skrivenim osobama, Marijom i Josipom, sa skrivenim Šimunom i Anom prepoznamo divnu Božju skrovitost u Isusu Kristu, da Bog skriveno čini čuda uvijek i danas.

Svijet otkrivenosti

Da, skriven je naš Isus Krist i on traži skrivene ljude. Ali zašto skrivenost? Što skrivenost nama kazuje, posebice u slavljenju Božića? Bog je skriveni Bog jer je on Bog ljubavi. A narav je ljubavi da želi ostati skrivenom. Naime, Bog se ne želi nametati, ne želi stavljati u središte samoga sebe. Bog ne buči, ne galami, nije prpošan svojim riječima i svojim djelima. Nije mu stalo do sebe, ako se tako može reći, više mu je stalo do nas samih. Bogu apsolutno ništa ne znači javni i društveni život. On rado pristaje na ono što je nezamislivo i teško podnošljivo za sve osobe javnoga i društvenoga života, a to su javno ruglo i zaborav. Da, bio je on slavljen i čašćen za života, ali stalno se mogla osjećati u zraku spremnost tih istih ljudi, posebice kada su osjetili njegov „tvrd govor”, da ga ponize, izrugaju i na koncu ubiju. Križ je vrhunac javnoga rugla, sramote i, u konačnici, zaborava. Ima li većega i snažnijega otpora prema nama i našoj potrebi za otkrivanjem? Stalno nam je na pameti da sebe stavljamo u središte. U svojoj se ljubavi razmećemo, hvalimo se i pokazujemo one koje volimo, javno u društvu i pred kamerama tepamo jedno drugomu. Svim se silama namećemo da imamo časti i funkcije, da budemo javno prisutni, da time budemo što više prisutni u glavama drugih ljudi, jer time mislimo da smo životniji negoli oni koji su skriveni. Prpošno se predstavljamo, uživamo da nas pozdravljaju, da smo okruženi javnim osobama, bilo u društvu, bilo u Crkvi. Cilj nam je imati što više javnih događanja, što više se pokazivati, što više biti gledani i slušani. I Crkva, i obitelj, i politička i društvena djelatnost, sve je podređeno tomu da budemo otkriveni. To je sve tako jer ovaj svijet voli otkrivenost, njega vodi „oholost” (1 Iv 2,16). Svijet se raduje i podržava osobe koje su javno priznate i koje nisu zaboravljene. Svijet voli vidljivost, neskrivenost, voli imati osobe koje su uspješne, koje su svojim silama i snagama nešto postigle. Svijet voli „oholost”, da jedni drugima povlađujemo, divimo se, da jedni drugima lažemo u toj vidljivosti. Da, to ovaj svijet voli i podržava.

Zato svijet ne prepoznaje Isusa Krista i njegove učenike. Što je netko svetiji, tim je svijetu skriveniji i manje razumljiviji. Zapravo, istinsko kršćanstvo je svijetu dosadno, naporno i smiješno te će sve učiniti da ga učini „zanimljivim”, „laganim” i zabavnim. Kako je dobro primijetio bl. John Henry kardinal Newman, da kojim slučajem ovozemaljski i zao čovjek dođe u nebo, ne bi ni znao da je u nebu, sve bi mu bilo dosadno, naporno, nespektakularno, nebo bi mu zapravo bilo pravi pakao.

Skriveni kršćani

Sada razumijemo zašto Isus Krist prezire takav svijet, tu našu potrebu za otkrivenošću, prezire tu našu sebičnost. Zato se Isus Krist skriva, nestaje. Toliko se skriva da ljudi mogu reći da Boga uopće i nema. Da, toliko se on skriva i danas, skriva se da poništi našu sebičnost, da počnemo izlaziti iz svojega ega, da ga počnemo tražiti, žuditi za njim, da bolujemo zbog njega, u traganju, da se obraćamo i mijenjamo, da postajemo drukčiji. Dok svijet želi da činimo ono što mi želimo, skriveni Bog želi da činimo ono što mi ne želimo, već ono što on želi. Zato skrivenoga Boga mogu prepoznati samo oni koji su također osobe skrivenosti. Isus nije imao puno takvih osoba oko sebe. To su njegova Majka, nekoliko pobožnih žena, prijatelji Marta, Marija i Lazar, od učenika vjerojatno samo Ivan, ljubljeni učenik, nekoliko bolesnika koje je ozdravio. A i njih je Isus „skrio”, o njima uopće ne govori, gotovo se može pomisliti da mu uopće nisu bile važne te osobe! O istinske li ljubavi, jer istinska je ljubav skrivena, ona skriva ljubljenoga. Tu skrivenost mogu samo rijetki prepoznati, samo oni koji imaju također dušu skrivenosti.

Da, Isusa Krista ne prepoznaje svijet (Iv 1,10; 17,25), ne prepoznaje ni njegovu Crkvu, ni njegove sakramente, ni njegove siromašne i patnike! Ali i danas ga ipak prepoznaju samo oni koji su skriveni: koji se ne razmeću sobom, koji stavljaju drugoga u središte, koji izvana nemaju ničega privlačnog i zanimljivog, koji su krajnje neznatne osobe, koje imaju onaj divan djetinji duh koji jedini prepoznaje veliko u malomu, uzvišeno u neznatnom, Objavu u skrivenosti. Te osobe djetinjega, božićnoga duha nemaju onu aureolu javnoga i društvenoga, one ostaju skrivene javnosti ovoga svijeta. Zato slaviti Božić znači skriti se u Isusu Kristu, skriti se od ovoga svijeta. Možda je to najbolje opisao sv. Grgur Veliki: „Svijet je mrtav za nas kada ga napuštamo. No, to nije sve. Potrebno je doći do savršenstva koje se sastoji u tom da mi budemo mrtvi za svijet, da on nas napusti. To znači da se trebamo staviti u takvo stanje da se više ne sviđamo svijetu, da nas on zaista smatra mrtvim, da više ne računa na to da budemo na njegovoj strani, da sudjelujemo u njegovim spletkama, njegovim susretima i razgovorima. To je najveće savršenstvo kršćanstva. Tu se pronalazi put, jer se tako učimo radovati Bogu koji ne stanuje u vrtlogu i vrevi ovoga svijeta, nego u miru samoće i skrivenosti.” To je veliki znak savršenoga kršćanstva, kada mi sami svojim kršćanskim životom postignemo da nas svijet smatra mrtvima, kada nas više ne primjećuje i kada nas više ne zove da budemo na njegovoj strani, kada nas izbjegava i ostavlja na miru.

Skrivenost je na taj način duboki izričaj intimne ljubavi s Isusom Kristom, one istinske ljubavi koja je lišena svake spektakularne, ekstatične i emocionalizirane duhovnosti, a opet koja je u toj istoj skrivenosti tako duboka i snažna, protivna također i svakoj malograđanskoj i hladno intelektualnoj duhovnosti. I u ovo božićno vrijeme, koje je tako hladno u svojemu blještavilu, potrebno je skriti se u Isusu Kristu. Tko se skrije u Isusu Kristu, moći će osjetiti da je moguće biti presretan bez velike buke, da se istinsku slavu i čast može pronaći bez pomoći javnosti. Posebno je važno skriti se od oholosti „ovoga svijeta”, skriti se od svjetskoga Božića, skriti se u skrivenom Božiću. I ponajprije dopustiti da Bog i danas čini čudo u nama, čudo u skrivenosti.

Tko se skrije u Isusu Kristu, moći će osjetiti da je moguće biti presretan bez velike buke, da se istinsku slavu i čast može pronaći bez pomoći javnosti. Posebno je važno skriti se od oholosti „ovoga svijeta”, skriti se od svjetskoga Božića, skriti se u skrivenom Božiću. I ponajprije dopustiti da Bog i danas čini čudo u nama, čudo u skrivenosti

Naposljetku, nemojmo misliti da čudo skrivenosti isključuje javno djelovanje. Tko se skriva u Isusu Kristu, uvijek će djelovati javno, kao što je Isus Krist djelovao javno. No, njegovo javno djelovanje bit će izričaj skrivenosti, poslanja, a ne vlastite promidžbe i vlastita dokazivanja. I još nešto. Ono po čemu ćemo prepoznati istinsko javno djelovanje kršćanina od onoga lažnoga jest to što će ono biti u znaku križa, a to znači u znaku neprihvaćanja, odbacivanja, izrugivanja od strane javnosti! Skriveni kršćani, koji javno djeluju, neće biti prihvaćeni od javnosti (bit će dosadni, nezanimljivi, preslabi ili pak opasni kritičari). Ali jedino tako skriveni kršćani mogu i trebaju djelovati, djelovati poput svojega učitelja Isusa Krista: iz skrivenosti u javnost križa te iz javnosti križa u skrivenost.

Deus homo protiv Homo deus

Koliko su ova naša promišljanja, koja se oslanjanju na Božju riječ, aktualna pokazuje i nedavno objavljena knjiga židovskoga povjesničara Yuvala Noaha Hararija. Harari je već planetarno postao poznat svojom knjigom Kratka povijest čovječanstva. Najnovijom knjigom Homo deus prognozira budućnost čovječanstva. Budućnost čovječanstva sadržana je u samom naslovu – Homo deus. Harari tvrdi da se čovjek uglavnom već oslobodio nekoliko temeljnih strahova: bolesti, epidemije, ratova, gladi (danas po prvi put u povijesti više ljudi umire od punih, nego od praznih želudaca). Svi ti strahovi nekoć su čovjeka dovodili do Boga, što danas nije slučaj. Bog više ne postoji, ljudi više ne žive s Bogom. Danas smo svjedoci humanizma bez Boga. No, Harari tvrdi da to čovjeka ne može zadovoljiti te tvrdi da se čovjek već sada okreće novomu projektu, a to je da bude stvarni Homo deus, čovjekobog. Radi se o tom da će se čovjek u cijelosti posvetiti trima idejama: sreća, besmrtnost i božanstvenost. Pod srećom se misli na život bez boli, čemu trebaju pripomoći razne tablete, biotehnologija i razni kiborzi. Sreća podrazumijeva i kraj slobode i individualnosti, jer zašto se opterećivati vlastitom slobodom i individualnošću, kad nam nova „religija podataka” (Google) daje sve odgovore na pitanja života i smrti. Praktički već sada živimo kao ovisnici o drugom, o sustavu koji bolje mene poznaje nego ja njega. Da bismo bili sretni, nije potreban onaj humanistički ideal „upoznaj samoga sebe”. Time samo nastaju problemi, moguće je tehničkim zahvatom definitivno promijeniti svijest koja će nas učiniti sretnima. U središtu više nije čovjekovo iskustvo, ono je prošlost, nego je bitno raspolagati sa što više podataka. Kraj je to homocentričnoga svjetonazora i nastanak podatkocentričnoga svjetonazora. Tako će čovjek biti besmrtan, vjerojatno možda i postati dijelom virtualnoga sustava, a time i bog, kako tvrdi Harari, poput grčkih bogova, sretan i zadovoljan, neovisan o drugima.

Teško je reći koje je stvarno Hararijevo mišljenje. Moguće je iščitati između redaka da on negdje ipak priželjkuje takav scenarij, konačan kraj homo sapiensa, tj. humanizma (bez Boga), i početak novoga čovjeka, Homo deusa, čovjekoboga. Posebno je zanimljivo kako Harari tvrdi da je to početak kraja i demografije, nataliteta. Nekoć (još i danas djelomice) natalitet je bio važan za razvoj gospodarstva. No, sa sve većim razvojem tehnike, to više neće biti potrebno. Čovjeku će važnije biti imati što manje djece, ali „kvalitetne”, biotehnološki sposobne djece, koja će znati upravljati strojevima i sustavom, negoli velik broj djece s kojima se neće znati koja je njihova svrha. Humanizam će, dakle, sebe prevladati i krajem nataliteta. Zaboravimo stoga i one „humaniste” koji nam kazuju da je natalitet dobar za gospodarstvo!

Moram priznati da ova prognoza zvuči zastrašujuće i zavrjeđuje ozbiljno promišljanje. Ona nam kazuje da današnji čovjek, a tu je Harari nažalost u pravu, živi definitivno bez Boga, pa čak i onda kada se poziva na Boga. Uvijek mu je više na umu sreća, besmrtnost i božanstvenost negoli sam Bog. Praktički, čovjek već sada živi u religiji podataka, ne može provesti ni trenutak bez interneta, bez virtualnoga sustava. Dakle, čovjek je izokrenuo, odnosno izokreće i izokrenut će možda kršćansku poruku o Deus homo, Bogočovjeku. Njemu više ne treba Bog koji ulazi skriveno u njegov svijet, nego je on dostatan samomu sebi, sve će nastojati postići da bude potpuno samodostatan: unutar svojega sustava, svoje tehnike, mnoštva podataka, bez djece, sretan, besmrtan i božanski, bez Boga i bez drugoga čovjeka! Kraj čovjeka, ali početak monstruoznoga čovjekoboga.

No, mi se kršćani ne trebamo plašiti takve budućnosti. U vjeri znamo da će i takav pokušaj, kao i svi pokušaji da čovjek bude bog bez Boga, završiti vlastitom golotinjom, otkrićem još veće bijede, kako je to bio slučaj kod Adama i Eve. Božić nam kazuje tko je Bog, a time i tko je čovjek. Bog je skriven, u skrivenosti se daruje i predaje čovjeku. On se rađa među ljudima, želi biti djetinje ovisan o njima. Zato i čovjek ostaje čovjekom tamo gdje nasljeduje takvoga Boga. To je čovjek koji ne traži ni sreću, ni besmrtnost, ni božanstvenost. To je čovjek koji skriveno traži Boga u napuštanju svoje sebičnosti, u sebedarju i sebepredanju, u plodnosti rađanja (djeca kao izričaj humanosti: plodnost života koji se razdaje i rađa drugoga), u djetinjoj ovisnosti o drugom. No, to čovjek ne može sam. Ostane li sam, njime će prije ili kasnije zavladati nova religija podataka, religija javnosti. Zato je više nego ikad potrebna religija skrivenosti, više nego ikad potrebno je skriti se u Isusu Kristu, u Bogočovjeku koji čuva i daje istinsko dostojanstvo, dostojanstvo čovjeka koji smije biti i jest Božje dijete. Jer, čudo Božića jest čudo Božje i naše skrivenosti.