Početna stranica » Svjetlo dobre riječi

Svjetlo dobre riječi

145 pregleda

Na kraju bilo kojega ljudskog života najteže je izdvojiti točke koje taj život definiraju i zaokružuju i to ne stoga što ih je premalo, nego zato što ih je previše. Pred ledenom šutnjom smrti, one nam, sve odreda važne i znakovite, najedanput progovore.

Ako ikad, tada nam postane jasno da za života olako svojim bližnjima mjerimo riječi i djela sa sto sita i rešeta opterećujući ih dodatno svojim uskim interesom, viđenjem i sudom. Obavijeno tajnom smrti, ljudsko tijelo zauvijek izmakne našem pogledu, a riječi i djela nastavljaju svoj hod isprepletenim uličicama naših povezanih života.

Dok razmišljam o životu svoga subrata, profesora i suradnika fra Ladislava, mnogo je toga što bih mogao istaknuti iz bogatoga mozaika njegova života i rada. Ovdje bih želio sa zahvalnošću i dubokim poštovanjem iz toga mozaika izdvojiti tri kamenčića koja se odnose na njegov rad u Franjevačkom medijskom centru Svjetlo riječi u kojem je 27 godina kreirao reviju koju Vi, draga čitateljice i čitatelju, držite u ruci, a koju je on, zajedno s drugim franjevcima, započeo davne 1983. godine kao njezin prvi glavni urednik.

Fra Ladislav je bio privržen Svjetlu riječi kojeg je, kako mi je prošle godine napisao u jednom elektronskom pismu, smatrao svojom prvom ljubavlju. A nije to bilo nimalo lako u turbulentnim vremenima u kojima je nastajalo i razvijalo se: pad totalitarnoga komunističkog sustava, Domovinski rat, poslijeratna pustoš i beznađe… Znao je fra Ladislav dobro da je u takvim vremenima teško svijetliti riječima i da to iziskuje dodatni, pa ponekad i nadljudski napor. Međutim, siguran je također bio da baš u takvim vremenima najviše treba svjetla i topline u riječima, pa je bez zadrške, privrženo i savjesno, izvršavao ono što nam je Gospodin svima zadao, a to je da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta.

Drugo, u svom svakodnevnom radu fra Ladislav je bio temeljit, gotovo bih smio reći, sitničav u onom lijepom i pozitivnom smislu. A to je činio jer je poštovao riječi i znao njihovu vrijednost. Riječi nisu pijesak koji se tek tako rasipa, nego dragulji koji bi trebali bližnjega obogaćivati. Itekako treba biti pažljiv s riječima jer imaju moć oživjeti ili ubiti ljudski duh. One su, kao što je to jednom sam napisao, most između ljudi. Zato je i kao glavni urednik, zamjenik glavnoga urednika, suradnik, esejist, lektor u napisane i izgovorene riječi ulijevao obilje svjetla. To onda više nije samo riječ, nego dobra riječ. A samo takve riječi mogu biti građa kojima se grade mostovi.

I treći kamenčić, bez kojega ova gore dva ne bi došla do izražaja, fra Ladislav je iskreno, srcem, volio Svjetlo riječi. Nije to bila ona sebična ljubav iz koje se uvijek rodi destrukcija jer izvan sebe ne vidi niti priznaje išta drugo. Volio je Svjetlo riječi baš kao što roditelj voli svoje dijete: bez obzira koliko ga smatrao dijelom sebe i svojim, svjestan je bio da ono mora imati svoju vlastitu dinamiku razvoja i življenja. Takva se ljubav uvijek podređuje zajedničkom dobru stavljajući svoje osobne želje i viđenja u drugi plan. Zato je ostao do svoje smrti vjeran i pun ljubavi prema ovom projektu naše Provincije, bez obzira što se ponekad zaista teško snaći u kompleksnom međuljudskom pa i međufratarskom medijskom prostoru.

Ovdje sam izdvojio samo tri kamenčića iz bogatoga mozaika fra Ladislavova života. Kao i kod svakoga života, puno još ima manjih ili većih kamenčića koji će nastaviti pričati svoju priču još dugo vremena. Oni će, povrh svega, svjedočiti da svaki mozaik ispunjenoga i smislenoga ljudskog života može načiniti, povezati i na okupu držati samo ljubav bez koje bi čovjek bio i ostao, kako lijepo reče sveti Pavao, ništa.

Hvala Vam, dragi fra Ladislave, u ime svih onih koji su radili i pisali za Svjetlo riječi i u ime svih nas koji smo imali prigodu raditi zajedno s Vama. Hvala Vam u ime svih naših čitatelja Svjetla riječi s kojima već 36. godinu zajedno širimo svjetlo dobrom riječju.

Malo čudo postojanja 
Govor gvardijana fra Drage Pranješa na sahrani fra Ladislava Fišića

Nalazimo se na završetku jednoga životnog putovanja koje je tako žudilo „u svoje sutra ućiˮ; putovanja koje naša kršćanska perspektiva razumije kao povratak kući. Fra Ladislav se konačno vratio u kuću Oca nebeskoga s kim se tako dobro razumio. Podsjetit ću vas kratko na nekoliko datuma i fakata koji pečate ovozemni horizont fra Ladislavova života.

Dana 22. rujna 1937. u obitelji Nikole Fišića i Marije r. Komšić – obitelji s devetero djece, nepun kilometar udaljeno od dolačke crkve – rodio se sin Zvonimir. Osnovnu školu završio je u Docu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je 1953. godine i na oblačenju je uzeo redovničko ime fra Ladislav po kojem smo ga svi poznavali. Za svećenika je zaređen u Sarajevu 1960. godine. Dvije godine je bio kapelan – jednu u Gučoj Gori, drugu u Podmilačju. U Beogradu je završio germanistiku 1967. godine, a poslije toga predavao je njemački jezik na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom do 1982.

Visočki dani i đaci pamtit će ga po šarmantnim priredbama – posebno pokladnim – i veselim glazbenim parodijama kroz koje je probijala njegova visprena ludička crta. Pisao je pjesme, studije, članke, priče, monografije, prikaze knjiga, komemorativne priloge, nekrologe, a njegov izuzetni talent zasjao je u prijevodima s njemačkoga jezika značajnih autora kao što su Leonardo Boff, Hans Küng, Karl-Josef Kuschel.

Jedan je od pokretača franjevačkoga lista Svjetlo riječi kojemu je dao i ime. Ukupno 27 godina radio je u Svjetlu riječi, dijelom kao glavni i odgovorni urednik, odgovorni urednik izdanja Svjetla riječi, a dijelom kao lektor i prevoditelj. Godine 1985. izabran je za tajnika Provincije Bosne Srebrene. U 74. godini života, 2011. godine, moždani udar ga je fizički degradirao, prikovao za krevet i potpuno ga izručio brizi i empatiji drugoga. No, ni u takvom stanju nije se dao zarobiti „tjeskobnim trajanjemˮ svedenim na sizifovski binom krevet- kolica, kolica-krevet. On je svoje nezavidno, bolesničko življenje pretvorio u „malo čudo postojanjaˮ.

Svojevrsno metafizičko utočište i „prozor s pogledom na oblakeˮ – kako je sam govorio – ponovno je našao u stvaranju, u pisanju, u igri s riječima, crpeći sadržaj iz svoje precizne naobrazbe i zavidno žive memorije. Za vrijeme boravka u Domu za stare osobe napisao je tri knjige priča. Njegova prva knjiga priča Životne igre započinje amplitudom sjećanja na djetinjstvo, školovanje i odrastanje da bi nas drugom knjigom priča s naslovom Ručni rad Božji mudro odgonetao kao originale iz Božje tvornice. Amplitudu sjećanja spustio je u slutnju kraja i polako se s naslovom treće knjige priča Sve manje vidimo doslovno primakao kraju. Ugasio se kao što vjetar iznenada ugasi treperavo svjetlo, u svojoj sobi u Domu za stare osobe Otac Kristofor u Novoj Biloj, 4. svibnja 2018. godine.