Među posljednje Zweig ubraja Montaignea. Za razumijevanje Montaignea, kaže Zweig, ne smije se biti premlad, bez iskustva i bez dubokih životnih razočaranja. Kada ga je prvi put s dvadeset godina čitao – početkom 20. stoljeća – nije znao što bi s tim autorom. Montaigneovi tekstovi su doduše odisali učenošću, ali su se ta razmatranja činila vremenu potpuno neprimjerena. Konac 19. i početak 20. stoljeća bijahu obilježeni jednim nezamislivim poletom i optimizmom u društvu. Nitko nije bio uznik države, svijet se činio mjestom neslućenih mogućnosti, samovolja tirana bila je prošlost, sloboda mišljenja i tiska zajamčena…
Iz toga duha vremena zaključuje Stefan Zweig o Montaigneu: „Našoj se generaciji činilo da Montaigne besmisleno zvekeće lancima koje smo mi držali za već odavno skršene i ne sluteći da nam ih usud ponovno kuje, i to teže i okrutnije nego ikada.” Tek u pobratimstvu usuda postat će francuski filozof shvatljiv generaciji Prvoga i Drugoga svjetskog rata.
Kada se dogodi jedan od onih bolnih povijesnih padova nakon visokih uspona postaju neke stvari shvatljive. Nije li i Nazarećanin na tu opasnost upravo upozoravao kada je rekao: „I ti Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje ćeš se strovaliti” (Lk 10, 15)?! Montaigneovo rođenje pada upravo u početak prestanka „svijeta od jučer” (Stefan Zweig). Taj svijet od jučer bio je svijet renesanse i humanizma gdje se doimalo kako će nas ljudi duha – umjetnici, pjesnici, učenjaci, filozofi – doista do neba uzvisiti. Renesansa je htjela društvo pre-poroditi (re-naissance). Ponovno je otkrila grčke i latinske autore i dala nevjerojatan polet u znanosti. Humanizam je pod Erazmovim vodstvom obećavao kozmopolitsku kulturu. Za reformaciju se činilo kako će vjeri donijeti jednu do tada neslućenu lakoću i slobodu vjere. Tek otkriveni tisak je svakom mišljenju davao prostora.
Usporedo s duhovnim širio se i zemaljski prostor do u neslućeno. Novim pomorskim otkrićima na našim obzorima pojavljuju se neke nove obale, otoci, zemlje, štoviše cijeli kontinenti. Dominantni osjećaj vremena mogao bi se izraziti poklikom Ulricha von Huttensa: „Divota je živjeti!”
Divota je živjeti?
Ali kad god se val previsoko uspne, dođe do njegove prijelomne točke. Ta prijelomna točka se događa upravo kada je Montaigne bio mladić. U njegovoj mladosti humanizam se povlači pred slijepim fanatizmom. Reformacija koja je sanjala o novome kršćanskom duhu označava razdoblje konfesionalnih ratova i do tada neviđene bestijalnosti. Sloboda tiska umjesto da služi obrazovanju postaje mjesto za iskaljivanje akademskoga bijesa (furor academicus). Novootkriveni svijet se promeće u prostor najgorega nasilja i gramzivosti. I tu se očituje sva tragika Montaigneova života. On koji je svoju dušu predao vrjednotama mira, razuma, pomirljivosti, umjerenosti, blagosti i duhovne neovisnosti ne uspijeva ništa od toga ostvariti u svijetu oko sebe. Njegovo temeljno pitanje postaje: Kako ću ostati unutarnje slobodan čovjek? Kako biti svoj – „rester soi-meme” – u doba sveopćega svrstavanja u tabore i agresivnoga vrbovanja zaraćenih strana? Cijeli svoj vijek provest će Montaigne u borbi za očuvanje te unutarnje duhovne slobode, za „ostati svoj”. Bila je to Montaigneova borba!
A koja je naša?! Ne pokazuje li naše vrijeme slične crte kao i Monatigneovo? Nije li se od polovice 20. stoljeća, nakon strašnih totalnih ratova, ponovno pojavio novi polet, novi optimizam koji je davao snagu društvu kako bi ustao iz pepela i ruševina i gradio svijet iznova?! Taj se optimizam prelio i na Katoličku crkvu i kulminirao u Drugome vatikanskom saboru koji je najavljivao novo proljeće vjere. Kada čovjek čita teološke tekstove tih poslijesaborskih godina i one koji se danas pišu, ne može svojim očima vjerovati kakva je to drastična promjena temeljnoga raspoloženja. U to doba samo je jedan teolog bio skeptičan – nepoznati Dietrich von Hildebrand kojega je papa Pio XII. nazvao „naučiteljem Crkve 20. stoljeća”. Svoju skeptičku i pomalo pesimističku viziju svijeta i Crkve tematizira već 1954. godine u prvome dijelu svoje trilogije „Nova babilonska kula. Bijeg modernog čovjeka od Boga” dijagnosticirajući krizu kulture u vrijeme kada svi najavljuju njezin procvat.
Dvije godine nakon završetka Drugoga vatikanskog sabora (1967.) von Hildebrand protestira zbog nekritičkoga optimizma koji se širi kršćanskim svijetom i tu svoju kritiku stavlja u korice knjige Trojanski konj u gradu Božjemu, a 1974. godine dovršava svoju dijagnozu Crkve u knjizi naslovljenoj Opustošeni vinograd. Nitko ga tada, naravno, nije htio čuti. Ostao je autor gurnut na rub. Danas svi priznaju krizu zapadne kulture i čude se kako je Sabor umjesto proljeća donio dugu i hladnu zimu vjere. Na koju god se stranu okrenemo stižu nas glasovi o propasti koju je Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.) već najavio: „Vode religije se povlače, a ono što ostaje su močvare i bare.” Kao da se u naše vrijeme ispunjava Amosovo proročanstvo: „Evo, dani dolaze – riječ je Jahve Gospoda – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine” (Am 8, 1). Robert kardinal Sarah prošle je godine u jednoj intervju-knjizi uzeo razmatrati riječi Evanđelja po Luki: „Ostani s nama, jer je večer; dan je već na izmaku” tvrdeći kako se čak cijeli svijet nalazi na rubu propasti. Stvar postaje nevjerojatna osobito kada se vidi kako čak i ateistički filozofi poput Michela Onfraya apeliraju na očuvanje judeokršćanske kulturne baštine koja se nalazi u raspadu ili Tima Cranea koji govori o važnosti vjere i traži nemilitantni odnos ateista prema vjeri.
Abrahamovski čin vjere
Michel de Montaigneov izazov je bio izboriti se ostati unutarnje slobodan i svoj u vrijeme kada te svi žele vidjeti negdje svrstana. Naš izazov je kako ostati vjernik i ne dopustiti se izjesti od sveprisutne sumnje kao platno od moljca. Kako biti vjernik u doba nevjere? Vode religije su se povukle i ostale su još samo žabokrečine iz kojih krekeće tek poneki nadobudni duhovnjak. Nastao je prazan prostor, a prazan prostor, tvrdi Tomaš Halik, vapije za tim da ga se popuni; prazno prijestolje traži tko će na njega zasjesti: kandidate koji bi zamijenili ulogu staroga Boga.
Nietzsche nam je predstavio jednoga od tih kandidata – nadčovjeka. Smrt Boga ujedno je i smrt čovjeka, svršetak dosadašnjega tipa čovjeka i čovječanstva. Čovjek sam postaje „homo deus” (Yuval Noah Harari). Mi odavno ne živimo više u katoličkome svijetu kao što su živjeli Toma Akvinski ili Terezija Avilska. Naš svijet više nije svijet „Velike Terezije” (Terezija Avilska), već je to svijet „Male Terezije” (Terezija iz Lisseauxa). Kada se Mala Terezija rodila, Marx i Darwin su već bili starci, a Freud i Nietzsche njezini suvremenici. Od tada nadalje vjera se više ne može živjeti u onoj katoličkoj samorazumljivosti kao što je to bilo prije. Ne tvrdim ni da je u vrijeme Terezije Avilske bilo lako biti vjernik, ali od vremena Terezije iz Lisseauxa vjera je junački čin koji zahtijeva Montaigneovu žilavost. Mala Terezija u svome duhovnom klasiku Povijest jedne duše kaže kako je Bog „dopustio da njezina duša bude pod invazijom najdublje tame te da joj pomisao na nebo – do tada inače tako slatka njezinoj duši – ne bude više ništa drugo doli uzrokom borbe i muke.”
Na drugome mjestu njezine izjave postaju još radikalnije: „Mojemu se duhu nameću razmišljanja najžešćih materijalista.” Ta mlada djevojka vidi sebe sposobnom pasti puno dublje od Marije Magdalene i počiniti sve grijehe ovoga svijeta. Polazi joj, međutim, za rukom učiniti „abrahamovski čin vjere” te na koncu izjavljuje da bi zadržala jednako povjerenje u Boga sve da je počinila i najgore grijehe svijeta jer su svi oni samo kap vode u ognjenome moru Božje ljubavi. Povijest svake vjerničke duše se u naše doba piše jedino uz pretpostavku prolaska kroz tamnu noć sumnje i osjećaja odsutnosti – ponekad čak i smrti – Boga. Zato je vjera u naše vrijeme junački čin kao i Montaigneovo nastojanje da ostane svoj do kraja. Credo quia absurdum – govorili su prvi kršćani Rimljanima! Je li čovjek današnjice uopće sposoban vjerovati? Jest! Ali samo uz pretpostavku da prihvati svu apsurdnost toga čina u današnje vrijeme.
