Početna stranica » Sveto trodnevlje

Sveto trodnevlje

257 pregleda

Veliki petak, Velika subota i Uskrs – Isusova muka, smrt i uskrsnuće – izraz su najviše slobode nesebične ljubavi

Želim odgovoriti na sljedeće pitanje: Ono što se dogodilo Isusu iz Nazareta u dane, koje mi kršćani nazivamo Veliki petak, Velika subota i Uskrs, koliko ti događaji otkrivaju jednu dublju istinu koja nas ljude oslobađa od robovanja nasilju i nositeljima nasilja, drukčije rečeno, koliko nas dublja istina tih događaja oslobađa od Zla koje je nasilno i od nositelja toga nasilja? Na traženje odgovora pokreće me masovno nasilje koje se dogodilo za vrijeme najnovijeg rata u BiH (1992-1995) i masovno nasilje koje se događalo tijekom cijele povijesti čovječanstva i koje se događa danas ne samo kod nas nego diljem cijeloga svijeta. Zašto su glavni nositelji nasilja, masovnog ubijanja, uvijek skriveni, tko su naredbodavci masovnog ubijanja u BiH i diljem svijeta?

Nositelji nasilja

Vladari ovoga svijeta – tako piše sv. Pavao – zapovjednici su nasilja i nositelji nasilja. Nositelji nasilja sakrivaju svoje nasilje tako što zagovaraju tamu; oni pomračuju svjetlo ljudskog uma. Umjesto da ljudski um bude nositelji svjetla spoznaje – i to spoznaje istine – oni ljudski um pretvaraju u nositelja tame i tako onemogućuju spoznaju istine. Oni se boje svjetla uma, jer su njihova djela zla. Nositelji nasilja sebe (i svoje nasilje) proglašavaju svetim, a svoje žrtve krivima. Oni demoniziraju svoje žrtve, što znači da oni tvrde kako su svi demoni, svi đavli, sva zla ovoga svijeta i sva krivnja ovoga svijeta prisutni u njihovim žrtvama. Nositelji nasilja diviniziraju sebe i svoje nasilje, što znači da oni sebe i svoje nasilje proglašavaju božanskim i svetim. Oni su zastupnici potpune perverzije, potpune izopačenosti, pokvarenosti na ovome svijetu, jer oni dobro proglašavaju zlom, a zlo dobrim, oni zla i nasilna djela proglašavaju božanskim i svetim djelima, a dobra djela proglašavaju zlim i đavolskim djelima.

Nositelji nasilja u svim svojim pričama, u svim svojim mitovima i mistifikacijama, prikazuju sebe kao posve čiste od bilo kakve krivnje i svu krivnju pripisuju svojim žrtvama. Za njih su njihove žrtve uvijek krive. Oni razmišljaju otprilike ovako: Nadbiskup Romero je kriv za ubojstvo tisuća i tisuća ljudi. Na koji način? Da nije Romero govorio siromasima o pravdi i istini, ti siromasi ne bi tražili pravdu i istinu. Da ti siromasi nisu tražili pravdu i istinu, da se, dakle, nisu bunili, ne bi ih naši eskadroni smrti poubijali. To dokazuje da se nositelji nasilja ponašaju kao lažni bogovi, kao božanstva smrti, jer oni sve potpuno izopačuju, jer od nas zahtijevaju da dobro proglasimo zlom, a da zlo proglasimo dobrom, da istinu proglasimo lažju, a laž istinom. Na taj način oni nevinog Romera proglase glavnim krivcem, a ubojice nevinima.

Sudionici u mehanizmu nasilja

U današnjem svijetu velik broj ljudi sudjeluje u nasilju – izravno ili neizravno – a da toga uopće nisu svjesni. Svi oni koji gotovo svaki dan iskaljuju svoj bijes na nedužnim ljudima: na svojoj ženi, djeci ili slučajnim prolaznicima, sudionici su u mehanizmu nasilja. Svi oni koji svaki dan love nevine žrtve na kojima će iskaliti svoj bijes, svi oni koji su spremni udružiti se s crnim vragom protiv nevine žrtve, svi oni koji svaki dan svaljuju krivnju na nevine ljude, nositelji su nasilja u ovom nasilnom svijetu. Svi oni koji su ljubomorni na dobre ljude i zavidni dobrim ljudima proizvode nasilje na ovom svijetu. Današnji ekonomski, politički i kulturni sistem pretvorio se u tvornicu masovne proizvodnje ljubomore i zavisti, a to zapravo znači, u tvornicu nasilja.

Sada se vraćamo Isusovoj muci i smrti na križu. Novozavjetna izvješća o Isusovoj muci razotkrivaju tajnu nasilja na ovome svijetu, otkrivaju istinu o nasilju nad nevinim čovjekom. Isusova smrt na križu demitologizira i desakralizira nasilje i nasilnike ovoga svijeta, jasno i javno pokazuje da to nasilje ne dolazi odozgor, da nije božansko, da ne dolazi od Boga, da to nasilje nije sveto djelo, nego zlo djelo, đavolsko djelo. Nositelji nasilja su zastupnici Zla (Zloga) u ovome svijetu.

Isus nije umro prirodnom smrću, nije ni poginuo nekim nesretnim slučajem, nije ni počinio samoubojstvo. Isus je umro nasilnom smrću, njega su osudili na smrt, i to na tada najsramotniju smrt, vješanjem na križ, raspinjanjem. Isusova smrt na križu je posljedica njegova cijelog života i djelovanja. Ubili su ga zbog toga što je živio onako kako je živio, što je govorio ono što je govorio, što je činio ono što je činio.

Religiozni sistem osuđuje Isusa kao najvećeg bogohulnika, jer Isus navješćuje Boga bezuvjetne i bezgranične ljubavi, Boga koji ljubi grešnike, tj. svoje neprijatelje. Isus svojim razumijevanjem Boga i Zakona nadilazi tadašnje razumijevanje Boga i Zakona. Čuvari Zakona Isusovo opraštanje grijeha – što je vrhunac ljubavi – smatraju bogohuljenjem. Isusovo propovijedanje i djelovanje su novum u svemu, u svemu izazivaju protivljenje. Isus se razlikuje od tadašnjih proroka. Dok prorok Ivan Krstitelj navješćuje Božji sud, da će oni koji žive u skladu sa Zakonom biti nagrađeni, a prekršitelji Zakona kažnjeni, Isus navješćuje Božje kraljevstvo kao bezuvjetnu Božju ljubav prema siromasima, grešnicima i carinicima. Pravo ljubavi (milosti) je iznad prava Zakona. Tražiti Božju ljubav za prekršitelje Zakona protivi se tradiciji njegova naroda. Isus se poziva na Boga kojega naziva svojim Ocem i navješćuje da se Božje kraljevstvo približilo, da je došlo, da je tu, on zapravo prakticira Božje kraljevstvo, čini djela Božjega kraljevstva, on ostvaruje Božje kraljevstvo, kraljevstvo Božje bezuvjetne, nesebične i bezgranične ljubavi.

Isusov sukob sa Zakonom

Od početka svoga života Isus nije doživljavao samo odobravanje, nego protivljenje i neprijateljstvo. Sukob do kojega je došlo je zapravo sukob sa Zakonom i njegovim predstavnicima. Isus je doveo u pitanje tadašnji Zakon, jer je ljubav stavio iznad Zakona i religioznog sistema. Tadašnji Zakon i tadašnji religiozni sistem stavili su u pitanje Isusa. Oni su Isusa pribili na križ u ime Boga tadašnjeg religiozno-kultnog poretka.

Isusov zahtjev za ispunjenjem Zakona u Govoru na gori i Isusovu slobodu od Zakona ne treba razumjeti kao suprotnosti, jer jedno i drugo izražavaju u biti isto: slobodu Božje bezuvjetne ljubavi. Pravo ljubavi (tj. oprosta, oproštenja) nadilazi sva prava zakona i religiozno-kultnog sistema. Kada su čuvari Zakona osudili Isusa na smrt, svi su se njegovi učenici razbježali (Mk 14,50). To je teološki sudar između Boga kako ga razumijeva Isus i Boga kako ga razumijevaju čuvari Zakona. Onaj koji je obješen na križ bio je proklet od tadašnjeg Zakona.

Isus nije zbog bogohuljenja kažnjen kamenovanjem, iako je to bila uobičajena kazna u Izraelu njegova vremena. Isusa je raspela rimska osvajačka vlast (Jürgen Moltmann). Razapinjanje je bila smrtna kazna za državne delikte, za zločine protiv države; razapinjanje je, dakle, politička kazna za pobunu protiv političkog poretka. Širenje Rimskog Carstva je bilo povezano s Pax Romana (rimski mir), što je uključivalo prisilno priznanje kulta rimskog cara. Rimsko Carstvo je bilo religiozno-politički poredak; u njemu su religija i politika bili nerazdvojivo povezane. Religija je bila određena u rimskom pravu kao prva i najviša nacionalna dužnost svakog građanina. Ta se dužnost zvala pobožnost, latinski pietas. Svako odstupanje od te dužnosti smatrano je ugrožavanjem države i bilo je dosljedno kažnjavano. Tko se ne klanja bogu koji štiti Rimsko Carstvo, bogu koji je jamac Rimskog Carstva, tko se, dakle, ne klanja državnom bogu, ruši Rimsko Carstvo. Tko se ne klanja državnom bogu, on je politički buntovnik, politički krivac, politički zločinac.

Rimljani su razapeli Isusa ne samo iz dnevno-političkih razloga reda i mira, nego i u ime državnih bogova Rima, bogova koji su bili jamci Rimskog Carstva. Rimski namjesnik Pilat je osudio Isusa kao političkog buntovnika, kao vođu zelota (zeloti su se borili oružjem protiv rimske okupacijske vlasti), a pustio je na slobodu Barabu, koji je bio vođa zelota, koji je bio politički buntovnik. Osuda je glasila: Isus Nazarećanin – kralj židovski! Tom osudom se izražava da je Isus, kao i zeloti, htio oružjem osloboditi židovski narod od rimske okupacijske vlasti, da je, dakle, bio politički buntovnik. Iako je Isus bio protiv bilo kojeg oblika nasilja, Pilat ga je osudio kao političkog nasilnika, a pustio je na slobodu Barabu, koji je uistinu bio politički nasilnik.

Zašto me progoniš?

Važno je naglasiti da sva evanđeoska izvješća o Isusovoj muci i smrti na križu pokazuju da su u nasilju protiv Isusa sudjelovali ne samo predstavnici židovske religiozne vlasti i predstavnici rimske religiozno-političke vlasti, nego svi – izravno ili neizravno – čak i njegovi učenici, osobito Petar koji ga je zatajio, a nakon Isusove smrti i uskrsnuća i Pavao. Lukino Evanđelje govori kako se u dvorištu velikog svećenika nakon Petrova zatajivanja Isus obazreo i upro pogled u Petra, a Petar se sjetio Isusovih riječi i zaplakao (Lk 22,61-62). Neki tumači Lukina Evanđelja iz toga zaključuju da je Isus na taj način pitao Petra: Zašto me progoniš? Iz toga izvodimo da je nasilje zarazno, da su ljudi u nasilju složni, da su složni u nasilju protiv nevina čovjeka, protiv pravedna čovjeka, protiv čovjeka koji stalno i svima čini dobro.

Je li Isus patio na križu samo zbog toga što su se predstavnici religiozne i političke vlasti i svi ljudi, i njegovi učenici, okrenuli protiv njega ili je još više patio zbog toga što ga je njegov Bog napustio? Između Isusa i Boga, kojega je Isus nazivao Ocem, postojalo je jedinstvo ljubavi, neraskidivo prijateljstvo. Toliko se Isus poistovjetio s Božjim kraljevstvom, sa svojim Bogom bezuvjetne i bezgranične ljubavi, sa svojom stvari, pa se uplašio da bi njegova smrt mogla biti i smrt njegove stvari? Ne znamo koji je smisao Isusove patnje i umiranja na križu, ne možemo znati zašto nevin i pravedan čovjek pati, to ostaje tajna, ali sam čvrsto uvjeren da Isus ne odobrava nasilje nad sobom. Isus prosvjeduje protiv nasilja nad sobom i Isus traži odgovor na pitanje: Zašto pravednik pati? Isus se ne predaje nemoćno nasilju, nego razotkriva nasilje. Isus se do kraja svoga života pita: Zašto? Zašto su svi jednodušni u nasilju protiv dobra čovjeka? Moj privremeni odgovor na pitanje: Zašto pravednik mora patiti?, glasi: Zato što nositelji zla koje je nasilno ne podnose dobra i pravedna čovjeka i zato ga žele ukloniti s ovoga svijeta. Nositelji zla su agresivni prema dobru. Logika zla zahtijeva smrt dobra i dobrih ljudi.

Patnja i ljubav idu skupa

Uvjeren sam da kod Isusa dubinska patnja i dubinska ljubav idu nerastavljivo skupa. Patnja i ljubav zajedno? I to nerastavljivo zajedno? Isus do posljednjeg trenutka svoga života pita svoje progonitelje: Zašto me progoniš? Zašto me mučite i ubijate? I ujedno im oprašta. Njihovo nasilje prema Isusu nije moglo uništiti Isusovu ljubav prema njima. Isus u posljednjem trenutku pita Boga kojega naziva svojim Ocem: Zašto si me napustio? i ujedno ima povjerenje u Boga.

Isusovu smrt na križu vidjeli su svi ljudi koji su ondje bili prisutni. Mnogi su bili svjedoci toga događaja. Sada glavno pitanje glasi: Što se dogodilo s Isusom nakon njegove smrti na križu? Nitko u Novom zavjetu ne tvrdi da je vidio što se događalo s Isusom između Velikog Petka i Uskrsa, tj. između Isusove smrti na križu i Isusova uskrsnuća. Nakon smrti na križu Isus je pokopan. Je li Isusova smrt bila Isusov definitivni kraj ili je Isus nakon svoje smrti dobio od Boga novi život, i to život koji više nije podložan ni smrti ni ubojicama, život koji je vječan? Isus je bio židov i njegovi prvi učenici su bili židovi. Tada je kod židova postojala vjera u univerzalnu Božju pravednost. Da bi Bog uspostavio pravednost za sve ljude, bilo je potrebno uskrsnuće od mrtvih na kraju povijesti. To sveopće uskrsnuće od mrtvih Bog poduzima na kraju povijesti zato da bi uspostavio sveopću pravednost za sve ljude. Ta vjera u sveopće uskrsnuće od mrtvih bila je osobito prisutna u židovskoj apokaliptici. Židovi su, dakle, vjerovali da je Bog Stvoritelj, da On iz ništa stvara sve, da iz nepostojanja zove u postojanje, da iz nebitka zove u bitak, iz smrti u život, da oživljuje mrtve, da ostaje vjeran pravedniku.

Isusovi učenici, koji su se za vrijeme Isusova umiranja na križu razbježali u strahu, odjednom se više ne boje ni smrti ni nasilnika, već treći dan (petak, subota, nedjelja), tj. u nedjelju, razotkrivaju ubojice i nasilnike i tvrde da je Isus živ, da živi novim životom, kojemu više ne mogu nauditi ni smrt ni ubojice. Raspeti živi zauvijek kod Boga. Učenici tvrde i svjedoče – za to su spremni umrijeti – da im se Isus ukazao, da je Bog Isusa uskrisio od mrtvih, da se to buduće uskrsnuće od mrtvih već dogodilo sada na Isusu, da je Isus prvi oslobođen od mrtvih. Učenici su za vrijeme Isusova umiranja na križu neizravno sudjelovali u nasilju protiv Isusa, a sada razotkrivaju začetnike i nositelje nasilja protiv Isusa. Odakle im ta snaga nad nasiljem i nasilnicima? Evanđelja odgovaraju da Duh Božji daje učenicima tu snagu. Isus im šalje toga Duha istine. Duh je Paraklet, što znači Branitelj nepravedno optuženog Isusa. Duh Sveti otkriva istinu onoga što se dogodilo s Isusom.

Nositelji nasilja ne znaju što čine, što znači da nisu svjesni svoga nasilja. Toliko su ogrezli u nasilju da svoje nasilje smatraju dobrim djelom. Nositelji nasilja su sinovi tame; toliko im je spoznaja zamračena da svoje najveće nasilje proglašavaju božanskim i svetim djelom i da najvećeg pravednika proglašavaju najvećim zločincem. Nositelji nasilja obožavaju nasilje i misle da nasiljem mogu iskorijeniti nasilje, da većim zlom mogu istjerati manje zlo. Nositelji nasilja prikazuju svoje zlo kao nešto transcendentno, kao nešto božansko; nisu svjesni da Zlo na koje se pozivaju i kojemu služe vodi u razaranje drugih, osobito nevinih ljudi, i u vlastito samorazaranje. To nasilje je đavolsko po tome jer dobro proglašava zlom, a zlo dobrom, jer najvećeg pravednika proglašava najvećim zločincem, a najvećeg zločinca najvećim pravednikom. Nositelji nasilja su tako političkog zločinca Barabu proglasili slobodnim od krivnje, a najvećeg pravednika Isusa proglasili najvećim političkim zločincem.

Praštanje – odgovor na nasilje

Svojim životom, svojom mukom i smrću na križu i svojim uskrsnućem Isus razotkriva začetnike i nositelje nasilja nad nevinim ljudima. Isus prosvjeduje protiv nasilja nad sobom i pita stalno svoje progonitelje: Zašto me progoniš? Isus na nasilje odgovara opraštanjem, a to znači vrhunskom ljubavlju. Time je pokazao da je ljubav prema neprijatelju (progonitelju) vrhunac ljubavi. Lako je shvatiti Isusovu ljubav prema progonjenima. No, treba znati da su za Isusa i progonjeni i progonitelji neslobodni. Zato ih Isus svojom ljubavlju oslobađa za slobodu, za slobodno djelovanje, a vrhunac slobodnog djelovanja za Isusa je ljubav. Svojom ljubavlju prema neprijatelju Isus je također pokazao da ostaje vjeran Bogu koji prvenstveno voli svoje neprijatelje, tj. grešnike. Isus je time pokazao da zlo i njegovi nositelji žive od razaranja života i dobra. Nositelji zla koje je nasilno mogu svoje nasilje opravdati samo tako što svom nasilju pridaju božanske osobine, tako što svoje nasilje proglašuju božanskim i svetim. Nositelji nasilja žive od ontološke prijevare, od ontološke laži, jer dobro djelo proglašavaju zlim i đavolskim djelom, a svoje nasilje proglašavaju božanskim i svetim djelom. Ontološka laž vodi u sveopću propast, jer ta laž proizvodi pakao na ovoj zemlji ovdje i sad.

Strah od smrti je temelj svih ljudskih strahova. Tko se boji smrti, boji se i svega onoga što ga približava smrti: siromaštva, bolesti, starosti, ubojica itd. Još je dublji strah od pomisli da nas je Bog napustio. Dokle god čovjek robuje tim temeljnim strahovima, on će robovati nasilju. Samo nas ljubav drugih i apsolutno Drugoga može osloboditi od robovanja strahu, može nas, dakle, osloboditi za slobodu, za slobodno djelovanje. Isus je svojom ljubavlju oslobađao progonjene i progonitelje za slobodu, jer samo iz velike slobode može nastati velika ljubav. Isus je umro za slobodu ne mrzeći, nego ljubeći svoje progonitelje i time pokazao da iz najviše slobode nastaje najviša – posve nezaslužena i nesebična – ljubav. Isus je duboko patio i On ostaje dok je svijeta i vijeka Raspeti, jer ljubiti u nasilnom svijetu znači i patiti, i ostaje Uskrsli, Proslavljeni, jer patnja iz ljubavi vodi u Proslavu, u Vječni život. Zato je Uskrs blagdan slobode i ljubavi, i to učinkovite ljubavi, ljubavi koja je spremna patiti i koja je jača od smrti.