Kako je samo teško sažeti u nekoliko rečenica život jednoga sveca. Svaki put se osjećam kao izdajnik. Od tolikog blaga njihove svetosti nuditi samo mrvice! Ipak, ostaje utjeha da barem zagolicam maštu čitatelja da sam sazna nešto više o njima. Svetac, kapucin, reformator, apologeta, bibličar, mariolog, diplomat, mirotvorac, propovjednik, vojni kapelan, crkveni naučitelj.
Rođen u Brindisiju 22. srpnja 1559. Kao dijete je ostao siroče bez oca i prvu izobrazbu je stekao kod franjevaca konventualaca u rodnom gradu, a kada mu umire i majka seli k stricu svećeniku u Veneciju. Ondje je upoznao kapucine i, privučen njihovim načinom života, stupa u Red kapucina. U Padovi i Veneciji je studirao filozofiju i teologiju pokazujući izvanrednu intelektualnu oštrinu i nezasitnu žeđ za znanjem. Uzor mu je bio sv. Bonaventura i njegova franjevačka škola duhovnosti.
Mislim da neću pogriješiti ako ustvrdim da je sv. Lovro Brindiški nepravedno zapostavljen među velikim likovima iz franjevačke prošlosti. Premalo prisutan u svijesti i djelovanju suvremenog franjevaštva, iako ga posve opravdano možemo svrstati uz bok franjevačkim velikanima kao što su: sv. Franjo, sv. Anto Padovanski, sv. Bonaventura ili bl. Ivan Duns Scot. Iz mnoštva razloga.
Često ćemo pročitati iz života sv. Ante, sveca cijeloga svijeta, o njegovom izvanrednom poznavanju Svetog pisma. Međutim, vjerojatno nismo nikada čuli da je sv. Lovro imao takvu karizmu poznavanja i ljubav prema Svetom pismu kao rijetko koji svetac u povijesti. Poznavao je Sveto pismo napamet, savršeno vladao grčkim, hebrejskim i aramejskim jezikom. Zvuči pomalo nestvarno njegova rečenica: “Kada bi se kojim slučajem zagubili tekstovi Svetoga pisma, po sjećanju bih ponovno sve napisao na izvornim jezicima!”
U obrani protiv napada na cjeloviti nauk i tradiciju Crkve piše epohalno djelo Lutheranismi hypotyposis, praktični priručnik katoličke vjere u kojem svetac, služeći se biblijskim citatima i naukom otaca, raskrinkava luteransko krivovjerje i pobija protestantsko tumačenje Svetog pisma. Jedan od bisera egzegeze je Explanatio in Genesim, tumačenje prvih 11 poglavlja knjige Postanka, djelo kojega su hvalili čak i njegovi najljući protivnici.
Propovijedanje je stavljao ispred svega. Naglašavao je kako je za ovu uzvišenu službu (magnum et superhumanum munus) potrebna svetost života i istinit nauk. Za sebe je često govorio: “Bog me je pozvao da budem franjevac na obraćenje grešnika i krivovjeraca.” Po želji dvojice papa, koristeći poznavanje Biblije i talmudskih spisa, poput rabina je ulazio u rasprave s židovskim učenjacima i propovijedao im kršćansku vjeru. Stoga su ga suvremenici, ne bez razloga, uspoređivali sa sv. Pavlom.
U svome žaru za evanđeoski nauk i kršćansku vjeru bio je na čelu kršćanske vojske u Székesfehérváru, gdje je 1601. godine 18.000 kršćanskih vojnika stajalo nasuprot 80.000 Turaka pod Muhamedom III. Sv. Lovro je preuzeo vodstvo, u ruke uzeo svoj križ kojim je činio brojna čudesa, stao na čelo vojske i odveo ih do pobjede. Zanimljivost je da taj čuveni križ još uvijek koriste poglavari Reda kapucina.
Gajio je veliku ljubav prema Mariji nazivajući je posrednicom svih milosti i kraljicom svemira. Njoj je prikazivao svaku milost. Njegov Mariale, zbirka propovijedi o Djevici Mariji, jest remek-djelo iz mariologije. Unatoč brojnim obavezama, uvijek je bio predan molitvi, a ljubav prema euharistiji je bila tolika da je njegovo služenje svete mise nekada trajalo i dvanaest sati! Bog mu je dao i dar proroštva, čitanja srdaca, liječenja, savjeta, razboritosti.
Blaženim je proglašen 1783., a svetim 1881. godine. U vremenu između 1928. i 1956. objavljena su njegova Opera omnia, nakon čega ga je papa Ivan XXIII. proglasio crkvenim naučiteljem dodijelivši mu naslov “apostolski naučitelj”.
